четвртак, 28. новембар 2013.

krajem novembra


čekam na klupi
u prvom opštinskom sudu
pre toga
nas dvoje gazimo ulice
sneg je
hladno i praznici će
ne bojim ni suda
kad bolje razmislim
ne bojim se ničega
pitaš me da li ću da te posećujem
kada budeš u zatvoru
i da ti donosim
krompir paprikaš u šerpici
strah te je
a mene više ničega nije
ne znam kada se to desilo
u stvari znam
šta serem
nije me strah od kad znam
da možemo sve
krajem novembra
čekam na klupi
u prvom opštinskom sudu
smejem se
od uveta do uveta
posle sat i po
izlazimo napolje
držimo se za ruke
idemo na doručak
krajem novembra
ja se samo setim
šta smo sve prošli
ja se samo setim
kad sam te hranila
kad nismo imali para
kad se pokvarila mašina za veš
kad su nam isključili telefon
kad smo stajali na groblju
kad smo šetali oko zgrade
kad nisi mogao da spavaš
kad je dolazila hitna
kad smo plakali
kad smo se svađali
kad si mi obećao kuče
krajem novembra
ja se samo setim
šta smo sve prošli
tako da ovo suđenje
je najobičniji
pičkin dim.

уторак, 19. новембар 2013.

Kicoš Bdu.



SIMONIDA : Samo da znaš, rekli su mi da si pravi kicoš.
BDU : Jesam. Bulevarski kicoš.
SIMONIDA : To znači da si švaler.
BDU : Ne. To znači da sam šmeker.
SIMONIDA : To je isto.
BDU : Nije. Švaler je ženskaroš, onaj koji voli žene. Šmeker je onaj koji ženama namiguje. Ovako.

BDU namigne.

SIMONIDA : Šmeker ili kicoš ?
BDU : Kicoš ! Ponosni, bulevarski kicoš.
SIMONIDA : Mangup ?
BDU : I kicoš, i šmeker, i mangup.
SIMONIDA : Opasan si, Bdu.
BDU : Nego šta. Mene je vaspitala ulica. Da znaš !

понедељак, 18. новембар 2013.

Stolar Bdu i zeleni lampion.


I da razjasnimo nešto. Bdu je specijalno biće.
On je beskućnik, ako ste zlonamerni.
Njegova je kuća putujuća, ako ste dobronamerni.

Bdu je svetski putnik.
Danas, Bdu gradi kuću na drvetu.
Letva, po letva*, i kuća na drvetu je gotova.
Fali samo još nešto.

Zeleni lampion.
Zašto, Bdu ?

BDU : Kakvo je to pitanje ? Zeleni lampion mora da bude u svakoj kući. Kakva je to kuća bez zelenog lampiona !

Ali, zašto, Bdu ?

BDU : Zato što ja tako kažem !

Bdu pljucnu u dalj i poče da namešta zeleni lampion.

* Letva - drvena daska. U narodu poznat i izraz biti pijan kao letva. Bdu se ponekad napije, praznično. Kao letva.

четвртак, 14. новембар 2013.

Bdu i klokotavi samouki muzičar.



Krtica Simonida i Bdu šetaju gradom. Noć je. Nigde čoveka na vidiku. Duva vetar.

SIMONIDA : Miriše na sneg.
BDU : Sneg ne miriše. ON SMRDI !

SIMONIDA : Nisi fer.
BDU : Zašto ?
SIMONIDA : Mislila sam da ćemo da se sankamo.
BDU : Hoćemo. Ali sneg smrdi. Kad ti kažem.
SIMONIDA : Dobro. Znaš gde ću da te vodim kad se smrznemo ?
BDU : M ?
SIMONIDA : Na svirku klokotavog samoukog muzičara.

BDU : Gde to ?
SIMONIDA : Klokotavi svira tamo gde je najtoplije. I pravi griz ako ga slušaš.
BDU : Sa gromuljicama ?
SIMONIDA : Mhm.
BDU : Klokotavi je car !
SIMONIDA : Jeste, ali on svira samo zimi. Da znaš.
BDU : Vodi me.
SIMONIDA i BDU odšetaše dalje. Sneg je već počinjao ozbiljno da smrducka.

среда, 13. новембар 2013.

Šta je Bdu radio sinoć.



Bdu je proveo noć u kuhinji.
Čudovište iz kese ga je pozvalo na druženje.
Sudopera je danas mesto za žurku.

Sve čarape iz zgrade odlučile su da zauzmu vodovod.
Večeras vodovod, nije vodovod.
On je čarapovod.

Bdu je srećan. Čarape uskaču u sudoperu. Niko iz zgrade ne zna da vode nema. Ima samo čarapa.
Grupa odbeglih čarapa danas pravi žurku.
Bdu je srećan.

петак, 8. новембар 2013.

Bduov globus.



Krtica Simonida i Bdu sede na klupi.

BDU : Je l ti znaš šta je globus ?
SIMONIDA : Ne znam. Je l to ona mala zemlja ?
BDU : Manje - više da.
SIMONIDA : Mala zemlja.
BDU : To je jedan umanjen svet. Ja imam svoj globus, znaš. On svetli.
SIMONIDA : Kao lampa.
BDU : Kao lampa. I on je uvek upaljen noću. Znaš zašto ?
SIMONIDA : Zašto ?
BDU : Ja uvek kad sanjam, ja putujem.
SIMONIDA : Kuda ?
BDU : Noćas sam bio u Poljskoj.

Bdu pljucnu ispred sebe i žvaknu novinu. Simonida pomisli kako joj treba baš isti takav globus. Koji svetli, noću.

Nikad nije samo vetar.


BDU,MARKO I ČUDOVIŠTE IZ KESE




dečji igrokaz za pobeđivanje straha i treniranje mašte
drama protiv plašenja

Kada sam ga prvi put čuo, iskreno sam verovao da je to samo vetar.
Međutim, Bdu je imao običaj da govori, da to nikada nije samo vetar.
Kada duva bura, na moru, to su vile koje najavljuju ribarima dobar ulov.
Kad je Košava, to se vilenjaci Beograda ljute na ljude što ne čiste ulice.
Nikad nije samo vetar, govorio je Bdu osmehujući se.
Znao sam da je u pravu.

уторак, 5. новембар 2013.

Prva priča o jednom momku zvanom Bdu.



Momak zvani Bdu ne zna koliko tačno ima godina.
Momak zvani Bdu jede prženice, novine i uštipke sa džemom.
Momak zvani Bdu spava u hodnicima zgrada.
Momak zvani Bdu je glavni junak ove priče.
Njegov ortak je čudovište iz kese.
Čudovište iz kese nema ime, ali ga ponekad zovu Simon.
Ovo je prva priča o njima.


Da ih upoznate.

U narednih nekoliko dana, ovde će se pojaviti prvih pet priča o drugarima iz Bulevara Revolucije.
Oni su pravi revolucionari za neodraslu decu.
Oni dišu duboko i smeju se oko cele glave.

субота, 2. новембар 2013.

jednog dana


kada budem imala novca za kartu u
jednom pravcu
kada budem imala snage za taj
prvi korak makar
što kaže moj otac
kupi loz
deluje mi sad to dok pokočeno ležim
u devet ujutru jedne subote
nemoguće
a to je
hop hop hop
i ostane samo mahanje
kao najlepša sportska disciplina ikad.
prijatelji moji to bi razumeli
većina njih zna da ovo nije moj grad
roditelji me teraju da odem već odavno
tako da lako bih objasnila.
kada budem imala dovoljno
hrabrosti da imam dete sama
i kupim kartu u jednom pravcu sama
i budem konačno slobodna
neću petkom uveče neutešno plakati
u svom krevetu starom 20 godina
krevetu koji čuva sve moje snove
i taj san da me neko voli
/što mislim da sam zaslužila /
i taj san da me ne povređuju
/kao što ja to ne radim nikad /
i taj san da će jednog dana
svi meni dragi ljudi shvatiti da je sve sem
ljubavi
nebitno.

петак, 1. новембар 2013.

sanji.


Glupo
ali odlazili su mnogi
nije bilo teško
kupili su kartu i otišli.
Tako ja tebi mašem,
i kažem ti...
biće jednom gotovo
pamtiću to kao rane
rane koje nikako da se zacele
dok probam da ti kažem da je sve kako treba.
A nije. I ti znaš to.

Obećaj mi samo,
Da ću se smejati.
Da će se to dete, moje, nerođeno, smejati.

