четвртак, 29. април 2010.

grlom u jagode.


znaš šta jedino može da nas spase
mali moj dečko
može da nas spase
da prestanemo da razmišljamo
da prestanemo da loše sanjamo
i budimo se noću
od nezadovoljstva.
može da nas spase
i da postanemo mornari
mali moj dečko
da idemo daleko daleko
i da se ne vraćamo brzo
jer ti što se vraćaju brzo
uvek najebu.
može da nas spase
i jedan veliki pljusak
oni obično umeju da operu
osećaj da smo na pogrešnom koloseku.
znaš ti mali moj dečko
da beogradski pljuskovi
mirišu lepo
probali smo to
jednom kad si me držao za ruku.
e
a može da nas spase
i da se nagnemo kroz prozor voza
da mi brojiš mladeže na leđima
mali moj
i da dišemo u isto vreme.
znaš
može da nas spasi
i tona bele posteljine
u koju ćemo da potonemo.
može da nas spasi
da mi nikad više ne daš da pijem.
može da nas spasi
da se smejemo na silu
pa tako histerični
plačemo od smeha.
može da nas spasi
mali moj dečko
i da me vodiš negde na sladoled i kolače
a ja da budem lepa
da nosim suknju i damske cipele.
može da nas spasi
i zaboravljanje na jednu predstavu i jedan bend.
može da nas spasi i duga šetnja u svitanje
kad gledamo kako mesec odlazi
u neku drugu noć.

mali moj dečko
ja što duže mislim
sve više znam
da nas jedino može spasiti
repriziranje serije
grlom u jagode.

среда, 28. април 2010.

možda.


možda ti ništa od toga nije trebalo
krhke osobe treba same da se čuvaju
ili da čuvaju makar osobe
koje se trude da ih čuvaju.
uglavnom čuvanje je na snazi.
možda ti ništa od toga nije trebalo
suviše ti misliš
suviše promišljaš i spavaš
nosiš bele haljine
gde svako može da ostavi svoju mrlju.
znam ja da ti ništa od toga nije trebalo
danima ćeš se oporavljati
nećeš moći da se smeješ
i samo ćeš spavati satima, danima, mesecima.
neke mamine devojčice
se drogiraju
neke pokazuju sise za pare
neke samo spavaju
a te se najviše boje.
nije ti trebalo da ostaneš tinejdžerka
nije ti trebalo da imaš pamćenje kao slon.
nije ti trebalo da budeš tako plašljiva.
nije ti trebalo da budeš emotivna.

nije ti trebalo ništa, mala moja popišuljo.

sad će svet da ti se rasklopi
kao rubikova kocka
i ja ću morati da ti pomažem.
znamo obe da ti to nije prvi put
a ni poslednji.
ništa od toga ti nije trebalo
poljubiću te u tu posekotinu
u svaku modricu
u stomak koji te boli danima
poljubiću te i reći ću ti
da lepo spavaš
pa ću onda da sedim preko puta tebe i da te gledam
koliko si lepa
i luda
i koliko ne znaš koliko ti ništa od svega ovoga nije trebalo.

уторак, 27. април 2010.

proleće.


mnogo je zajebano ovo proleće
i polen od koga se kija
mnogo je zajebano proleće
i nervoza u stomaku.
mnogo je zajebano proleće
kad ne znam šta ću sa sobom
sa rukama
i glavom
i mnogo je zajebano kad se budiš u proleće
i kad dolaziš kući u proleće
i kad nema kod da te vodi negde daleko u proleće
...
mnogo zajebano godišnje doba sve u svemu.
sem ako volite nekog.
onda se da preživeti.

