понедељак, 27. децембар 2010.

šampioni.

bilo jedno jutro
2007
betonska oaza
mnogo rano jutro
jun mesec
toplo
ja nosim tufnastu suknju
smejem se
bezbrižno
" jer put od mene do tebe je sa hiljadu rupa "
gađam te pivskom flašom
iz zajebavanja
ti čak ni ne kažeš
da nisam normalna
sad će 4 godine
tome
i smejem se
kako smo i dalje
prvaci u beskompromisnosti.

понедељак, 20. децембар 2010.

otišla.

kofer po kofer
termos
vreća za spavanje
ćebe kad sam bila
mala
pakle cigareta
pet komada
i dva upaljača
dve bele haljine
farmerke
dve crne majice
jedan džemper

i otišla sam.
i nikad se ne okrećem.

" Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn ... "

uvek.


gledam te
čitaš novine
miriše olovni vazduh
pomešan sa morskim
piješ kafu
tursku
u crnoj velikoj šolji
ozbiljan
zamišljen
svoj
podignem ti ruke
pa ti obučem čistu
belu majicu
nasmeješ se
i nastaviš da čitaš
današnje novine.


soundtrack :

http://www.youtube.com/watch?v=6Onp45X0PvM&feature=player_embedded#!

http://www.youtube.com/watch?v=oHMlp5EDp2c

петак, 17. децембар 2010.

bezimena.

mašu mi naša nerođena deca
komada šest
kažem ti u vozu
beograd ljubljana
mašu mi jer nisam
hrabra
jer nema ko da mi
drži glavu dok
povraćam
nema ko da me obriše
musavu
pa da me drži sklupčanu
dok plačem
da mi briše sline
mašu mi naša nerođena deca
i sva mesta gde smo mogli
da se volimo
a nismo
i sedenje na rivi
da klatimo noge u vazduhu
jedemo sladoled
od vanile
musavi
maše mi moj realan život
koga ne vidim
i propuštam
tražeći
suštinsku
beskompromisnu
treptavu
ljubav.

уторак, 14. децембар 2010.

kako je tesim.

kazem joj
ma pusti
ta je glupa
urbanusa
sa cudnim imenom
takvih ima mnogo
previse
i kako su predvidljive
udavace
koje se glasno
tucaju
i jos glasnije placu
kad na zajednickom
letovanju
kao uganu nogu
a u stvari
vide njega
kako krajickom oka
gleda guzicu neke
mladje
lepse
sto se smeje grohotom
kao sto se nasa velika
ljubavnica
smejala pre nego sto
je naucila
lekciju
kako se dobro udati.
kazem joj
mi cemo zajedno
u amsterdam
u leprsavim
belim haljinama
na cvetove
da se smejemo
i pijemo vino po ulici
slobodne
nek se udaju neke druge
za sad.

moj muz i ja.


ili mala amputacija emocija ...

Moj savrseni zivot
sa mojim muzem
koji ima kosu do brade
pegice na obrazima
i kamper cipele
pocinje rano ujutru
prvo plesemo
onda cistimo
onda radimo
pravimo predstavu
a tu je Ruzica
sve vreme je tu
Ruzica
i igra se sa lutkama
velikim i lepim
sto smo joj
muz i ja kupili
i ima cipele zlatne
i belu haljinu
Ruzica moja
princezica
samo moja morska
princeza
pa onda ja uzmem
Ruzicu
a ona muza
pa onda svi tako za ruku
jedva prodjemo kroz
vrata
i vodimo malu
na kolace
musava je od krempite
moja musava princeza
ja kupim 500 grama
mlevenog
cetiri piva
i meki malboro
muz kupi kiselu
i salvete sa zvezdama
pa onda svi idemo
kuci
gde je kuca
pita Ruzica
ja kazem
kuca je tamo gde se smejes
i onda upalim cigaru
otvorim jedno pivo
muzu
jedno sebi
Ruza uzme gutljaj
pa se namrsti
kao i ja
na miris zivog mesa.

utorak.

promenila sam posteljinu
jutros
presvukla jastucnice
za rucak imamo
oradu
oprala sam tvoju
plavo belu
majicu
mornarsku
ostavila ti kafu
pored kreveta
posekla se
spremajuci salatu
izasla
kupila novine
provetrila dnevnu
sobu
sela u fotelju
zapalila cigaretu
zazmurila
osmehnula se


i pokusala da se nikad
ne probudim.

среда, 8. децембар 2010.

ruzne reci.

ne ispadni picka
ostani do kasno
ostani dugo
ne ispadni picka
i dodji sad
da slusamo
buddy guya
i pijemo pivo
i smejemo se.

stanica.

navijaj ti
ja necu
i nikada nisam
moje su ulice siroke
kao avionske piste
navijaj
pa cemo onda da vodimo
glupe razgovore
sa pitanjem kako sam
u 4 ujutru.
znas kako sam
imam izdepilirane ruke
jela sam u omiljenom restoranu
kusta mi je potpisao knjigu
nosim lepu crnu majicu
i crvenu pionirsku
maramu
sa anom idem za ruku
eto tako sam
lepo sam
popila sam flasu kisele vode
na zurci
i pricala o plesu
eto svoja sam
srecna
i mirna.
navijaj ti
i neka su nam se putevi razisli
ja sam te pratila na aerodrom
i pila sa tobom
nekad ti mene nosis kuci
nekad ja tebe
znao si kome sam
pesme pisala
ko me povredio
cija sam bila devojcica
nalazili smo se na drugim
meridijanima
i tad nam je bilo dobro
i uvek sam bila tu
i onda kad si dosao
kod mene na kafu
ujutru da pricamo
i onda kad si mi sve rekao
o bendu
pa ja pisala dramu o tome
i bila sam tu
na terasi sa cvecem
u kuhinji da otvaram pivo
cuje se zvuk
na vratima
udjes i ostavis odmah
jaknu.