Kuvaćemo brudet i sve će biti pravo.

четвртак, 31. октобар 2013.

dečak jedan.



moj dečak ovih dana
malo teže hoda
bole ga leđa
umoran je i malaksao
pije neke lekove i bolje mu je
iz sata u sat
ali se ja brinem onako kao
i uvek
iako je doktor rekao
da je sve u redu.
moj dečak se ovih dana
možda samo umorio
mom dečaku se možda samo
sve skupilo
to što puno radi
to što je vrlo često
neutešno tužan
a ne priznaje
kako su to čudni
neki geni crnogorski
možda mu se samo prispavalo
možda ništa od ovoga nije
istina
nego ja objašnjavam sebi
da bi manje brinula.
moj dečak ovih dana
spava u fetusnom položaju
ja ga uspavljujem i pričam
neku priču o baobabu i diplodokusu
onda dugo držim oči otvorene
u mraku
gledam ga kako sanja i znam
da ljubav uvek pobeđuje.

четвртак, 10. октобар 2013.

podići ruku.


" Oni gradovi daleki još se dalji danas čine. "

- Arsen Dedić

sva ta prošlost koja se svaljuje
na moja ponekad pogrbljena leđa
bez redosleda datuma
svaljuje se uvek dok hodam beogradom
sama ili sa nekim
to nema veze
u svakom drugom gradu na svetu
ima te slobode
meni potrebne
ima tog smeha
svima potrebnog
onda je negde jako iskreno
priznati
reći
mislila sam da mogu
a ne mogu
više ništa
biti pizda ili slabić
nije karakterna osobina
već stanje koje ne prestaje
opet retki to priznaju
evo ja dižem ruku
jesam i pizda i slabić
i užasno sam nesposobna
da se izborim
sa tvojim bivšim devojkama
sa tvojom tugom koju nosiš
kao neki ranac
sa očima koje gledam pune suza
a iste te suze nikako da krenu
mislila sam da mogu
a više ništa ne mogu
sem da spavam i ne izlazim iz stana
da se slučajno ne bih setila
da me neko slučajno ne bi
nesvesno povredio
da se ne bi pojavila neka žena
uspešnija i lepša od mene
jer ništa to ne mogu
prosto jednostavno tako
dižem ruku
ne odustajem ali je dižem
da se javim da sam pizda i slabić
i mali čovek
kad se prizna nije toliko strašno
mnogi nisu to uradili nikad
pa su se mučili i patili i nije im lako
bilo
ovako kad priznam
pade jedan kamen
pade jedna stena
počne jedan život novi
u kome mi kažeš
hajde da radimo nešto sa tim stanom
u kome ti obučeš sako mog tate
i toliko si lep
nekako pravi čovek
počne život
pa mogu da se nadam da će sutra
na vrata ući neka sreća
dok ti pravim puding od čokolade
jednog oktobra popodne i nadam se
da ćemo biti u redu
ja i ti
zauvek.

петак, 27. септембар 2013.

lament nad manježom.



Vladimiru Bogdanoviću

Javili ovih dana
da se zatvorio Manjež
čula sam u prolazu i glupo
pomislih da je to
što ga nismo češće obilazili
pomislih da je to
što ga nismo čuvali
kao što čuvamo
Mornar Čuburu Majdan Jablanicu Zoru Sunce
Kalenić
i onu našu kafanu kod gazda Nikole
gde Smilja donese najbolju teletinu
pomislih da nismo možda baš mi krivi
što Manježa više nema.
Javili ovih dana
da se zatvorio Manjež
Setila sam se svega
prvu platu zarađenu na televiziji
potrošila sam tu
na tikvice i pivo i čorbu od paradajza
bila sam jako važna i mala
nisam imala nikoga i čekala sam da neko dođe
i da me voli
Posle jedne večeri u Manježu
gde me video kolega sa fakulteta
kako pijem rakiju i mezim
rekao mi je
Ti ćeš da mi rodiš troje dece
imaće ruska imena
ja sam se smejala i bilo mi milo
a nikad nismo bili zajedno
pa mi je sad još smešnije.
U Manjež smo uvek išli posle predstave
u JDP-u
i stidljivo maštali kako ćemo jednom raditi
u tom pozorištu nad pozorištima.
Jelena moja mi je jednom
baš u bašti Manježa rekla
Čoveče koliko trebaš ovde da se udaš
ali je to bilo posle
kilo-kilo
pa se uvek pitam da li je bila ozbiljna.
Javili ovih dana
da se zatvorio Manjež
pa se nešto nosim mišlju
da sednemo na one šipke ispred
i popijemo jednu s nogu
da nam se ne naljute
kafanski duhovi
oni nas tanane
nas što po stolu rasipamo emocije
čuvaju više od bilo koga.

четвртак, 26. септембар 2013.

stvaran svet.


Nije mene život šibao
ali kapiram biće i toga
nije
sve je bilo u redu
samo što ja nikad nisam imala
neke želje i ambicije
preterane
to je valjda bilo svima problem
sem meni samoj
Nije mene život šibao
nisam nikad bila gladna
moj tata nije varao i ostavio moju mamu
ponekad bi otišli na more
uvek smo imali geto iza vrata
Nije mene život šibao
trebalo bi da me je sramota
da kažem da sam tužna
ali nije
budim se svakog jutra sa tim
tupim bolom u stomaku i teškim kapcima
nekako skotrljam dan
pobeđujem u disciplini
najbolji posmatrač života
u kome ne učestvujem čak ni kao
rezervni igrač
mogla bi o tome da pišem danima
ali neke preterane svrhe nema
te stvari se neće promeniti
jer sam suviše iskrena i suviše nespretna
da nekad lažem
da nešto smuvam
da nekog izvozam
da imam taktiku
te stvari se neće promeniti
baš kao i hodanje bulevarom u antidepresivne svrhe
baš kao i moja dečja soba u kojoj spavam
/iako imam 26 godina /
baš kao i to da sam jako često
jako
i samo jednostavno
strašno
usamljena.






"There’s a language, I think it’s called Mescalero, in which verbs don’t change tenses.There’s no future or past tense in that language. I was thinking…..if we could learn that language,we could live longer…"

петак, 13. септембар 2013.

Koš.


Odrastati u sportskoj porodici a ne biti sportista, znači da ili ćete biti pasionirani ljubitelj istog ili ćete ga mrzeti. Od kad znam za sebe, gledam samo i jedino košarku. Ta zlatna petorka – Bodiroga, Danilović, Đorđević, Divac i Paspalj napravila me je boljim čovekom. Nema tu kolektivnog radovanja. Što reče Gorčin Stojanović sportski uspeh je uspeh pojedinaca, ili skupa pojedinaca ( parafraza, ali suština je tu ) i tu nema mesta za svojatanje. Niti bilo kakvog uspeha zemlje. Pa ipak, postoji nešto što se zove učenje. Naučiti kako se pobeđuje, kako se bori. Kako se voli i kako se daje. Ubacivanje u koš i to je to. Nema dalje. U mom prilično živom pamćenju stoji nekoliko stvari – Danilović preko Sabonisa jedna je od prvih. Inat i borba. Ili si najbolji ili ne postojiš. Mnogo pre kapitalizma košarka me naučila tome. Kasnije, otkrivajući ko je bio Radivoj Korać a ko Ivo Daneu, košarka je postala neodvojivi deo svakodnevice. Stati na balkon skupštine, najveći je uspeh karijere. Ja sam bila često ispod, sa suzama u očima, i to smatram patriotizmom. Pokloni se pred herojima, a oni su to bili. Žarko Paspalj, možda više od svih. Nije bilo srećnijeg deteta od mene, kada me jednom na Kalemgdanu, u prolazu, pomazio po kosi. Viđam ga ponekad kod Kalenića, i nadam se da ću se jednom ohrabriti da mu pošaljem piće. Danas, košarka opseda Evropu. Danas, Srbija igra kao tim, predvođena jedinim pravim gospodinom među košarkašima. Da li će osvojiti nešto, to je pitanje. Naši imaju najsrčanijeg među debitantima – Raška Katića. On više od svih, uči nas životu. Možete biti debitant i u 33.godini. I biti vrlo dobar. Naši imaju i kapitena nad kapitenima. Koji nikako da se odmori. Naši imaju slobodu i duh, pokret koji retko koja sportska reprezentacija može da ima. Košarka se gleda više nego ikad. Jer nas uči životu.

jedna je majka.