Par reči o pozorištima u Srba danas…




U trenutku kada je otpuštanje radnika u kulturni neminovnost, ili je to samo tako nametnuto, imam zaista veliku potrebu da napišem ovaj članak. Dakle, za one koji nemaju tu sreću da čitaju svu dnevnu štampu, Ministarstvo kulture Republike Srbije, odredilo je spisak kulturnih ustanova u kojima postoji višak radne snage. Na tom spisku, su i neka od beogradskih pozorišta, moram priznati, određena po jako čudnom kriterijumu.
Meni, kao budućem radniku u kulturi, ne pada na pamet da se bavim tračevima koji su prepravili čaršiju, već da analiziram par činjenica.
Na smanjenom budžetu grada je pozorište “ Boško Buha “ – jedno od tri pozorišta za decu i mlade u Beogradu. Odgovorno tvrdim, kao neko ko gleda gotovo sve predstave u svim pozorištima u gradu, da su predstave ovog pozorišta preko potrebne za mentalnu vitalnost budućih naraštaja, i da je otežavanje rada ovog pozorišta potpuni jeres. Ne samo zbog dečje scene, na kojoj generacije odrastaju, već i večernje scene koja na neki način prvi put mlade upoznaje sa dramskim klasicima. Nije mi jasno odakle ljudima obraza da sadržaje za decu svedu na takvu marginalizaciju kao što je to sada. Ne bih da zvučim kao neka baba, ali iskreno, suštinska stvar je da o deci i adolescentima NIKO ne brine, i da je Beogradu potrebno još minimum 3 dečja pozorišta, ali očigledno do toga nikome nije stalo.
Dakle, svesna sam ja, da je prelazak na novi sistem neminovan, da je potrebno imati ljude po ugovoru, a ne ljude na plati, ali to mora postepeno da se uradi. Ne ovako stihijski i nasumično, bez plana. Rezultat čitave te buke, jeste taj da ćemo i dalje imati jako skupe državne projekte koji ne služe ničemu sem pranju novca, i napijanju posle premijera, a mali, jako jeftini, a dobro promišljeni projekti ostaju na apsolutnoj margini.
Drugo, jedna od stvari o kojoj niko ne priča je prirodna smena generacija, koja u Srbiji izgleda jedino funksioniše u sportu ( ipak je tu verifikacija starosne granice za kadete, juniore i seniore zahtevana dokumentima ). Mladi ljudi, i uopšte kulturni radnici na početku karijera, prepuni entuzijazma i želje da uče, ne mogu da dobiju šansu da rade koja odgovara njihovim kvalitetima, i pre svega mogućnostima. Na tim, njihovim potencijalnim mestima, sede dinosaurusi koji ne rade svoj posao, a za to primaju plate, koje uopšte nisu male. Time, odliv kreativaca postaje neminovan – odlazak u marketing, kao jedinu granu u kojoj možete zaraditi za ‘leba – a dinosaurusi sede na tim pozicijama, serviraju nam jedne te iste predstave, sa istim glumcima, istim kostimografima, scenografima, rediteljima. Tu nema govora o bilo kakvoj pobuni – samo o nekom realnom procentu praizvedbi dramskih komada, diplomskih predstava, prvih glumačkih angažmana. A to realno je jako jasno – godišnje izađe jedva pet studenata pozorišne režije, dakle molim koliko diplomskih predstava ? Pet. To ne da nije neizvodljivo, nego je jako realno, i preko potrebno baš zbog smene generacija, i raznovrsnosti.
Medijska pažnja, kada govorimo o pozorištu, uvek se fokusira na jednu stvar – određenu predstavu ili festival, makar kada govorimo o dnevnoj štampi, koju čita najveći deo populacije u Srbiji. Šire bavljenje ovim problemom, nije dozvoljeno pre svega zbog manjka medijskog prostora, a posle zato što to zapravo nikoga suštinski ne zanima. Tako, ostaće sve na nivou suludog pokušaja – otpustiće se dvadeset ljudi, time se neće dobiti apsolutno ništa, budžet će biti smanjen, a time i šanse mladih. To je nadasve super interesantno kako se neko ne zapita zašto su prvi na listi za odstrel sadržaji za decu i mlade i sredstva za finansiranje studentskih projekata ? Ukidanjem vaspitnog i umetničkog sadržaja dobijamo te buduće agresivce, kojima ništa nije sveto, jer oni nemaju gde da pronađu utočište ili još bolje bilo kakav sadržaj koji bi mogao da ih interesuje a nije vezan za instant kulturu novog milenijuma.
Ovo nije nikakav apel, ili slično. Ovo je jedan nezavisan stav, koji izražavam u jednim nezavisnim novinama. Ovo je istinski protest, nešto što sam morala da kažem jer mi je pripalo muka da gledam moje divne kreativne kolege koje se bave ili potpunim adergraundom ili odlaze da služe kreativnom kapitalističkom svetu marketinga.