lako se stvari zaboravljaju
uvek je neko drugi kriv
lako se stvari zaboravljaju
i ostane prazno
rupa
jama
down in a hole
kop
mrak
eto to ostane
i onda se samo ode kuci
u razlicitim pravcima
i tad
se nasmejem
i shavatim...

kao da se nista nikada
od svega sto sam mislila
da je bilo vazno nije
desilo.

уторак, 7. децембар 2010.

korporativna.

Ne znas gde pijem
gde spavam
gde idem
Ne znas gde mi je
glava
znas koga ljubim
znas kakvu kajganu pravim
i znas kako se
svega bojim
pitas se kako
mogu toliko piva da popijem
pitas se i kako
mogu toliko da volim
a jos se i pitas
sto sam toliko
luda
pokidana
svoja
a najbolja i najodgovornija
kad radim
jebi ga
mora malo ovaj mozak
da se odmori.
i jedva cekam
da stojim bosa
na plazi
u beloj pamucnoj haljinu
i belim ruzicama u kosi
a da ti stojis
pored mene
pa da se smejemo
onda kad smo pravo iz kafane
isle na posao.

недеља, 5. децембар 2010.

stay around a little longer.

ona spava u basti
na stolici
ispruzenih nogu
zmirka
onda jede toplu
cokoladu
crnu
slusa francuske sansone
sa vezanom crvenom
maramom oko vrata

mozda ce posle da se proseta
pospana bosonoga devojcica.

субота, 4. децембар 2010.

Beli,beli svet.



Mrzim filmske i pozorisne premijere.Neprijatno mi je na njima, ne osecam se normalno, osecam se kao da sve to mora da mi se svidja, da moram da budem lepa i sto ostalih usranih formalnosti, koje prezirem.DKC i Festival autorskog filma shvatam beskrajno licno.Idem sama, idem sa ljudima sa kojima ne moram da razgovaram posle filma, idem u 10 ujutru, idem kasno uvece.
Sreda,pola 11, DKC. Realno imala sam neverovatan strah. Valjda, zato sto film toliko dugo ocekujem. I valjda zato sto taj trojac - Milena,Oleg,Boris - kao da je spoj onoga sto ja mislim da je prava balkanska umetnost.

Ovaj blog, zapravo ima veze i sa onim sta je Oleg Novkovic rekao pre filma.A to je da mu pridjemo u gradu i kazemo mu sta mislimo o filmu. Posto apsolutno u zivotu ne bih smela to da uradim, ovo je moj nacin. Dakle... Beli,beli svet je nesto najneznije i najsurovije sto sam gledala, najtananije, najemotivnije i pre svega duboko iskren i sa ljubavlju uradjen film.I taj film je za nas, hrabre. Koji se ne bojimo pokazivanja emocija. Taj film je za nas koji ne ukalupljujemo zivot, vec se provlacimo kroz njega. I najvaznije od svega - to je film koji ima dusu, prokletu,balkansku,ali ne onu banalnu, vec esencijalnu, to smo mi, koji pijemo,lomimo,volimo,propadamo, cekajuci da dodju neki bolji dani.

I nemam apsolutno nista drugo da napisem sem da odete u bioskop.Svi vi koji volite nekog,koji se voleli nekog,koji cete voleti nekog.I svi vi koji shvatate gde zivite.I svi vi koji se bojite, a hocete taj strah da pobedite.

петак, 3. децембар 2010.

naša.



kupi mi pečeno kestenje
baš me briga šta će da mi kažu
u parku
za crne ruke
pa opraćemo ruke
ne brini
hoćeš da me vodiš
na vrtešku
i na autiće
pa hoću kad se
bojiš panorame
biću ja jednom hrabra
naravno da ćeš biti
kupi mi pečeno kestenje
hoću
stani da ti vežem pertlu
saplešćeš se
što se smeješ
pa lepa si
ti mi mama uvek kažeš
da sam lepa
pa zato što jesi.


i onda me uhvati malom
rukom
za moju malo veću
ruku
pa počnemo da trčimo
niz padinu i puštamo zmaja
a on ne leti baš lako
pa se ona namršti
i kaže
mama, više volim balone.

среда, 1. децембар 2010.

She's tired of problems that you caused her mind.


/... So Gloria steps out from the prison
Gloria's no longer the wasted disco girl
you've been dreaming about
Gloria alone now forever Gloria away in
the air now
Gloria she's no longer your slave ... /

prvi beogradski sneg
mokar i ružan
odmah se topi
jedan veliki kišobran
smrznute šake
i osmeh u prolazu
festival autorskog filma
i nedolasci kući
sarma i topao hleb
nešto pre ponoći
spavanje na leđima
termos i u njemu
čaj od kamilice
stari radio
i pesma Nade Knežević
socijalistička peć
upaljena na jedan
kraj decembra
dan posle dana
republike
soba miriše na
osveživač od lavande
a ja se osećam
baš kao taj osveživač -

veštački.