Nema tih para
Nikad ih Jelo sine
nismo ni imali
bilo je srce veliko
bio je tepih izlizan
bilo je vina
bilo je paprikaša
domaće pileće supe
u koju bi neretko plakala
jer sam toliko daleko od toga
da imam porodicu kakvu imate
ti i tata
Nema tih para
Jelo sine nismo ih ni imali
nikada
bilo je problem jedan treći peti
uvek smo se smejali
bilo je da nema da se plati račun
bilo je da se nema za letovanje
ali uvek smo pevali
e pa zato
nema tog problema koji će da me savlada
nema tog koji može da me pobedi
jer to zdravo kafansko vaspitanje
da se lome čaše smeje i plače
jer to vaspitanje majka
ne može da se plati nikakvim parama.
I možda je došlo neko drugo vreme
možda su došli neki drugi ljudi
možda su svi oni jači i bolji od
nas
ali ima ta jedna stvar koju oni ne znaju
a to je da kad zatvorimo vrata
i odvrnemo splet vranjanskih u podne
nema jačih od nas.
Nigde.

недеља, 8. септембар 2013.

moja jelena


kaže neću da me neko vaja od gline
pa da me posle ne zove tri nedelje
tu ona gađa u centar
moja jelena takođe kaže
da je prava stvar kad njen dečko
norvežanin
stoji ispred prodavnice za dečju garderobu
i kaže da jedva čeka da kupuju te stvari
i ja jedva čekam
daj pravite decu da čuvam
kad nemam svoju
ali to nije poenta
moja jelena kaže od te umetnosti
nema ničega
kurac na biciklu
da prostite
mojoj jeleni ću ja biti kuma
norveško srpska svadba
sa pevanjem i plakanjem
ubedljivo najviše da ću plakati
jer sam u biti pizda
emotivna
naručivaću muziku
čaše neću lomiti
samo na radost
( staniša stošić, pivska flaša prazna i viljuška )
moja jelena takođe kaže
nije moj i tvoj problem što želimo
normalne stvari
i ja samo imam da izjavim
da moju jelenu volim najviše na svetu
i da jedva čekam njenu okatu plavu
norvešku srpsku decu.

петак, 6. септембар 2013.

on ja naš pas bicikl i ulica na obodu grada.



Ima nešto u tome
za čim ljudi žale
mog'o sam a nisam
i oni što pričaju da ne žale
ni za čim
ti mi se najviše gade
što lažete dođe mi da dreknem.
Što se mene tiče
mogla sam da se više smejem
kad sam bila mlađa
mogla sam da ne trošim vreme
na odbojkaške treninge
mogla sam da se potrudim da ostanem
mršava
mogla sam da se u prvom gimnazije
ne zaljubim u Nikolu
i provedem naredne četiri godine
misleći da ćemo biti zajedno
zapravo ljubili smo se samo
dva puta
i on je imao mnogo lepu devojku
ja sam uvek izgledala kao devojčica
sara kej
mantilić i kikers cipele
nisam ga zanimala
mogla sam takođe da upišem
neki drugi fakultet
mogla sam da diplomiram u roku
zaposlim se i prestanem da se tripujem
da sam nešto posebna i drugačija
mogla sam da ne gazim po sebi
mogla sam da plačem manje
mogla sam više da se čuvam
mogla sam a nisam i šta ćemo sad
ništa.
Mogu samo da mislim
da sve ovo čega se bojim da će se desiti
jednostavno ne postoji
da nikad nećemo plakati
da se nećemo rastati jer tada mislim
da bi samo legla na tramvajske šine
na Bulevaru
da se nikad nećemo svađati
da ćemo se uvek voleti
i da ćemo jednog dana
ti ja naš pas i bicikl silaziti
ulicama u sumrak
ćutaćemo
mirisaćemo Beograd
i ja ću znati da sve te stvari
koje sam mogla a nisam
više nisu važne.

уторак, 3. септембар 2013.

generacijski bluz, br.1987.


Punimo dvadeset šest godina
ove godine
svi.
Svi moji sa kojima sam odrasla
ova jedna što je nastavnica
predaje u školi
ne voli da viče na decu
zovemo je
prosvetni radnik
evo stigao
prosvetni radnik
kaže moj tata kad je vidi
bacite cigare
mi se smejemo
pritupavo nekako
ova druga ona ima glup posao
ali ima platu
ima to smisla
ima kako nema
plati se račun struja telefon
nekad piće nekad neka lepa hrana
ova treća
ima dečka stranca koji se ovde doselio
zbog nje
imaju šest ptica i kuče
usvojeno
staro dve i po godine
mnogo se vole
sa njima je sve u redu.
ova četvrta o kojoj mislim
upravo danas jer se
opraštamo
ide u afriku da živi
prati svog čoveka
nikad se ne bi družile
da ja na prvoj godini fakulteta
nisam mislila da ona ima jako lepu kosu
i da se super oblači
posle smo par puta imale
teške duboke ispovedne razgovore
mislim da je ona
možda najveća žena borac koju znam
danas se opraštamo
ide u afriku da živi
prati svog čoveka
slaće mi razglednice
možda se nikad nećemo videti
a možda i hoćemo
upravo danas
biram najlepšu haljinu u ormanu
jer je prva od mojih stvarno
povukla nogu
da ode iz ove zemlje u kojoj više ničeg
nema
samo trivijalnost koju sustiže
druga trivijalnost
trač i pakost
povukla je nogu
sešće na avion i otići toliko daleko
da ja to ne mogu da zamislim
ali neka je povukla nogu
neka je živa i zdrava
nadam se da ćemo sve mi za njom
kao moja komšinica iz sela
živi u kanadi i ima troje dece
kao mamine najbolje drugarice
kao ko zna koliko ljudi koji su se jednog
jutra
probudili i shvatili
da ako ne odu neće biti ljudi
e pa drugovi
došlo je vreme da se zavesa spušta
svetlo gasi
koferi pakuju
lako ćemo se mi
sastajati na transfer-aerodromima
Evrope
lako ćemo tada raditi
gajiti sitnu decu
osmehivati se
tada nas neće ganjati ovaj balkanski nemir
ova mnogo istorije za naše male stomake
ovo mnogo bezrazložne tuge i
malo ljubavi koja je ostala
došlo je vreme da se koferi pakuju
da se radujemo životu
u širokom,dalekom svetu.

недеља, 25. август 2013.

jedne večeri.



jedne večeri
ti ja i moje nove cipele
otići ćemo negde da slušamo džez
iako realno znam ti ne voliš džez
motaću cigarete i pićemo viski
iako realno znam da ti ne voliš viski
nosiću haljinu sa golim leđima
igraću lagano ili ne uopšte
jedne večeri
ti ja i moje nove cipele
otići ćemo negde da slušamo džez
iako realno znam da ti ne voliš džez
ništa od ovoga ne mora da se desi
možemo da sedimo u sobi na našem
novom krevetu
jedemo lubenicu i zviždućemo u sumrak.

недеља, 11. август 2013.

na akademiji dve hiljade i neke.


imam crvenu kosu
somotski crni kaputić i šal
koji mi je baka plela
bedževe
cure joy division šarlo akrobata
imam i crnu torbu na preklop
stojim uvek kao neka tužna sova
pijem kiselu vodu i klatim se uz muziku
pevušim smitse i još neke stare pesme
koje uvek puste na početku
ili mi se tako čini sada
pošto je prošlo mnogo godina
maštam da imam
visokog crnog mršavog dečka
koji će da me drži za ruku i poklanja mi
polovne knjige i cveće
idem kući noćnim prevozima
uvek mi je hladno
i stopala su mi često mokra
od lapavice i snega.

*

na akademiji
dve hiljade i neke
sedim u ćošku i posmatram ljude
nema prevelike drame
ništa se ne događa
ja stalno maštam da će doći taj
visoki indie mršavi crni dečak
da će imati veliki nos
i ruke za grljenje
to se naravno ne dešava
večito nemam dečka
sve moje drugarice imaju
uveliko
plašim se da neću upisati fakultet
plašim se svega
mraka najviše dok trčim uz
gospodara vučića
zadržanog daha.

*

sanjam tad
da me taj neki visoki čovek drži za ruku
da imamo planove
idemo na koncerte
putujemo vozovima
da sam ja neka indie žena iz filma
ništa se od toga ne dešava
čekam se
u nekom metrou evropskog grada
čekam se
najluđe godine prolaze oko mene
posmatram ih
vikendima sam obično depresivna
slušam smitse i tužna sam sova.