Jelena Lela Paligorić, student dramaturgije

tekst će biti objavljen u narednom broju časopisa " STUDENT "

http://www.facebook.com/?ref=home#!/profile.php?id=1112559071&v=wall&ref=ts

петак, 23. април 2010.

geting wasted.


znaš jednog dana
za neki mesec
ću da dođem kod tebe
i bićemo deo jedne nove realnosti
deo jednog uređenog sveta
u kome bih mogla da perem sudove da preživim
preko trnja do zvezda
ili preko zvezda do trnja.
znaš jednog dana
kad postanem velika devojka
i prestanem da pravim sranja
moći ću sve da ti kažem
jer ja mnogo pričam a malo kažem
a kad govorim prave stvari
govorim ih pogrešnim ljudima
znaš jednom ću moći
da ti u sobi ostavim poruku
da se nađemo na petoj aveniji
ili u lenonovom parku
pa da sedimo na travi
i pijemo strabucks kafu.
znaš jednom ću moći
da ti kažem koliko mrzim sebe i svoj
beogradski cirkularni život
u kome je sve razapnuto
od obaveze do divljanja
i nazad.
znaš jednom kad budem imala dovoljno sebe
reći ću ti koliko je teško
kada se protiv depresije boriš
lažnim mirom
ili još gore lažnim nemirom
i kako ništa nema smisla
dok nisi tu
i znaš jednom ću ti reći
da ti nikada ne treba da se vratiš
već da treba ja da dođem
i ostavim sve
čak i svoju lepu crnu haljinu
i svoje cipele od 10 soma dinara
i pljosku koju mi je Maja kupila za rođendan
da ostavim bukvalno sve
pa da se grlimo
i da idemo u kaliforniju
da idemo u pizdu lepu materinu
ali da makar znam gde idem.

среда, 21. април 2010.

žena za jednog čoveka.


žena za jednog čoveka
ima lepe zube i smeši se umereno
žena za jednog čoveka ume da bude luda kad treba
žena za jednog čoveka može da dolazi i kasno
ali samo ako ima stila.
žena za jednog čoveka
ima dosadno ime
ali zanimljiv nadimak.
žena za jednog čoveka
ume da napravi razliku
između platonske i seksualne ljubavi.
žena za jednog čoveka
veruje u replike Hemfri Bogarta u filmu " Kazablanka ".
žena za jednog čoveka
je nekome lepa
a nekome jako napadna.
žena za jednog čoveka je privlačna kada misli da je verna.
žena za jednog čoveka
ima mala stopala i stoji na parkingu života koji se zove realnost.
žena za jednog čoveka
ume lepo da kuva
voli leskovačku mućkalicu
i rum.
žena za jednog čoveka
je jedina žena koja može da se voli.

недеља, 18. април 2010.

suze rokenrol albion


mala tvoj je alter ego
marla singer
ne valja ti pos'o
mnogo si rastrzana
i sanjaš noćne more
nosiš crnu kratku haljinu
piješ stock 84
i voliš skupi donji veš
mala sve je to rokenrol
i suze i albion
i loša jutra
i prazni dani
mala sve je to rokenrol
ostavljanje
paranoje
lutanja.
mrtvi su heroji starih filmova
mrtav je rokenrol
ostale su samo žene
koje prate neke muškarce
piju opasna pića
plaču
i ponašaju se kao
da nikad nisu bile slobodne.


" Gin in teacups
And leaves on the lawn
Violence in bus stops
And the pale thin girl with eyes forlorn ... "

петак, 16. април 2010.

mala obriši sline.


mala obriši
sline
suze
te odvratne emocije
umro je marlon brando.


i nemoj da izlaziš do kasno.

goribor.

znaš, ne volim ja da izlazim.
ne preterano.
ljudi su kad izađu mnogo grubi, surovi.
sve je predimenzionirano.

volim da izlazim kad mi se zaboravlja na stvarnost.
i kada mi se ista ta stvarnost raspada na najsitnije komadiće.

kada nemam glavu
kada nemam osećanja
kada ne mogu da se smejem.

znaš, retko izađem i bude mi lepo.
nisam ja taj igrajući tip.
igram kad mi je mozak mahne ćao-ćao.

juče je bilo potpuno drugačije.