петак, 26. новембар 2010.

štreberka.

znaš naučila sam ja
kako se podnose ti
teški i stalni
telefonski pozivi
formalnosti
drugi prioriteti
i nikad nisam
pretendovala
da promenim
pravne
moralne
socijalne
i sve ostale druge
vrednosti
jeb'o im pas mater
mislila sam da postoji
ljubav
ona luda
suštinska
esencijalna
o kojoj se ne priča
nego o kojoj se ćuti
e ta ljubav je ostala
na onom raspalom šleperu
na 25. maju
sa mrtvim pticama
i trulim lišćem
pijancima koji spavaju
na klupama
tu je nestala ljubav
baš kao što su se svi
dobri ljudi beograda
sakrili u potpalublje
tog šlepera
i iz dana u dan
imaju sve manje i manje
vazduha
na kraju će se
onako romantično podaviti
i niko ih se neće sećati.
naučila sam ja i kako se
podnose
teški bolovi u leđima
samoća
prazan novčanik
i smrznute šake
ružna popodneva
i pijani petak
jer ne izlaze ljudi
zato što vole
nego da bi se napili
možda bi bili srećniji
kada bi priznali.
podnosimo mi sve
devojčice sa malim stopalima
i tišinu u autu
i nebo nad Berlinom
kad se raspukne
i plakanje na odlaznim terminalima
sve mi to podnosimo
ali zato niko ne podnosi


nas.

четвртак, 25. новембар 2010.



I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad babe
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad babe
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me ...
She’s so heavy heavy, heavy, heavy.

She's so heavy
She's so heavy, heavy, heavy

I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
You know I want you so bad babe
I want you,
You know I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad
Yeh!

She’s so...


maštanje ponekad ume
da postane život
a onda male devojčice
plaču u sobama
sa rekreativnih nastava
plaču i pitaju se
šta se to desilo
sa hrabrošću dečaka
i sa nežnošću
devojčica
kad su prestali mali svetovi
da postaje
i kad smo se naljutili
jedni na druge
i počeli samo da maštamo.

to call in case of emergency




Uvek sa sobom 3 para cipela
i telefon
to call in case of emergency
u kutijama spakovan prošli život
sa mašnicom
da nikad ne zaboravim
koliko je bilo lepo
a prošlo je.
ponovno prohodavanje
u novim
neudobnim
nedovoljno
stabilnim cipelama
bez okretanja.
traganje za nekom
čudnom
drugačijom
vrstom sreće
sa snovima o moru
buđenju
umotavanju u beli čaršav
i izlasku na rivu
zvuku talasa
i ukusu prve
jutarnje kafe
u nekoj drugoj vrsti mira
gde me baš briga
za razliku između Save
i Dunava
gde me ne zanima
rasprodavanje pameti
po kafanama
nego višesatno čitanje
na plaži
i višesatno pisanje
na terasi
noću
u društvu nekog skakavca u uglu
neke flaše belog vina
i limene činije sa pistaćima.
Telefon
to call in case of emergency
brzo biranje
1 mama za prženice
2 tata za gajbu piva
i stay around little longer
buddy guya
3 baka za peglanje košulja
muških belih
4 sestra za kartu beograd - njujork
u jednom pravcu
5, 6, 7 za njih tri koje mi se uvek javljaju
na telefon
za sve kafe
kolače
smejanje
pesme osamdesetih
spavanja u komuni
ivoninog stana
8 za njega koji ume i može sve
a naročito da mene ima za najbolju
drugaricu
9 za sestru opet jer je
sestra.
telefon
to call in case of emergency
jer ostalo je u meni
još mnogo straha
pakla malbora
šibice
sveće
jedan stari radio
da slušam
vesti na intalijanskom
i ništa ne razumem.

четвртак, 18. новембар 2010.

danas.


ja imam te neke sitnice
nekoliko stvari
za oblacenje
jednu nepojedenu mandarinu
na radnom stolu
u kancelariji u kojoj
provodim 8 sati dnevno
jednu flasu vode
popijenu
i neke stranice
napisane recima
koje malo sta znace
sem
gde cu u narednih par dana
da budem
imam i jedno ime smisljeno
sa puno ljubavi
sa malo realnosti
za neko drugo vreme
ako vec vreme merimo
godinama.

понедељак, 15. новембар 2010.

kako si, meri ?

izgledas kao meri popins
u zalosti
i znas to
pa se pitas
gde ste se presli
u procenama
o zivotu
o pogledu na svet
presli ste se
kao dve vozne pruge
bez skretnicara
bez nekog ko
bi bio
dobronamerni
nadzornik.

obuci se.
stavi naocare.
kreni da koracas
sama.
i budi dobro,
meri
na tebi ipak ostaje
jedan mali deo
ovog sveta.