*

epilog :

da je neko meni
na toj akademiji dve hiljade i neke
došao i rekao
da postoji taj neki mršavi visoki dečak
koji sluša super muziku i čita divne knjige
i da je on eto tu
u toj ulici preko puta moje
u toj ulici kojom prolazim makar
dva puta nedeljno
ja bih rekla
što se igrate sa mojim krhkim emocijama
ja bih rekla
zašto me zajebavate
hoću samo da slušam muziku
pijem kiselu vodu
vozim se trolom i ne mislim.
da je neko meni
na toj akademiji dve hiljade i neke rekao
da ćemo taj dečak i ja
biti zajedno
smejati se zajedno
ići na more zajedno
voleti se zajedno
ja bih rekla
što se tako šališ grubo jel.

понедељак, 5. август 2013.

povratak.


vratiti se tamo gde si rođen
znači jednom se hrabro osmehnuti
nastavku započetog plana
da čitav ostatak života
provedeš sa jednim velikim rancem
na leđima na kojima se nose
uspomene
trenuci ljubavi i sreće
neko za ruku
jer jedini se život zapravo
dešava na točkovima
taj neuhvatljivi
suštinski
pravi život
točkovi daju ritam
udarcima srca
novi gradovi šire
levo i desno plućno krilo.
vratiti se tamo gde si rođen
a osećati vagone voza kao dom
pobeći od nametnutih odluka
živeti samo i jedino
trenutak
kao onaj kada skačemo u bazen
zamišljajući more
na kome smo prekratko bili
kao onaj kad pijemo limunadu iz krigli
od poslednjih para
kao onaj kad se rastajemo
na uglu tvoje ulice
živeti samo i jedino
trenutak

za ostalo ćemo se već nekako snaći.








уторак, 16. јул 2013.

letnja.


Zbogom, Korto.
Pomislim svakog leta kad ljudi prestanu da zaista idu na more. Dobro, a kako se onda ide na more ? Sa rancem, peškirom, knjigom i osmehom. Nikako se nisam slagala sa turističkim aranžmanima. A za sve to je kriv Korto Malteze. Taj stripski junak, taj najbolji frajer među nacrtanih junacima. Mislim da je bila negde 1995.godina, kada smo se prvi put sreli. Ne sećam se gde, ali znam da je bilo leto. Namignuo me i naučio kako da pljunem u dalj. Posle smo se Korto i ja sretali, po ulicama Beograda, Pule, Rovinja, Berlina, Amsterdama. Nije me ostavljao na miru. Pili bismo rum i džin tonik, motali duvan koji je došao negde sa južnih mora. Korto je ćutao i zvao konobara tako što bi samo jednom klimao glavom. Govorio mi je da ovog leta ide da jedri na Bol na Braču. I koliko žena ga čeka u raznim lukama.
Zbogom, Korto. Mahala bih mu naslonjena na ragastov kafane. On bih odmahivao, okrenut leđima, gazeći zemlju i otpuhujući dim.
Taman kad bih mislila da ga nema, stigla bi razglednica iz Sao Paola, Lisabona, Rija, La Paza. Šifrovana, sa mestom sledećeg sastanka i vodenim žigom. Iznova bih vadila ranac iz ormana, taj ranac u koji staje čitav moj život, oblačila cvetnu haljinu i baletanke, sedala na voz. Pratio bi me miris šina i reke. Na papirima sveske ispisivala bih stanice, raspored oblaka i brzinu vetra. Na kraju svakog pisma nije morala da stoji tačno mesto, a ja bih znala da bi to bila luka. Gazila bih baletankama pločnik riblje pijace, uz povike punašnih muškaraca, koji bi ribu hvatali dlakavim rukama. Trčala bih niz stepenice, bez straha da ću da se okliznem. Klizaju se samo oni koji ne znaju tačno gde idu.
A Korto bi stajao na molu, sa vetrom u kosi, čekajući da popijemo nekoliko tura i da ja pojedem, halapljivo, gambore na buzaru. Govorio je sporo, kao balada o slanom moru. Nakon nekoliko sati, osmehivao bi se uglom usana i mahao.
Zbogom, Korto.
Juče mi je stigla razglednica.
I jedan kanap. Da zavežem snove i odložim ih u fijoku. Trebaće mi za zimu. Korto samo kaže da ponesem usnu harmoniku. Treba da pozovemo mesec da bi otplovio u julskoj noći.
Sve je isto. I Beograd, i vozna stanica, i tiskanje ljudi na peronima, i parovi koji se ljube na prozorima, i deca koja kradomice nose cigarete na more. Iste su i stanice koje zapisujem, oblaci koji se mreškaju nad planinama. Naslonjen na peron, u plavom sakou Korto mi maše.
Dobrodošla. Vreme je da ti kažem da se nećemo više nalaziti.
Kuda ćeš, Korto ?
Idem na nekoliko godina. Popićemo putničko u luci dok ti nešto budem objasnio. Ovo ti je novac. Za jednu malu konobu na obodu grada. Da tu možemo da se sastajemo svi mi koji bežimo od vremena. Da tu sakrijem nekoliko kila duvana i rum za nevreme. I ribarske mreže koje su šuplje, ali čuvaju raspored kamenja koji donose sreću na morskom dnu. Ovo ti je novac. Otvori konobu. Nauči da spremaš paštu fažoli i nekoliko vrsta ribe. Nemoj nikad verovati ljudima. Veruj samo moru.
Zbogom, Korto.
I hvala.
Što razumem salinitet, sećanje, jugo i buru, miris motanog duvana i gemišt po vrućini.

уторак, 18. јун 2013.

pre put.



tačkasta haljina
dve knjige
kašika da njom pojedem strah
osmeh u džepovima
mnogo strpljenja
i najvažnije

sloboda.


“Some tourists think Amsterdam is a city of sin, but in truth it is a city of freedom.”
― John Green

субота, 15. јун 2013.

gdanjsk.



da čitamo miju kota
putujemo vozom
za varšavu i gdanjsk
krademo od boga sate
zezamo krizu
da čitamo miju kota
mislimo na zvuk kloparanja voza
po šinama
miris kafe i piva
pomešan
da sedimo pored mora
ja i ti
držimo se za ruke
spavamo na ćebetu
što sam dobila kao beba
da krademo od boga sate
ja i ti
slušamo madrugadu
letnje orkestre na terasi
socijalističkih hotela
da plačem u supu
da mi budeš blizu
putujemo vozom
sedimo pored mora
zezamo krizu
slobodno lebdimo kao kiša
meteora
ja i ti
po šinama ovog nečega
što se zove život
a možda su nas sve ipak

lagali.

петак, 14. јун 2013.

ćar.


kašikom pojedi
sav strah iz velike posude
koja je ostavljena na pragu
doma u kome si porasla
doma u kome si nasmejano
prekrivala glavu pokrivačem
doma gde je uvek dobro
gde će biti bolje
kašikom pojedi
sav strah
kao pre tri godine kada si plačući
ulazila u avion
od straha da ćeš se izgubiti
u jednom velikom gradu
ne shvatajući
da si mnogo izgubljenija
u ovom gradu koga nazivaš
svojim

e, tu smo.

kašikom pojedi strah
da ćeš se izgubiti
da ćeš ostati bez novca
da će te neko prepasti
da ćeš poželeti da se ne vratiš.

koliko je samo teško
gutati sve strahove danas
koliko je samo sunce blizu
stoji mi na desnom ramenu
govori mi da stavim cveće u kosu
hodam bosa po travi
ne brinem i verujem
da će sve biti u redu.

kašikom pojedi strah
stegni pesnice
navikni stopala da hodaju
ulicama koje ne poznaješ
navikni se
da se rađamo i umiremo sami
a ovo između
što kaže moj deda pokojni
je čist ćar.