i zbog piva. i parka. i spuštenih kapaka.
i zbog betona.
i zbog tog benda.
samo tog koji me tera da postojim u trenutku
kada se sve oko mene raspršilo
na hiljade kišnih kapi beogradskog pljuska.

kada ne bih radila ništa.

samo da ležim, pokrivena nekim ćebetom koji miriše na vanilu i lavandu.
da ležim okupana, ušuškana, odsečena.

kada ne bih radila ništa.

samo da pijem pivo, slušam neku muziku, sedim u parku.

znaš, retko ja izađem i bude mi lepo.
da ostanem do pola 10 ujutru i da se smejem kao na ekskurziji.

i divno je bilo ovo jutro.
jutro 16.aprila 2010.
toliko je divno da nisam teška sama sebi.

четвртак, 15. април 2010.

razlozi.


nepostojeći.
postojeći.
izmišljeni.
maštani.
sanjani.
spusti kapke.
sve je tu.
samo nemaš za šta da se uhvatiš.
nemaš.
ne daju ti.
ili daju, na kašičicu.
onu malu, za kafu.
a uvek se kriješ.
i odlaziš.
kao ženski Šejn.
u neko kišno jutro
gde sve prestaje da postoji.
razlozi.
zašto možeš da budeš jaka žena a ne umeš.
razlozi.
zašto mirišeš na cimet
i razmazala ti se šminka.
razlozi.
izgubljenosti
tuge
bluza
na železničkim prugama
na stanicama
koje su nekad
sve
jer nemaš ništa drugo.
razlozi.
koji nikad čvrsto ne stoje na zemlji
kao što čvrsto stoji bol u stomaku.
razlozi.
nejavljanja
javljanja
prekinutih veza
dimnih signala.
razlozi.
za piće
za cigaru
za kafu
za samoću.
razlozi za spakovanu torbu.
razlozi za voznu kartu Beograd - Pula.
u jednom pravcu.
razlozi da veruješ da se ništa ne dešava.
razlozi da veruješ da će povređivanje u hodu prestati da postoji.
jednom.
razlozi da veruješ da se nekad sanja intenzivnije.
razlozi da u vozu do Pule misliš na brodete i mirise travki na plažama.
razlozi da samo odeš negde na nekoliko dana.
razlozi.
jedan po jedan.
odlaze.
sem ovog razloga.
koji ima voznu kartu.


" Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja

Ja znam da život na granici je opasan i tvrd
Al' moje ime ovdje od sad znači pravda
Na mome sivom konju sada sa mnom jaše smrt
Vodi me tamo gdje me moja davna draga već čeka "

/ Haustor - " Šejn " /

среда, 14. април 2010.

jutro.


- Znaš, crne rupe nastanu kada se um ubrza do beskonačnosti, ali u negativnom
smislu.Tako da u njima nema ničega. Nema prostora, vremena, nema drugih ljudi,
nema čak ni tebe. U crnim rupama možeš lepo da se zezaš, da lebdiš iznad zemlje,
slušaš rokenrol, dozivaš kišu, ili mazneš neku lepu ribu.

- Baš su lepe crne rupe.

- Samo je bezveze kad se probudiš.

( " Crni bombarder " )

Jutro me uvek proda
vidi mi se svaka tačka
na licu u telu
svaka tačka straha
tuge
sreće
nemira
mira
vidi mi se da verujem u energiju zvezda
i gradske kiše koje padaju bez prestanka
dok svi ne istrunemo
jedan po jedan.
Jutro me uvek proda
jer mi treba ćebe
treba mi jastuk
treba mi neko da me ušuška.
Jutro me uvek proda
za neplaćenu kartu
autobuske linije 6
relacija Vukov spomenik - Zvezdara
i proda me jutro
za neko peckanje u nosu
jer nema laži i nema prevare.
Jutro me proda
i za neke narcise koje mi niko nije kupio godinama
i za burek koji nemam s kim da pojedem.
Jutro me proda i počne da mi se smeje.
Onda spustim roletnu
i na jutro
i na život
i pokrijem se ćebetom preko glave.


Sve ovo će jednom proći, znam.

уторак, 13. април 2010.

canetova.