петак, 12. новембар 2010.

e moj komšija.

dolazim u pet ujutru
i u šest
dolazim i kad svi vi
stanari socrealističkih
zgrada
spavate na svojim
dosadnim poslovima
koji su vam izgovor za
neživote
dolazim i kad krećete na
posao
kad me gledate ispod
oka
evo je ova mala
narkomanka
alkoholičarka
i imam razmazanu šminku
i ulećem pod vreo tuš
pa pravac na posao
i ti to komšija ne razumeš
jer je tebi
spavanje osam sati dnevno
opravdanje
za to što
nemaš ljubav
prijatelje
što si zaglavljen
u braku u kome ste
odavno prestali
da se volite i
što je vrhunac komunikacije
kada se dogovorate ko će na pijacu
a vrhunac ljubavi
kada ti ona zavije sarmu.
komšija ja dolazim u šest
ujutru jer se ne stidim
svoje polupanosti
svoje lude glave
nesređene
koja uvek traži
bezuslovnu
ljubav
i ne stidim se da priznam
da ne želim život
bez društvenih normi
i znaš šta komšija
neću nikad da se udajem
neću nikad da budem nečija
hoću da budem svoja
uvek
nečija samo dok me voli
i nikada neću prestati
da pijem pivo iz flaše
i pušim
i nikada neću prestati
da radim i sanjam
o karijeri
možda ću nekad imati
dete
i ono će biti pametno
malo manje lepo
imaće čudno ime
i smejaćemo se zajedno
komšija nikad se ja neću
prilagoditi
iako na svakom ćošku
čujem odjeke
kako bi trebalo.
trebalo bi samo
da vas neko probudi
iz tog višedecenijskog
sna u kome sve miriše na
zapršku i bele pamučne potkošulje
oprane varikinom
to nije moja priča
ne mogu da kupujem mleveno
meso
i pravim se da je sve u redu
sa mojim brakom
i troje dece
dok zavijam prvu
decembarsku sarmu.

уторак, 9. новембар 2010.

mnogo rano jutro.

i kroz san
me mazis po kosi
poljubis me
tata i kazes mi
da ti nedostajem
i da me ne vidjas
ja se okrenem
i nastavim da spavam
a onda imam
najteze
najsivlje
najtuznije
jutro
na svetu
sa socrealistickim
zgradama
koje se vide
sa mostarske petlje
i sa barama
koje se ne suse
jer ovde vise
odavno nema vazduha
o zivotu
da i ne govorim
ljudi u prljavim
cipelama
u gradu u kome
mali ratovi nikada
ne prestaju
moja stopala
upadaju u asfalt
i jutarnje pucanje
kicme
nepotrebno
neshvatljiv
osecaj
nepripadnosti
nemara
prema ovom malom zivotu
za koga nikoga nije briga
iz beograda ne odlaze
samo
picke i idioti
picke su ovi sto spavaju
a idioti ovi sto piju
i samo nemoj nikad
nikad vise
da me pitas zasto
jer ovde se vise
niko ne raduje
i ljubav je odavno
otisla
nepovratno
nestala
otisla u neke gradove
u kojima duva vetar
i prolaze ljudi
sa cistim cipelama
i cistim glavama.

( " Svim majkama bih izbrisao bore,
ucinio da ocevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate,
i da mirno zive svoje sate,
da sam ja netko. " )

уторак, 2. новембар 2010.

dokumenti o ponedeljku.

lepa si
imaš haljinu u kojoj
se nazire tačna veličina
tvojih grudi
ponašaš se čudno
slobodno
neobuzdano
kretenski
i ne mogu da te
uhvatim.
ne mogu da računam
da ćeš da budeš
uvek tu
čekaju te široke ulice
evropskih velegrada
i desetine koktela
sa voćem
koje piješ jedan za drugim
i taman kada mislim da
je kraj
ti popiješ tekilu
i nasmeješ se
kakva si ti devojčica
DJevi ti puštaju albume
a ne pesme
Marvin Gaye
i lagano se pokrećeš
postavljaš sebi suvišna
pitanja
na koje nemaš
odgovore
idemo na reku
molim te
sama sam
i teško mi je
ne putuje mi se
samo bih trčala
niz stepenice
idemo na reku
molim te
beogradsko more
kad nemamo
ono normalno
ne smem da mislim
šta će da se desi
hoću samo da slušam
dobar soul i pijem
tekile i mojito
pa da prođe sve ovo
da mogu stvarno
da budem srećna.

/"... Father, father, everybody thinks we're wrong
Oh, but who are they to judge us ... "
- Marvin Gaye - Whats going on /

недеља, 31. октобар 2010.

sa leđa.


ne brini
čuvam onu staru kutiju
za bombone
u njoj prve zajedničke osmehe
tamo na steni
na moru
dok brod dolazi a ja u ruci
držim Kortasara i peškir
u tvojoj
prevelikoj
mornarskoj
majici
stojim na molu
smejem se
ti me grliš sa leđa
e taj osmeh čuvam
zajednički
čuvam i koncert
Roxy Music-a na koji
nikada nismo otišli
i Pariz u malom
bistro i kinoteku
i to čuvam
sa pločom Prljavog Kazališta
iz osamdesetih
koju smo slušali
na nečijem gramofonu
pre mnogo vremena
čuvam i sve susrete
slučajne
namerne
nameštane
sve to čuvam
u staroj kutiji za bombone
u potkrovlju mog
neizmajmljenog
nekupljenog
vračarskog stana
i mislim da je vreme
da zaboravim
šta sve tu čuvam
da bi nekad
mogla opet svega
lepo
da se setim.

jednostavno-zauvek.