субота, 8. јун 2013.

dosade bez.


setim se malopre
da sam htela da idem na formulu jedan
nosim belu maramu
velike naočare
muštiklu
i čipele na štiklu.
do god je snova
nema dosade.

neko nekom.


da mi je neko rekao
kako ljudi mogu da budu zatvoreni
iskreno ne bih verovala
hodaju tako neki ljudi
u čijim grudima srce kuca
koji su toliko zatvoreni
da uvučene glave u ramena
samo beže jedni od drugih
da mi je neko rekao
da količina usamljenosti može da te
rastrgne
kao hijena leš
toliko da te rastrgne da ne možeš ni
malim prstom da mrdneš
ne bih mu verovala
usamljenost ne postoji
to si izmislila
znaš li to
sećam se jednom
kad sam bila na moru
pre nekoliko godina
da sam čekala da padne mrak na plaži u baru
jela sam pljeskavicu i znala da nisam sama
nije bilo žive duše
jugo je duvao
dizala se prašina
a ja sam znala da nisam sama i da ću pobediti
sad već više ništa ne znam
sem te činjenice da će još malo proći jedan granični prelaz
da ću trčati ulicama amsterdama
sa torbetinom i svojom dramom
i hiljadu nekih nepotrebnih stvari
da ću zvati milicu sa neke govornice
reći ću joj da sam pila pivo
sedela na ulici
maštala na glas
pa će milica da mi kaže da se nikad ne vraćam
ja ću se naravno, vratiti.

tog momenta će sve
vrtoglavom
brzinom
da ode u pizdu materinu
iz koje ću se naravno povaditi
kao i uvek
jer je neko nekom već odavno rekao
da usamljenost ne postoji
baš kao ni život
bez trčanja uzbrdicom kojom ponekad
zaduva jugo i ponese prašinu
pravo u oči.

петак, 24. мај 2013.

međuvreme.



Kažeš da ti je baka dala Balantajns,
neki iz šteka pokojnog deke
ja kažem da ponekad popijem viski
danju
jedan do dva
dajem sebi na značaju koji nemam
ljudi su danju sanjivi kad piju
noću piju kao svinje
mrak je i postoje samo
blicevi povremenog svetla
noću nebitne stvari postaju
bitne
kao što nebitni ljudi
igraju uloge koje su im
krivo dodeljene
danju postoji polet
postoji sreća
i nema straha
danju uvek može nešto lepo da se desi
za nas koji vidimo to
ne postoji opravdanje
na nekom nivou duboko smo
tužni
tražimo slobodu svuda
u neslobodnom društvu
živi se samo za ljubav
tu
veliku
preveliku
koja nikako da dođe
težnja koja ubija
tako je jedna sigurna
radnica
u stanju da dođe kući
7 je izjutra
ona leže na pločice
rida
gutajući knedle
ogromne kao babine
od griza
gutajući vazduh
kao da se guši zbog
stvari koje se ne mogu uhvatiti rukom
to je ono što razdire
potpuno
ciklično slivanje litara pića
u sebe
bežanje trčanje daleko
a onda udari sve to
udari tako da se pada na glavu
a ustaje samo zato što će nada uvek
umreti poslednja
ona nada
da će jednog dana sve biti u redu
da ćeš imati nekog ko će te toliko
voleti
da ništa drugo neće biti važno.
Ta patnja je znak da si živ
krv i meso
osmeh i suze
rakija i kuvano vino
trčanje u dane
meterološki sazdane
od kiše slobode ljubavi
jednog osmeha i oblaka
koji ti oblikuju ono što ovi
obični
nazivaju životom.

Hvala, Ratker.

четвртак, 16. мај 2013.

četvrtkom ujutru.


nikad ne odustaj
od sebe i želja
smeje se moja mama
i govori
Mirjana Paligorić
bankarka i majka
ta ista žena
meni kaže dok plačem
u domaću supu
Imaćemo mi Jelo naše pozorište
i ja joj verujem
verujem joj svega mi
nikad ne odustaj
od sebe i želja
hodaj uspravno
osmehuj se
teraj život kao što se teraju
jadne tužne krave
na ispašu
nekako znam
ovog četvrtka ujutru
da ću stvarno imati svoje pozorište
prvo mama tako kaže
drugo
sposobna sam da imam isto
nekako znam da ću imati
ogromnog psa
po imenu stiven patrik
i nekoliko sitne dece
kojima ću takođe reći
kao što meni moja mama kaže
da mogu da imaju sve
samo da ne odustaju od želja i svega
nekako znam
ovog četvrtka ujutru
sve to
pričam sa radnikom gradske čistoće
on mi kaže živa bila
ja se mislim živ i ti meni bio
živi bili svi mi
koji smo još uvek
ljudi.

недеља, 12. мај 2013.

po tramvajskim šinama juga.


hodam
dok se naziru zvezde
nije pretoplo
taman kako treba
imam neki osećaj nemira
on živi između dve lopatice
na leđima
zato ga ne vidim
stalno mi je blizu
ne da mi da odem
mislim o mansardi
trenutku razrešenja
hodam
dok se naziru zvezde
neki ljudi hrle u noć
neki ljudi hrle bilo gde
hodam
možda bih potrčala
kad bi mi neko obećao da se neću
saplesti
miriše mi jug i pruga
mesec što se sakrio
između dve bokserske rukavice
sve to zajedno je jedan svet
koji skupljam u džepove
da me brani od osećaja nemira
tog prevelikog straha od samoće
straha koji raste kao kiselo testo
zbog moje nesigurnosti
da hodam uspravno i ne mislim na
teške stvari
naziru se zvezde
znam
jednom
sve će biti dobro
sređeno
kao šine
kao vozovi
koji prolaze pored južnih mora.

недеља, 5. мај 2013.

svaki dan.


ljudi umiru kao psi
pušteni kao đubre
u stanovima
na ulici
nema mesta da se u bolnicama
umre dostojanstveno
ogromni automehaničarski centri
za popravku ljudi prepuni su
dođeš da te malo zakrpe
odmah posle tebe je sledeći
nema tu altruizma
suštinske empatije
i ljubavi
red je predugačak da bi ljudi
umirali kao ljudi
već su pušteni kao đubre
ne znam čega se više plašim
smrti
ili umiranja
to je toliko panični strah da
ću se ugušiti jednom
ne znam kad je počeo
ne znam kako se boriti protiv njega
treba samo
pisati
pisati
pisati
o tome
raščlaniti svaki strah na atome
udahnuti duboko
radovati se životu
prženom parizeru koji nikad ne jedem
sem kad ga ti spremiš
kokicama iz mikrotalasne
šetnjama i zagrljajima
ponekoj rečenici koja mi govori da ćemo preživeti
da ćemo se spasti
i osloboditi svih strahova zauvek.

субота, 4. мај 2013.

svici na bagremu.


mama kaže
između dva zalogaja baklave
da iako tvrdim da želim jednostavne stvari
te stvari su vrlo komplikovane
nekako u pravu je
mame su uvek u pravu
želje mi udaraju nokautove
ovog proleća
nemilosrdne su
tako je normalno što se ne branim
samo stojim
ličim sebi na bagrem
dom za svice
želje mi udaraju nokautove
poneki aperkat
kroše
a ja samo stojim
čekajući da me odvedeš za ruku
tamo gde ćemo biti slobodni i srećni
tamo gde ćemo nešto zajedno da sanjamo
gluposti neke
ali samo da sanjamo jer ovako
stojeći
gledam kako život prolazi pored mene
sa životom i ti
otići ćeš
nekako to danas znam više nego ikad
otići ćeš
a ja ću se čitav život pitati zašto si
otišao
zašto nismo imali decu i vučjaka
kad stanem i kažem to sebi
bude mi toliko strašno da poželim da stanem na
želežničke šine
ali tu gde bih ja stajala
vozovi ne bi prolazili
koliko je samo strašno kada gledaš nekog kako odlazi
ne možeš ništa
koliko je samo strašno kada neko koga najviše voliš
želi potpuno drugačije stvari od tebe
koliko je strašno što čovek sve može da proguta
sve te teškoće koje mu namešta ovaj slot klub
svakodnevnice
poneki osmeh dođe i ode
za ostalo se uvek snađemo.

понедељак, 22. април 2013.

police.



krečila sam zid jutros
belo
kačila sam police jutros
kuvala kafu
slagala sve one stvari
koje treba da se urade
koje želim
koje ne želim ali
moraju da se urade
kačila sam police
pijući kafu
eto na polici stoji
da kupimo krevet
da diplomiramo
da kupimo bicikl
da se ja zaposlim
da odem na praksu
da nabavimo kuče
da kupimo varburg
limuzinu
da skupljamo stripove
da idemo na koncerte
da se radujemo
da sadim cveće
da nosim treger pantalone
kad ti nisi kod kuće
da imam radionicu
a ne
plakaonicu
sve je isplanirano
stoji na polici
polako ćemo
samo da ne odrastemo
još uvek.