Rekao mi je da nisam avanturista
a meni je samo palo na pamet
koliko više nemam snage ni da objašnjavam
mentalnu ubijenost moje generacije
generacije koja je nesposobna da doživi katarzu i
koja je sa depresijom i apatijom na dobar dan.
Rekao je meni i mojima
Da nismo avanturisti.
a ja ne znam odakle da krenem
da li od toga da imam 23
i 5 zemalja u kojima sam živela
ili toga da moja sestra nije znala
do svoje četvrte godine kako izgleda kivi
ili toga da sam prvi put prešla granicu sa 17 godina.
Rekao mi je da nisam avanturista
A mislim da sam bila najveći
Još od prvog osnovne
Kad sam ponosno nosila mamine šivene pačvorak haljine
A moj drug iz odeljenja imao obezbedjenje i stilistu.
Bila sam najveći anaturista u pravljenju kolaža
Za vreme restrikcije struje
I najveći avanturista u lupanju varjačom o šerpu
Za vreme dnevnika
Sa samo 9 godina.
Bila sam najgrlatiji avanturista na koncertima za vreme bombardovanja
I najjači avanturista Zvezdare kad su se delili bedževi „ Otpora „ .
A tek kakav sam avanturista bila da izađem sa 200 dinara u grad
Kad keva i ćale nisu radili
I da se provedem najbolje na svetu
Kakav sam avanturista bila da upišem i završavam fakultet na vreme
Radim 500 stvari u isto vreme
Da ne bih mislila koliko u ovoj zemlji
Ništa jebeno nije u redu
I da ne bih mislila
Šta sam ja bogu zgrešila da se rodim ovde.
Najveći sam avanturista bila kad sam ispratila u drugu zemlju
Osobu koju najviše volim
Jer je ona za razliku od mene svesna
Da se ovde nikad ništa neće promeniti.
I zato nemoj ti meni da sereš
Da ja nisam avanturista.
Ja sam preveliki avanturista za moje premale godine
I umorna sam.
Volela bih da znaš kako izgleda
Kad više nemaš velikih želja
Sem da imaš kuću, posao i klince
Kad želiš mali smireni mikrosvet
Jer ti je avanture dosta
A nisi ni do pola života stigao.
Zamisli kako je to
Da se i dalje raduješ nekoj klopi
Mirisu hleba
Mirisu kafe
Zamisli kako je to
Kad ne želiš da pojedeš svet
Već da se sklanjaš da svet ne bi pojeo tebe.
I zato pre nego što mi kažeš
Da nisam avanturista
Vrati se u svoju crvenu prošlost
Kada vas je sve kolektivno boleo kurac
Šta će biti posle
Vrati se i seti se
Da je za vas tad avantura bila da se zajebavate ispred hotela „ Moskva „
i idete u London po ploče.
Vrati se i seti se
Da ste svi išli na more
Da ste svi imali indekse i pasoše
I da ste se svi smejali.

Da mi je jedna takva avantura
Da se odmorim.

субота, 10. април 2010.

ma samo me vodi na more.


ma samo me vodi na more
tamo gde ima talasa
brodova
velikih ribarskih mreža
vodi me na more
pa da slušamo
debele žene kako viču
dok prostiru veš
i da kupujemo voće
od čoveka u plavo beloj
prekratkoj majici
kome je ispao stomak.
vodi me na more
da kuvamo kafu
u tufnastoj ulubljenoj džezvi
vodi me na more
da plivamo i
sunčamo se
da budemo svoji
sami.
vodi me na more
tamo gde prestaje da postoji
hrabrost
radost
blesavost
vodi me na more
tamo gde postoji
mir.

среда, 7. април 2010.

ne znam da li se sećaš.