mislim ja uvek na tebe
kao heroj ulice
na svoju ženu
kao đak prvak
na domaći zadatak
kao lekar na pacijenta
i odžačar na dimnjak
kolekcionar na omiljenu ploču
mislim ja uvek na tebe
i to kako ćeš da budeš
najbolji
mislim na tebe čak i kad
mi se ne ustaje iz kreveta
kad pijem kafu
kad besno plačem
kad doručkujem i
čitam novine
a zapravo novine čitaju mene
mislim na tebe uvek
i kad treba
i kad ne treba
kad se sama spremam na put
kad se bojim
kad sam hrabra
uvek mislim na tebe
i verujem da zbog ravnoteže
moraš da postaneš najbolji
na svetu
pa da se onda držimo za ruke
i hodamo bosi
po pesku Kalifornije.

ne zovem kao nekad.


ne razumeš nikad
kako ja hoću da razumeš
i nisam bez veze rekla
da hoću da odem
da bih naučila
da pravim puding od čokolade
bez grudvica
ne razumeš nikad
kad ti kažem da ne verujem
u ljubav
i ne verujem muškarcima
ne razumeš kad ti kažem
da ne znam kako ću
ali moram
da se
smejem
radim
trčim
hodam
da se pravim da je sve u redu
odem
u Lisabon
na fado
na život
ništa ti mene ne razumeš
suze ti oči
i pitaš me
kad ću da diplomiram.

среда, 27. октобар 2010.

četvrtak.


Nikad neću zapravo otići
preteško je spavanje više od
decenije u istom krevetu
pod istim uglom se buditi
nije glava ista sa 11
i 23 godine
nije i to je problem
da je ista ne bi krevet
bio
mali
premali
minijaturan
kao cimet na grizu
za moju glavu
napunjenu snovima
i htenjima.

kako se uvijaš u ćebe
nekad se pitam
i kako se otkrivaš ujutru
kad ustaneš
kojom nogom prvo staneš na parket
i da li kao ja
ne otvaraš oči pre mirisa prve kafe
turske i jake
da li spuštaš roletne
ili voliš kad se sam budiš
kako se uviješ u ćebe
i da li se pokrivaš preko glave
da li grliš nekog
ili grliš
jastuk
veliki beli
da li kao i ja voliš miris
čiste posteljine
i da li okrećeš jastuk
da uvek bude hladan
da li se smešiš u snu
i ...
da li spavaš uopšte
da li sanjaš uopšte
da li čuvaš pola ćebeta
za mene
i pola jastuka za zajedničke snove.

субота, 23. октобар 2010.

pokrij se preko glave,mala.


Nema jednostavnih rešenja
ko te je lagao da ima
kao što nema lake love
i lakog potezanja pištolja
Samo komplikovano
kao zamršeno klupko
crvene vune
ili gomila neopranog
veša.
Nema jednostavnih rešenja
samo kompomisi
dok svi ne umremo
praveći kompromise
rešavajući jednostavno
nastavljajući
neživote
bez ljubavi
bez držanja za ruke
bez zagrljaja
i dugih šetnji
bulevarom revolucije.

среда, 20. октобар 2010.

plavo belo.


mislim o iscepanim pantalonama
muskoj beloj kosulji
mornarskoj majici
pustenoj kosi
osmehu u uglu usana
drzanju za ruke
zajednickom letovanju
belom vinu
mislim
na ovaj kisni dan
i pravim se da je to
stvarno.

уторак, 19. октобар 2010.

možda nikad.



Nikad nemoj da se vratiš
i ja ću jednom da odem
po cigarete da se neću nikada
vratiti
zbog mene i zbog tebe
zbog
sigurnosti moje nerođene dece
i još nekupljenih kućnih ljubimaca
ovde je svest natopljena
lošom šljivovicom
i pevanjem četničkih pesama
neko je davno ovaj balkan zatrovao,
otišli smo dođavola,
nema toga što može da nas spasi.
nemoj nikad da se vratiš,
ovde nema života.
i neće ga biti.
zatrlo se i seme i pleme
i ja ću ili umreti duhom
ili ću otići naglo
sama
samo ću baciti te tegove.
ja sam uvek htela
da mene neko izvede negde
uhvati za ruku
a tog nekog nema
nema već dugo
i otići ću sama
Šejn je moj najbolji drug.
Moje želje nisu nerealane
one su samo nerealne
za ljude koji žive
ovde
kojima je dosta deset piva
da bi bili srećni.
i nikad nemoj da se vraćaš
nikad
molim te.
doći ću ja
nemoj da se vraćaš
samo
ići ćemo tamo
gde je ljubav
smejaćemo se bez razloga
i bićemo
slobodne.

понедељак, 18. октобар 2010.

suzno.




za Stašu i pitu od mesa koju pravi moja mama


Muka mi je
od otvaranja pivske flaše
po ulasku u kuću
i muka mi je od toga
što nema ljubavi
muka mi je od
puknute gume na kolima
koju ne umem da promenim
i muka mi je
od previše hrane
koju jedem iz besa
muka mi i zbog toga što
sam sve pare potrošila
muka mi je što nemam
za kožnu crnu jaknu
iz ušća
muka mi je jer ne mogu da mislim
i muka mi je što sam
slomila zub
a nekad sam istim tim zubom
lomila staklene unučiće
vinjaka.
muka mi je zbog toga što vučem ljude
muka mi je zbog toga što ja uvek
imam energije
muka mi je i od tebe,njega,one,onih
svih.
muka mi je i od neodlazaka
nasilja na ulicama
loših trola
i pljeskavica
srpskih pruga
i cigareta.
muka mi je i što ona nije
tu i što je sve usrano
prosto i jednostavno
tako
smoždiće me
a još sam mlada.
Ipak
najviše mi je muka
što sam se prejela
i što nema ljubavi
nikad neću biti mršava
i nikad me niko neće
bezuslovno voleti
samo mene
i činiti me srećnom.