среда, 27. март 2013.

adio.


adio mare
mašem ti devojčice
na plaži
bola na braču
moglo je biti drugačije
mogla si imati noge kao pritke
i kratku kosu
mogla si da odeš da šetaš
dok on nosi gitaru na leđima
po evropskim gradovima
mogla si a nisi
mislila si može posle
nema posle
adio mare
šanse si propustila
mašem ti devojčice
vidim puštaš da odu
ti dečaci koji bi ti zvezde sa neba
skidali
a i gaćice
nego nisi nikad htela
mogla si da maziš mačke
da jedeš projice posle stomaklije
da recituješ šerbedžiju i arsena
da se prebijaš od života i lošeg
alkohola
adio mare
svi su otišli
ne brinu o gluposti
nije im stalo
imaju živote druge
imaju ljubavi druge
ti spavaš dubokim uplašenim
snom
mare
ništa ti od toga nije trebalo
ali to je za nečiji drugi život
malecka
ostalo da ispuni sve ono što ti
nisi
tragajući jedino
za jednim čovekom koji te neće ostavljati
stalno
za jednim čovekom koji te neće zaboravljati
stalno
za jednim čovekom stubom koji će razumeti
da si ti satkana od materije
koja bi mogla da rodi sedmoro dece
čuva sedmoro mačaka i osmehuje se
samo ako bi imala
jednog čoveka koji se ne bi osvrtao
na druge žene
jednog čoveka koji bi gazio vaš zajednički život
kao što se gazi prolećna rosa.
adio mare
malena devojčice
mašem ti na plaži
bola na braču
odlučila si da se ne udaviš
ja ti čestitam
senka u očima samo što sunce ne potopi
mala mare
ne umeš više ni pertle da vežeš
suviše te ljubavi koštalo
slomljenosti kostiju koja je neizgovoriva
bićeš dobro lažem te
nemaš snage
nećeš više nikom trčati u susret
osmehni se mare
za poslednju fotografiju u albumu
našeg prijateljstva
sada putuješ tamo gde se gazi
sam.

петак, 15. март 2013.

da me voliš i da me ne ostavljaš ni jedan jedini dan.



Pips,Chips & Videoclips - Htio Bi Da Me Voliš


Ja sam napravljen od dna,
znaj, ja sam samo tvoj
ja sam samo tvoj

Ja sam tvoj dječak od blata
reci mi ti si moj
reci mi ti si samo moj

Važno je da smo stroj
važno je da smo...
Mogu biti plivač
mogu preplivat La Manche
mogu zaronit na dah
i biti duboko
...stvarno duboko...

I htio bi da me voliš
I htio bi da me voliš
i da me ne ostavljaš
ni jedan jedini dan

I htio bi da me voliš
I htio bi da me voliš
I da nisam sam

Hej, pa ja sam tvoj zmaj,
zašto me ne hvataš
ljubav je sjeme u dalj
a ti me ne hvataš

Ništa ti ne shvaćaš

Ja sam iz rupe ko nafta
u loopu ja sam loop
na kojem kraju je kraj
ne znam kad nisi tu

I htio bi da me voliš
i htio bi da me voliš
i da me ne ostavljaš
ni jedan jedini dan

I htio bi da me voliš
htio bi da me voliš
i da nisam sam

I htio bi da me voliš
jer htio bi da me voliš
da me ne ostavljaš
ni jedan jedini dan

htio bi da me voliš
htio bi da me voliš
i da nisam sam

Ništa ti ne shvaćaš

среда, 13. март 2013.

jednom sigurno.



prestaće sve ovo
zaboraviću sve te ružne
nepotrebne
zaista nepotrebne stvari
prestaću da se bojim
da sam ti nedovoljna
slobodno ću hodati bosa
kao jutros na pijaci
slobodno ću se smejati
jesti raspukli nar
sa obe ruke
jednom sigurno
biće ljubav najbitnija
kaže kiš danilo
da ona jedina može spasiti
svet
danas mu malo ne verujem
ali sutra hoću sigurno
obećavam
jednom sigurno
biću nekom najbitnija žena na svetu
voleće taj neko najviše moja mala stopala
ožiljak na usni
male šake i mladež na obrazu
biću nekom najbitnija žena na svetu
jer prosto nije fer
da ne budem
smenjuju se razna osećanja
ali jedno je stalno tu
zašto želim pogrešne stvari
i zašto nisam
dovoljna.



субота, 2. март 2013.

ostrvska.



" Ali postoje granice izdržljivosti do kojih možeš trčati prema nekom tko ne trči prema tebi . "

- Olja Savičević Ivančević

moj tata ceo život
trči u susret mojoj mami
iako je nekad bio
težak nezreli kreten
međutim sad je
jedan super tata
on ceo život moju mamu
zove 100 puta dnevno
sprema joj sendvič za posao
nekako oni su tim
tako valjda
ja ceo život želim takav tim
znamo pravila i imamo
naše ostrvo malešno
na kome sam jedino iskreno srećna
zaštićena
naše ostrvo gde iz velikog lonca
jedemo mušulje i gambore na buzaru
otkuvamo veš i krpe
miriše sapun albusov plavi
udaraju talasi ali ne bojimo se
ja ceo život želim takav tim
niko to ne razume
male su mi godine
kao i stopala
zato sam jako često iskreno i bolno
tužna
jer mi se više čini da trčim u prazno
da trčim i niko me ne vidi
tako malu i iskreno tužnu
onda trk nazad na ostrvo
moje ostrvo u jadranskom moru
gde je moj tata mornar
a mama milica i ja širimo veš
i smejemo se
gde nema loših reči
gde smo tim
dvoje igra srcem
dvoje su taktičari
ništa ovo nije strašno
čak ni to što sam nesnađena
čak ni to što nikad nemam para
strašno je što želim tako male stvari
da mi se svi smeju.

недеља, 17. фебруар 2013.

imam.


dovoljno hrabrosti da se borim
da istražim korišćenja svih svojih znanja
da pomognem drugima
da se izborim sama sa sobom
- kontekst je taj da izvučem najviše iz života -
igrati se sa formom
imati dovoljno hrabrosti da se osmehneš čak i kada
osmehu nema mesta


sve to.

na snazi je veliki izvoz emocija i amputiranje viškova ljubavi.
snalazim se za ostatak.

imam ranac da se spakujem i sednem na voz.
tada je sve lakše.

prva lekcija.


danas učim nemački prvi put.
sutra idem na predavanje.
prekosutra idem u galeriju.
nakosutra u prirodnjački muzej.

u redu je.
u redu će biti.

четвртак, 14. фебруар 2013.

prošli dani.



neočišćeni
kaljave ulice bivših života
neispeglane košulje odrastanja
neočišćeni prošli dani
jer nas je strah
jer nemamo snage
kako oni uskaču u kalendar
tamo gde se najmanje nadamo
tamo kad smo najsrećniji
metlom se čiste prošli dani
prvo metlom pa
varikinom dok ne ostane
sterilno belo
tek tad se može napred
tek da se gradi sreća
opet.

ćaletova.


kucneš me po ramenu
ti gromado moja
sa tim plavim očima
neretko tužnim
dubljim od jadranskog mora
kucneš me po ramenu
da vidiš da li dišem
da vidiš da li mogu da ustanem
ne ide mi to

ćale

ne ide i nikad mi nije išlo
slabo sam budna dobar deo
ovog života
ali obećavam ti
sad ću da ustanem
sigurno
sad ću da budem budna svako jutro
mama ti ja bake i milica
preko skajpa
ima svako jutro da pijemo kafu
koju ću ja da skuvam
obećavam ti
svako jutro makar ustajala u šest
ništa neće da mi bude teško

ćale

neću nikad zvrčku više da ti pravim
ti tebi ni kevi
vi ste moji
najbolji roditelji na planeti
kad mi ostaviš pisamce jutros
hiljadu dinara koje nemaš
kroz san vidim
ćale
koliko ti je žao
mislio si dobro sam
mislio si sad će da krene
ne ide to tako
ćale
idem sama uvek
čizmama gazim
i obećavam ti
biću dobro ovaj put.




mamu mu jebem ko je prvi počeo.


ko te u kosu ljubio
ko ti je priče pričao
ko se sa tobom borio
ko zbog tebe nije spavao
ko je s tobom šank pridržavao
ko se sa tobom smejao
ko te najviše ljubio
ko te najviše voleo.


boli me koliko te nema.