Ne znam da li se sećaš
kada smo kod tebe na terasi
svirali Atomsko sklonište
na tvom novom Ibanezu
i ja sam se ložila
da ću da postanem
opasna rokenrol cica
kao u filmu Vatrene ulice.
Ne znam da li se sećaš
kada si mi rekao da sam najbolja
i puštao mi Ganse
na telefon
pijan od vinjaka
u 5 ujutru.
Ne znam da li se sećaš
prvih zapaljenih cigareta
na platou i u šiptarcu
prvih ćevapa na kajmaku
u kafani Kalenić
kada smo upisali fakultete.
Ne znam da li se sećaš
koncerta Mejdena
na koji nikada nismo zajedno otišli.
Ne znam da li se sećaš
kada smo spavali kod tebe na podu
i kada sam pila kafu
sa tvojom mamom
onda kad smo bili na moru.
Ne znam da li se sećaš
sunca
ratne vojne luke
špageta
crvenih starki
i pocepanih pantalona.
E, ja se svega toga sećam.
Sećam se toponima našeg vračarskog odrastanja
odranih kolena u crvenom parku
sećam se hiljade
poslednjih cigareta
u rana jutra
na uglovima
Golsvortijeve
Mutapove
Kursuline
Sinđelićeve
Sećam se pijace
na kojoj si mi jednom
kupio praziluk umesto cveća.
Sećam se dilera dopa
dole na uglu
koji su mi sa 8 godina
davali žvake od cimeta.
Sećam se komisiona
šampona od koprive
pacova u samoposluzi
Dejana Koturovića sa torbom preko ramena
i
Caneta koji kupuje pljuge
preko puta moje zgrade.
Sećam se mleka
koje je moja mama kupovala preko reda
i jednog dečka iz kraja koji je vozio motor.
Svega se ja sećam
a ti
NE.
I zato ja mogu da se raspadnem od emocija
i napišem pesmu
a ti samo možeš da me pitaš
kad se slučajno u prolazu sretnemo
kako mi je na fakultetu.
Kome je teže,
pitam te,
sad.

понедељак, 5. април 2010.

nežno.



kažem mu
da me uvek razneži
dok držim flanelsku krpu
i brišem ruke
a prala sam sudove
na žurci.
kažem mu
dok se smeje
da smo sada ljudi
da se sada drugačije zabavljamo
i umemo da pijemo.
kažem mu
da sam bila u jednoj kafani
a on mi kaže
da to nije mesto za žene.
kažem mu
da hoću da on nađe devojku
sa kojom ću ja moći
da jedem pitu sa jabukama i cimetom
na mojoj terasi.
kažem mu
da me uvek razneži
pa onda moram da sednem
na zid kod SKC-a
gde su nekada blejali
davni heroji tinejdžerskih dana
i da se saberem
kažem mu
da mi uvek iste slike
padaju na kapke
kad maštam
ili spavam
budna.
pitam ga
jesam li zajebana kad popijem
a znam da sam
teška
hiljadu tona
emocija
ljubavi
nežnosti
fotografija
pesama
znam da sam
teška
a da je on kao pero.
moj drug iz kraja
kome do moje zgrade
treba tačno onoliko
koliko treba
vodi u džezvi da provri.
i smeška se
u mojoj kuhinji
gleda me dok perem sudove
u četiri ujutru
smeje se
i ne mora da kaže
a ja znam
da će sve biti dobro.

nikad.


Nikad se ja neću navići na to
na tišinu u autu
i bele trake autoputa
Nikad se ja neću navići na to
nespavanje
unutrašnju nervozu
zvuk usisivača
odlazne terminale na aerodromima
Nikad se ja neću navići na to
na tišine između pesama
u istom tom autu
Nikad se neću navići na to
što sada ja brinem za druge
i treba da znam da kuvam
i budem odgovorna
Nikad se neću navići na
mamurluke
rana ustajanja
jagnjeće pečenje
dreku
neudobne krevete.
Nikad se neću navići na to
što živim u sobi
koja liči na one sobe sa rekreativnih nastava
i da u njoj ne umem da ćutim sama.
Nikad se neću navići na to
plakanje
pijančenje
padanje
pecanje
moje prošlosti
moje izgubljene stvarnosti
po autoputu Beograd-Zagreb
sa njim koji vozi
gleda u jednu tačku
zviždi
i sa mnom
koja gledam u stovarišta
ženu koja stopira
avion kako poleće
rasipajući svoj život
po belim isprekidanim trakama na asfaltu.

петак, 2. април 2010.

rudarski basen bor


sećam se jednom
išla sam da slušam goribor
sama.
onda sam
išla kući peške.
smrzle mi se ruke.
smrzla mi se pamet.
sećam se jednom
sam htela da odem
vozom u bor.

" ... i da volim i kad boli
da govorim i kad gorim
da pišem i kad jedva dišem
da skrhan smejem se
da čist iz ovih govana nestanem
i zauvek svoj mir pronađem ... "


/ Goribor - " Bez " /