четвртак, 14. октобар 2010.

parketari always.




glupe ljubavne pesme
koje potresaju
i kuvanje koje mi pada lakše od pričanja
sve je to
jedan četvrtak
uveče.

Laura Marling - " New romantic "


I know I said I loved you but I'm thinking I was wrong,
I'm the first to admit that I'm still pretty young,
and I never meant to hurt you when I wrote you ten love songs.
but a guy that I could never get 'cause his girlfriend was pretty fit
and everyone who knew her loved her so.
and I made you leave her for me and now I'm feeling pretty mean,
but my mind has fucked me over more times than any man could ever know.

Maybe I should give up, give in,
give up trying to be thin,
give up and turn into my mother,
god knows I love her.

and I'm sorry to which ever man should meet my sorry state,
watch my steady lonesome gait and beware.
I would never love a man 'cause love and pain go hand in hand
and I can't do it again.

So we stayed up late one night to try and get our problems right,
but I couldn't get into his head just what was going through my mind,
and I think he knew where I was going
he put Ryan Adams on
I think he thinks it makes me weak
it only ever makes me strong.
I've got this friend who sounds just like him,
now he's the man I'd leave you for, the man that I just adore like you.
The same man, he turns to me he said I've got to tell you how i feel,
if god could make the perfect girl for me it would be you
and my god told me not tell about how much do you love your fella?"
I don't know more everyday
not in this new romantic way.

I'll always be your first love, you'll always be my first love.

And I'm sorry to which ever man should meet my sorry state
watch my steady lonesome gait and beware,
I will never love a man 'cause I could never hurt a man in this way.
I will never love a man cause I could never hurt a man, not in this new romantic way.

уторак, 12. октобар 2010.

Imagine.


Slično je ovako
počinjalo
pre dvadeset godina
Prvo komešanja
onda neredi
ulice i stadioni
a onda se više nije znalo
ko će protiv koga
i čitav taj stadijum
besnih pasa
odužio se
kao gladna godina.
Preko dana
ne mislim
nemam kad
i bolje bi bilo
da televizor ne palim.
Onda me samo tresne
negde između plate
i popijene kafe
novih stvari koje
pišem
da nam slede nova
nasilja
ratovi
mučenja
i pitam se
dokle.
Jednostavno
nije fer.
Dvadeset tri
u vetar.
Dvadeset tri
i ako si bez
avionske karte
i torbe
onda si bez života.
Sutra će tući moje
moju mamu na pijaci
mog tatu u prevozu
moje prijatelje u parku
moje komšije u šetnji.
Nije me briga ni za posledice
ni za uzroke
hajde samo da prestane
ovaj horor film
i da ljudi konačno krenu
da se raduju
prvoj jutarnjoj kafi.

понедељак, 11. октобар 2010.

never too old for r'n'r.



Dao si mi ringišpil
tvoj ringišpil
u mračnoj ulici
kojom ne prolaze automobili.
Dao si mi ceo luna park
jer misliš da zaslužujem
a ja nisam sigurna
još sam balava
i ne znam šta hoću.
Dao si mi ringišpil
mnogo se brzo okreće
razumeš me
kad ti kukam preko telefona
pospana u jedan ujutru
ili kad se ponašam kao
potpuni kreten
kad sam glasna
ili kad plačem pa se
smejem
razumeš i kad ostavim
pola litra rozea na parketu
pored kreveta
sa prepunom pikslom
pa kad kažem da je lepo jutro
i da je kao kadar iz nekog
Vendersovog filma.
Razumeš i kad ne spavam
tri noći zaredom
pa te gledam kako spavaš
sakrivena u ćebe
sklupčana
u tvojoj majici
koja mi je prevelika.
Razumeš razbijene čaše
i staklo svuda
naslanjanje na šank
i ljubljenje nad sudoperom.
Sve razumeš
i kad se uspavam
pa histerično trčim
niz stepenice
u letu vezujući kosu
u neurednu punđu.

Dao si mi ringišpil
i čvrsto držanje za ruku
jer sam uplašena
da se ringišpil vrti
prebrzo.

субота, 9. октобар 2010.

this modern love.


Imam nove cipele u kutiji
i nove minđuše u torbi
nove čarape na stopalima
i porodicu sa kojom gledam
Arsenov koncert.
Imam jednu paklu cigareta
u desnom džepu kaputa
i jednu kartu za prevoz
neotkucanu.
Imam i jednu strast
nemoguću
tikvice iz " Manježa "
i hladno pivo.
Imam i jedan voz
brzi koji ce da me odvede
odavde
i jedno ćebe što ću sigurno
poneti.
Imam sve
sve što mi treba
samo nemam mene
i tebe.

time out.