среда, 13. фебруар 2013.

tri ujutru,još malo.


zašto sam sela na taj krevet
zašto sam iskokala kokice
zašto sam uzela da igram igrice
zašto zašto sam
sve slučajno
sve mi je to neko namestio
jeste sigurno
otvoriću oči probudiću se
ničeg se ne sećam
kao da je sve obrisano
sećam se samo da nisam mogla da se
držim za šipku dok povraćam
da nisam mogla telefon da držim
ali sam posle došla kući
sela i sredila se
da ne traumiram ove moje divne
što me izdržavaju i trpe
spavaju sad
mirno
sutra rade
da bi meni dali džeparac
matoroj guzici od 25.godina
biće sve u redu
sve je ovo neko namestio
biće sve u redu sanjam
trepnem pa vidim sebe
kako u mraku kupatila
povraćam delove tortilje
koje sam nam kupila od
poslednjih 200 dinara
to je život
to meso ispovraćano
ili je sve slučajno
ili sve sanjam
probudi me već jednom
probudi i reci
nešto
uhvati me za premalo stopalo
samo me probudi
i reci
da si se šalio.

dorina.


sutra ću da izađem ispred zgrade
na onu šipku
koja je moja
igraonica vežbaonica plakaonica
moje groblje emocija
tamo ispred zgrade
gledaću ljude
decu koja idu u škole
verovatno ću plakati kao
pizda
ali ću misliti na tebe
moje dete nerođeno
kome sam dala ime pre
puno vremena
misliću i praviću se
da si već tu
da treba da te vodim na sankanje
na kolač
da si pametna i lepa i da smo
tu samo nas dve
jedna kesa sa kokicama
i tvoj rančić malešni
iz koga viri lutka
misliću na tebe jer sam jako tužna
jer sam uvek mislila na tebe
kad mi se rušio svet
na tebe moja devojčice nerođena
na taj dom moj porodicu moju
ono što čekam 10 godina da se desi
a nikako.

kiš i kišna ja.



„Po povratku na mansardu:

1. Prepisati spisak stanara;
2. Raspitati se kod nastojnice o svakom ponaosob;
3. Kupiti Sanji čokoladu (sa lešnicima), pomorandže;
4. Zbližiti se sa stanarima;
5. Sići sa zvezde.”

(„Mansarda”, 1962)

„A naročito me uzbuđivala činjenica, koju sam nejasno naslućivao, da dok ja spavam, telo, pruženo u mekom krilu sna, prelazi prostore i daljine, uprkos svojoj nepokretnosti i uprkos snu, i u takvim trenucima nisam se bojao smrti, čak mi se činilo da je tom zanosnom brzinom, kojom se moje telo pomera kroz prostor i vreme, ono oslobođeno smrti, da je, dakle, ta brzina i to pomeranje zapravo pobeda nad smrću i nad vremenom.”
(„Bašta, pepeo”, 1965)

„U to vreme, kada mislim da sam je prvi put sreo, grozničavo sam tražio neke odgovore od života, tako da sam sav bio zaokupljen samim sobom, to jest pitanjima života.” („Mansarda”, 1962)

„Ideja s kafanicom bila je zaista odlična. Pošto smo se bili razočarali u sve, nesposobni za ljubav i za život, već kakvi smo bili, odlučismo da se odmetnemo od sveta. No, pošto nismo mogli da pođemo na neko pusto ostrvo, kako smo bili u prvi mah naumili, te odlučismo da otvorimo kafanu u nekom malom primorskom mestu. I Igoru i meni se sviđala jesenja tišina tih malih zabačenih gradića uskih ulica.”
(„Mansarda”, 1962)

mislim na fotografiju jednu tvoju
onu danilo iz kluba književnika
pitam se šta si jeo kod bude
da li krempite ili jagnjetinu u mleku
mislim na tebe danilo
nadam se da se ne ljutiš što smo na ti
i što ti pišem ove februarske noći
kišna sam gospodine kišu danas
rominja mi preko očiju
neće da stane
mislim nešto kako me svega strah
najviše me strah života
pa se setim one tvoje
danilo
da se jedino u snu ne bojiš smrti
malo se okuražim
odem u kupatilo
povratim uspomenu jednu drugu sedmu
obrišem se umijem se
kažem sebi dobro je
uvek može gore
da smo živi i zdravi
ili tako neku narodnu
mislim na fotografiju jednu tvoju
onu danilo iz kluba književnika
pitam se šta si jeo kod bude
mada nije ni važno
sanjaću berlin danas
moju mansardu
samo moju
neki posao i neću se bojati
iako mi rominja pred očima
rominja danilo i nikako da stane.

valentinovo.


taj glupi datum
koji nekako volim
htela sam da kupim balone
crvene
i puno čokolada
da ti odnesem na posao
iako nemam ni prebijene

pare

htela sam ti kažem
na našoj stanici srećan ti dan
zaljubljenih
ne držim do forme
ali htela sam
smeh stanicu na kojoj smo se
upoznali
slavljenje još jednog dana
bez dinara u džepu
ali sa toliko ljubavi
da mi ti dinari ne trebaju
da mi ništa ne treba sem tebe
tvojih krakavih nogu i velikog
nosa.

Pitam se samo
što je moralo ovako
posle svega što smo prošli
tako prljavo i grubo
tako da povraćam na ulici kod škole
one u čijem smo dvorištu gledali tetkice
kako puše
tako da mi se sve briše pred očima
tako da ne govorim
tako da mi se sruši svet
ceo moj mali svet građen kockicu po kockicu
sa ukradenim čašama
kartama za koncerte i mnogo
kariranih ćebadi
pitam se samo
što je moralo ovako
valjda zato što se tu
na pola puta do sreće
desi život.
Nema veze, bilo je lepo
najlepše do sad.

субота, 9. фебруар 2013.

kad spavaš.


i ja ti kažem da ugasimo svetlo da se ne bojiš.
da se ne bojimo.
sve to ima smisla.


to smo MI.

четвртак, 24. јануар 2013.

kad posustanemo.


Ladies and Gentlemen of the class of ’99
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be
it. The long term benefits of sunscreen have been proved by
scientists whereas the rest of my advice has no basis more reliable
than my own meandering
experience…I will dispense this advice now. Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind; you will not
understand the power and beauty of your youth until they have faded.
But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and
recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before
you and how fabulous you really looked….You’re not as fat as you
imagine. Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as
effective as trying to solve an algebra equation by chewing
bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that
never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm
on some idle Tuesday. Do one thing everyday that scares you Sing Don’t be reckless with other people’s hearts, don’t put up with
people who are reckless with yours. Floss Don’t waste your time on jealousy; sometimes you’re ahead, sometimes
you’re behind…the race is long, and in the end, it’s only with
yourself. Remember the compliments you receive, forget the insults; if you
succeed in doing this, tell me how. Keep your old love letters, throw away your old bank statements. Stretch Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your
life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they
wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year
olds I know still don’t. Get plenty of calcium. Be kind to your knees, you’ll miss them when they’re gone. Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children,maybe
you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky
chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t
congratulate yourself too much or berate yourself either – your
choices are half chance, so are everybody else’s. Enjoy your body,
use it every way you can…don’t be afraid of it, or what other people
think of it, it’s the greatest instrument you’ll ever
own.. Dance…even if you have nowhere to do it but in your own living room. Read the directions, even if you don’t follow them. Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly. Get to know your parents, you never know when they’ll be gone for
good. Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the
people most likely to stick with you in the future. Understand that friends come and go,but for the precious few you
should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography and
lifestyle because the older you get, the more you need the people you
knew when you were young. Live in New York City once, but leave before it makes you hard; live
in Northern California once, but leave before it makes you soft. Travel. Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will
philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize
that when you were young prices were reasonable, politicians were
noble and children respected their elders. Respect your elders. Don’t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund,
maybe you have a wealthy spouse; but you never know when either one
might run out. Don’t mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will
look 85. Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who
supply it. Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of
fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the
ugly parts and recycling it for more than
it’s worth. But trust me on the sunscreen…

четвртак, 17. јануар 2013.

šank.


Ume se za šankom
ja držim mog čoveka
mene drži parče drveta
ljubav je valjda
kad prihvatiš pola te nadljudske
samoće
koju on ima a ja ne
entu noć za redom
enti dan za redom
dok jednom konačno
ode senka iz očiju i ja
budem znala da on više nije
sam.
Ume se za šankom
ja držim mog čoveka
mene drži parče drveta
svakom treba podupirač
samo retki priznaju.