Igramo se odavno
nikada nismo ni prestajali
u sinhronizovanim uspesima
koji nam služe samo za
sujetu
i dokazivanje ko je bolji.
Igramo se
bez pravila
bez smisla
ne postoji čak ni sudija
da odsvira kraj.
Igramo se
nema emocija
to je za slabiće
za neke druge
neuspešnije ljude.
Igramo se
teren nam se još nije izlizao
dresove nismo promenili
igramo za timove
večite rivale
i biće neizvesno do samog kraja.
Pobediću te
sigurno
samo da naučim
da mi se ne odsecaju noge
ispod stola
i da ne provlačim ruku kroz kosu
da bi naglasila da sam žena.

четвртак, 7. октобар 2010.

smrznute novine.


Duboko udahni vazduh mala
trebaće ti za trčanje
ulicama donjeg Dorćola.
Pazi mala da ti nešto ne ispadne
iz tih velikih džepova
u kojima sve svoje snove nosiš.
Mala
nemoj sporo da hodaš
samo krupni koraci se računaju.
Duboko udahni
zgužvaj i baci te stare novine
od 5.10.2000.
tvoja je revolucija počela
deset godina kasnije
u autu po kome pada kiša
pljušti
a tebi se stopala odlepljuju
od zemlje i letiš
postapokaliptičnim kaubojskim
velegradom
po kome pljuju ljudi
koji su mu nekad bili ljubavnici
i koji su ga ostavili da se kurva
sa najgorim šljamom.
Mala nikad se ne odriči
histeričnog smeha
na mestu gde radi jedan dečko
već devet godina
i gde svira pesma " Love - fool ".
Nikada se ne odriči nadljudske snage
tvojih minijaturnih šaka
da lupe o sto i kažu
šta misle.
Nikada se ne odriči
poligona za kreativni dremež
u koji padaš u ranu jesen.
Mala
duboko udahni
kupi jednu korpu od slame
pa u nju lepo stavi
sve te smrznute revolucije
u smrznutim novinama.
Dobar je to poklon
za ove koji su izdali
Beograd.

недеља, 3. октобар 2010.

nedelja.


Ti teški udari depresije
nedeljom popodne
koji dugo nisu dolazili
dugo
sa ćebetom ispod koga se sakrivam
jer negde znam
da sama neke stvari ne mogu
da rešim.
Svest o trenutnosti
pa onda svest o vremenu
i godinama
koje kao da je neko
spakovao u kofer i odneo
zajedno sa video kasetom filma
" Moje pesme, moji snovi ".
Spavam
a ne bi trebalo
jer je nemoguće
rešiti stvari u snu
makar još uvek.
Hvatam je za ruku
preko skajpa
nedostaje
more i ona
i neko možda bezbrižnije vreme
kada smo jele tulumbe
i pile limunadu u poslastičarnici
" Lion "
slušale Olivera
i " Imala je lijepu rupicu na bradi "
sa horskim pevanjem
Nije bila osobito lijepa
ali nije bila kao druge ...
Držim je za ruku
preko skajpa
i svašta bih joj rekla
a ne mogu
jer to su samo moji problemi
uvijeni u omote
belgijske čokolade
i slike na balkonu
Jugoslovenskog Dramskog pozorišta.

субота, 2. октобар 2010.

plakanje i smejanje.


Kupio mi je tata ružu
a sestra mi je poslala
fotogafiju nekog jela
što je kuvala.
Subota je
otekla sam i umorna
plačem i smejem se
u filmu o pariskoj
kinoteci.
Ja postojim sa nekim
i život me namešta
pazi
mazi
gazi
na snazi su emocije
pretanke za uhvatiti rukom
ali dovoljne da se sakriju pod ćebe
u romboidnoj sobi
na parketu
u uglu
sa razbijenim čašama
što slučajno
što namerno
sa pikslom i vinom pored kreveta
sa trčanjem niz stepenice
sa uspavljivanjem
sa revolucijom koja počinje u krevetu
i pevanjem u polu tonu.
Moja saksija na prozoru
i moj prozor na stopalima
kroz koji se vide
igračke sakrivene u podu
ringišil na terasi
za neku komšijsku decu
avionska karta za otići
morska voda u tegli
za spas
sve to ne može da čeka
da krene samo od sebe
niz neku vračarsku ulicu.


" ... Poćićemo izvan grada
Zavesa od kiše pada
Nema ovde ničega za nas... "

/ Arsen Dedić - " Milena " /

недеља, 26. септембар 2010.

takonekako.



klupa
i kao sedimo
a treba mi jastuk
za moju kičmu
koja boli
i kao sve je u redu
jedemo
i pričamo
jedemo
pa ćutimo
svetli
ljubičasto neonsko
svetlo
ja se pravim
da me ne boli ništa.
volim što u svetogorskoj
nema uličnog svetla
da se ne vidi
koliko sam umorna
i koliko sam
napeta.
sedimo
ćutimo
život gazimo
malo
i on gazi nas
šetamo
radimo
kladimo se
na konje koji će izgubiti
ali se ipak kladimo
ne odustajemo
to je za kukavice
to je za begunce
mi smo kauboji
francuski tajni agenti
stavljamo naočare
i odlazimo u noć.

субота, 25. септембар 2010.

zemlja čuda.


juče u nekom usputnoj šetnji gradom
prođem pored platoa
a tamo kapija od bilja
kao u alisi
i čuje se neka gitara
pomešana sa vetrom.
prepoznajem
wish you were here
pink floyd.

jedino što posle može da se uradi
je odlazak na kej
i šetnja
do 3 ujutru.


" How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found
The same old fears.
Wish you were here. "

четвртак, 23. септембар 2010.

brodovi koji odlaze.


Kažem mu
da sve ovo zajedno
nije za mene
da Beograd nije moj grad
i da to znam odavno
samo sam sad još
jednom
stavila krstić
u kućicu
odlaska.
On ipak ne odustaje
od ovog grada
zbog neke žene u koju
je zaljubljen.
Ja kažem meni treba
Pariz,Berlin
ili Lisabon
možda neki brod
da prestanem da se plašim
da porastem
budem svoja
i slobodna.
On kaže
najgore je kad se plašiš
treba da odeš tamo
gde miriše novi život.
I kaže mi velika si
veća od mnogih onih
koji misle da su veliki.
Ja se nasmejem
u prolazu
pod suncem
zapalim jos jednu cigaretu
i ubedim sebe
da će proći
i ovaj dan.

среда, 22. септембар 2010.

Ona je jedan od mojih diskretnih heroja.


" Pa ti mi postaješ prava zaposlena devojka koja zna šta hoće,rafiniranog ukusa za garderobu,hranu pa i za muškarce. "

- Svetlana Ivanišević, uspešni matematičar,divna majka,žena od stila.

уторак, 21. септембар 2010.






u malom stanu
sa cvetnim tapetama i buketom cveća
u vazi na prozoru
čekam da dođe.
stan je na vračaru
cveće sam kupila od prodavca
u donjem dorćolu
što skoro pa uvek
ima roze ruže
sa kratkom drškom.

nadam se da neće kasniti.

vezala sam satensku mašnu u kosu.
popravila suknju.
otvorila prozor
i shvatila -
dišem teško
od nestrpljenja.

среда, 15. септембар 2010.

neka mnogo daleka obala.


jutro na obali
kao ti i ja
kaže
štulić.

daleko smo mi
od tog jutra
na obali.

kad porastem biću...


mama mama
hoću da budem liv tajler
kad porastem
i hoću da budem u spotu nekom
rokenrol
crazyyyyyy I go crazyyyyyyyy
i onda odem na razmenu diskova
u skc
i imam džemper crveni štrikani
i belu košulju i
11 godina
letujem u sutomoru
i jedem šolja-šolja kolač
ali sam skupila pare
za aerosmith best of
imam 11 godina
i znam da moram da imam taj disk
mama mama je l ću ja da budem
u nekom rokenrol spotu
kad porastem
i onda jako žmurim da boli
i sanjam rokenrol koncerte
na velikim binama.
mama mama hoćeš da mi sašiješ
suknju novu ovakvu
i na repeat
cryin i crazy
dok ležim na krevetu
i smejem se
mama mama hoću li ja biti
rokenrol zvezda ?
a mama stoji u dovrtaku
i briše ruke o kecelju
i kaže da dođem na ručak.

makarska.



kaže mi kako si lepa
naučila sam da šminkam
crne podočnjake
i kaže mi blago
onom ko tebe bude oženio
to mi dođe kao da me trola
udarila
ona što ide ulicom ispod
28 i 40.
onda idem pešaka kući
i glava mi onako prazna i teška
treba mi da provučem
još nekoliko puta
kreditnu karticu
da bih se oporavila
ali radnje više ne rade.
Možda je ipak gotovo sa
produženim tinedjžerskim stažom
i teško je navići se
na odgovornost samo moju
na platu samo moju.
navikavam se da
novac menja emocije
i emocije menjaju novac
u nekom brzom hodu
kao da se takmiče.
onda ako ne viđaš ljude
budeš sirota mala devojčica
sa kreditnom karticom
otkrivaš restorane
a i dalje se plašiš
gluposti
bolesti
tragičnosti
zaludnosti
trenutaka samoće
provedenih u hodu
na potezu Zeleni venac - Beograđanka
sa jednom hladnom limenkom
koka kole.
i dalje se plašiš
ali se pojavio osećaj moći
kao onda kad si bosa trčala plažom
sa flašom vina
i mislila da je taj brod koji dolazi
brod u kome je on
i doći će po tebe.

уторак, 7. септембар 2010.

baštovan.


peglam tati
svetlo žutu majicu
sa kragnicom
došla sam sa posla
i možda bih
da sednem u baštu
manježa
i popijem čaj
kao i uvek
skuvala sam ručak
sebi i mami
i lepo miriše
peglam mu rukave
a to ne znam
ni kad sam naučila
bole me stopala
ali se smejem
mirno je
i trudim se
da osetim kako pada noć
na zvezdaru
i zalijem cveće
na terasi.

недеља, 5. септембар 2010.

poplava.


emotivna
fizička
psihička
psihotična
bukvalna
poplava
u mojoj pretrpanoj
zvezdarskoj sobi
maloj premaloj
za sve stvari
koje treba u nju da stanu
moje potpalublje
vetrovito
pljuskovito
sunčano
skrovište
od stvarnosti
za maštanje
za mirovanje
za hodanje
za filmove
o hodanju uskim
ulicama primorskih gradova
i lisabonskim restoranima
skrovište za fado
i dve litre belog vina
jedne subote uveče
pune i prazne
u isto vreme
smešne i tužne
subote za ležanje
subote za putovanje
do plavog velikog meseca
u kaputu
i naočarama
i onda opet
nazad u moje malo skrovište
jer znam da će ipak
svanuti.