недеља, 13. јануар 2013.

lenka je dečak.


da sam dečak
sa čuperkom u kosi
nikad ne bih porasla
svirala bih kontrabas
u nekom rokabili bendu
imala bih mršavu crvenokosu
devojku
šankericu lokalnog kafića
sa čudnim pogledom
crvenim cipelama
i ogromnim osmehom.
da sam dečak nosila bih
somotski sako
starke
bele obične majice
mirisala bih na mačistički parfem
pušila laki strajk
trčala nedeljom na 25.maju
možda i bicikl vozila.
da sam dečak
svirala bih kontrabas
gledala vestern filmove
u kafani pila lozu
i nosila novine pod miškom.

субота, 12. јануар 2013.

koncept.


ja se ne uklapam u taj
koncept
uspeha
karijere
novca
samostalnosti
na toj fotografiji mene
nema
ne uklapam se
verovatno nikada neću
marginalac sam
moje emocije su takođe
marginalne
jednim pogledom
razumem se sa
pekarima
mesarima
đubretarima
kasirkama
radnicima na pruzi
beograd - bar
jednim pogledom
oni znaju da ja znam
njihov bluz
nema reči
ima samo
komšinice koliko ste lepi
skoro da bi vas oženio
dok stavlja krmenadle u kesu
ima samo
koji krompir više
plus ljuta papričica na poklon
razumemo se
bluz je bluz
nema reči
ja se isto kao
moj jamezdin što
pertle prodaje
radujem podgrejanom pasulju
vruskavom hlebu
to je za nas uspeh
da te neko pozove
kaže da je kupio
pile pečeno i pola litra
domaće ljute
u taj se koncept ja uklapam.

четвртак, 10. јануар 2013.

pre.


sigurna sam bila u to
da ću do svoje tridesete imati
makar dvoje dece
nasmejane i musave
možda i troje
da se neću seliti sa zvezdare
da ću moliti ivonu ponekad da ih čuva
mada sam bila sigurna
da će i moje kokoške biti
keve
onda se nešto promenilo
nešto je stalo
ja sam prestala da budem sigurna
u bilo šta
ako bi me neko pitao
sada
ja bih rekla
da smo živi i zdravi
da se volimo
da ima domaćih kora za pitu
verovatno bi se prvo smejala
pa bih onda plakala
pojedene godine
sistematski uništenog samopouzdanja
ne mogu se vratiti
može se po ko zna koji put
krenuti ispočetka
bez sigurnosti i bez snova
sa planovima iz dana u dan
ograničenjima koja će se poštovati
bez rasipanja želja
emocija
ljubavi.

jadranskim putem.


pričam nastavke iz sna
sanjam da si imao devojku
koja je imala abortus
i ona je otišla od tebe
pitam te
tek probuđena
da li ste se videli od tad
posle mi je neprijatno
a snovi se smenjuju
kao i trenuci koje ne mogu
da zaboravim
pa ih vraćam kao da traci
fabričkoj
trenuci koji su mi promenili
pogled na život
pričam nastavke iz sna
dok jedva zaspivam
pored tebe bojeći se za svaki
udah
pokušavajući da ne vidiš
koliko se preplašeno čak i smejem
dok idem kući sama
racionalno razlažući
činioce svog
dvadesetpetogodišnjeg života
govoreći sebi
treba da budeš normalna stabilna devojka
on ima stresne dane svaki dan
a ti se šuškaš u toploj kuhinji
crvene zgrade na bulevaru
ponekad plačući u svojoj sobi
bez razloga
gušeći se u preslanim suzama
slabo i pičkasto
glupačo glupa
ne umem da ti pomognem
samo jednom ispred zgrade
moje
rekla sam ti
čega se sve bojim
koliko nisam verovatno nikad bila ovako
prepadnuta
životom i budućnošću
ne znam
nikako da budem samo obična nasmejana
devojka
da prestanem da nosim
antibiotik za zub
rapidol za glavu
c vitamin
da se ne prehladiš
sve to plus teranje da nekad
pojedeš voće
nekad bi možda vikala da me ostaviš
da trčiš i budeš jako srećan
ponosan i stamen
onda bi se sreli za 10 godina
ja bih imala 90 kila i pet mačaka
o kojima bi brinula
pesme su mi roman toka svesti
samo naslagani strahovi
kad bih jednom mogla da zaronim
u more na pločama
ili u sutomoru
da sve to ode
jadranskim putevima
da ne moram da se ubeđujem
svakog jutra oko 10
kako treba da se ponašam.

недеља, 6. јануар 2013.

2013.


počela je grozno
razbolela sam se
izgubila tek dobijeni
posao
što je najgore
u ponoć sam poželela
dve najednostavnije stvari
sada želim samo
da prestanem da se plašim.

dešava se.



da u zimskim danima
polako
brutalno
realno
shvatiš da nema novih
početaka
ima samo kratkih
dubokih
rezova
do kosti
to čak ne boli
samo pecka
to je novi početak
pravi
koji se dešava.

odlasci.


nekad mislim
srušiću se samo gledajući odlaske
ljude koji mašu
zašto svi nisu zajedno
u jednoj ulici
u jednom gradu
na jednom skrivenom mestu
gde spavaju tramvaji
beskrajna sreća
koja miriše na
domaće princes krofne
na jednom mestu
skrivenom
od svih ružnih stvari
nekad mislim
treba zabraniti ljudima da mašu
da odlaze.

*

nekad mislim
treba da odeš
da nađeš neku devojku sa blistavom karijerom
koja ne želi da se uda i ima decu
koja sanja godišnje povećanje plate
vikendom uči strane jezike
ide na fitnes
vozi auto kupljen na lizing
osmehuje se blago
svojim izbeljenim zubima
nekad mislim
treba da odeš
da nađeš neku devojku koja neće toliko brinuti
koja se neće toliko plašiti
koja će biti za život sposobna
devojku koja se nikad neće raspadati
možda bi bio srećniji
možda bi brže napredovao
ne znam
nekad mislim da treba da odeš
nađeš devojku koja nikad neće pričati
o budućnosti
koja nikad neće ustajati u dva ujutru
tresući se od straha
ako se ne javiš
ne znam
strašne su to stvari
kad nekog toliko voliš
da ti samo kroz glavu proleti
možda stvarno ovo nije sreća koju sanjaš
možda stvarno treba da se ode
daleko
bude se realniji
priznaju se slabosti
neuspesi
životni porazi
nastavi se dalje
bez preteranih želja
nastavi se dalje
neko sam
neko sa nekim.
nekad mislim
treba da odeš
nađeš devojku sa lepo manikiranim rukama
koja ne ume da kuva
ali ima dovoljno novca da te odvede na ručak
možda bi bio srećniji
možda bi brže napredovao
ne znam
ponekad mislim
da te gušim
da sam dosadna
neupotrebljiva
previše emotivna
isto tako
svaki dan mislim
kako jako teško
mogu da zamislim
život bez tebe.

уторак, 1. јануар 2013.

berlin moj.


taj predivni ogromni grad
u kom sam se smejala
oko cele glave
gde sam vrištala u telefonsku slušalicu
neke govornice
tekstove bouvijeve pesme
trčala po muzeju jednom drugom
petom
gledala u poslednju fotografiju
đani versaćea
sedela sama u barovima
pila pivo
imala u beogradu posao koji nisam volela
život koji mi nije trebao
berlin moj
taj grad sa srcem ogromnim
gde sam bila najsrećnija na svetu
celom
sama i slobodna
koliko mi samo nekad nedostaje
metro
krofne i perece
mauer park
berliner u krigli
leden i točen
koliko mi samo nekad sve to
nedostaje
taj moj grad
gde pričaju ljudi jezikom koji ne razumem
taj moj grad u koji sam bila sigurna
da ću se vratiti nekad
sada nekako mi teško i da pomislim
na to
sada nekako moj obični život
nije više za neobične stvari
taj berlin je tako dalek
iako mu se mirisa sećam
aerodroma
sa lepim stjuardesama
moje karte iscrtane
mog obećanja da će to sve jednog dana
zaista biti moje
koliko su obećanja smešna
sve se od tad promenilo
prošle su dve godine
ja nemam više posao koji ne volim
nisam diplomirala
i dalje se bojim da spavam u mraku
maštam o stvarima koje mi deluju
nedostižne
neki prave karijere
ja pravim stepenice snova
hodajući
osmehujući se
puštajući da samopouzdanje i ambicije
očešu moje rame
prođu
odu kod nekog ko ih može zagrliti
berlin moj
grad bez straha
zato ga volim
niko se tamo ne boji
čak ni ja
ni svađe u kafani
ni metroa noću
ni beskućnika
to je moj grad
veliki
pomalo prljav
u kome bih mogla da perem čaše
i možda postanem pisac.