уторак, 30. октобар 2012.

Položaj.



Sedimo jedna preko puta druge. Ona leži, ja sedim na obodu kreveta.
Ni to ne daju doktori i sestre, ali ja ipak sedim.
Sedimo jedna preko puta druge.
To je prirodno-neprirodan položaj.
Ima nečeg strašnog u nemoći.
Koliko njenoj, toliko i mojoj.
Iako je privremena, ta nemoć.
Čude nas lekari koji su kao automehaničari.
Jedna boca, druga boca, seci, stavljaj novo umesto starog, zašivaj, pa na noge.
Nema tu mnogo velike filozofije.
Tu ima mnogo života.
Sedimo jedna preko puta druge.
Ona se raduje piti od bundeve koju sam donela.
Meša se miris pite, aspesola, joda i bolnice.
Pored nas, cimerka. Bolesna od teškog oblika osteroporoze, čeka operaciju.
Donela sam novine. Cimerka ih čita, blago mi se osmehujući.
Jedna preko puta druge.
Novinarstvo nije posao za žene, kaže mi.
Medicina nije posao za žene, takođe.
Moraš da budeš opajdara ako hoćeš to da budeš.
Mislim da je malo kasno.
Šta u stvari ja hoću da budem ?
Majka.
I šta još ?
Neki posao za platu.
Hoću li diplomirati ?
Hoću, ostalo je još malo.
Hoću li biti srećna ?
Ne znam.

*

Znaš, ljudi se ne menjaju. Ne postoji ta ljubav koja može da promeni čoveka.
To što vidiš na prvi pogled, to je tako.
Ili se slažete ili se ne slažete.
Tvoja mama se tek rodila, a ja sam ostala sama. Znaš, morala sam da se udam ponovo.
Morala sam da iživim porodicu. Nemoj da me osuđuješ. Ja znam ni da prvi ni drugi izbor nisu bili baš najbolji. Šta ću. Bojala sam se samoće.
Jednom nije dolazio kući dugo.
Koliko dugo, pitam, satima, danima ?
Danima. Nije dolazio, pa sam ja otišla da ga tražim.
Spakujem tvoju mamu u kolica i odem u kafanu. A on, znaš, nema ni košulju na sebi.
Sve ostavio na karti. Pije duplu rakiju, a nema dinara. Znaš, ja mu ništa ne kažem. Samo mu spustim ruku na rame i kažem Jakša , 'ajmo kući. On krene, ja platim rakiju. Guram kolica i ćutim. Posle je otišao. Šta tad imaš i da kažeš.

Imaš da mu kažeš, pička ti materina neodgovorna i da ga izbrišeš iz života, mislim.
A ne kažem.
Sve ja razumem, bako. To je bio i ostao, Balkan.

danas



sam se osetila slobodnom.

mislim na to kako mene suštinski čine srećnom tako male stvari i da je mahom to moje neslaganje sa svetom zbog toga.
ja ne želim ništa veliko.
samo male stvari.
komadiće svakodnevnice.
tu je problem.
drugi uvek imaju planove.

субота, 27. октобар 2012.

tenesi.



Ima možda jedna jako kukavička, ali istinita životna rečenica.
Ne mogu više.
Izgovaraju je slabi.
Izgovaraju je jaki.
Ovi slabi možda stvarno ne mogu.
Ovi jako sigurno mogu, još mnogo, ali osećaju da su na izmaku snaga.
Ne mogu više.
Tri reči u koje stane sva suština ljudske glave i srca.
Tenesi Vilijams, govori da je smrt lepa a umiranje strašno.
Mislim da je ipak najstrašnije osvešćivanje smrti.
Život posle smrti.
Kada se lažemo da sve može da bude isto.
Kada pričamo o tom nekom danima, a onda ćutimo mesecima.
Da se ne bih rasplakali.
Kad sam bila mala, uvek me je bilo sramota od ljudi koji su izgubili nekog.
Uvek mi je u glavi odzvanjalo - ne znam šta da radim.
Kad sam bila mala, imala sam taj luksuz da neko nešto radi umesto mene.
I činjenica je da sam se dugo osećala malom.
A onda, odrasteš u sekundi. Čovek je životinja. Kada dođe do odrastanja na brzinu, organizam počinje da radi kao mašina. Ego se utopi u neizmernu želju za pomoći. I tek kad sve prođe, ostaje to pitanje. Šta ostaje posle smrti ?
Tešenje i nastavak života.
Ogromne prepreke koje prelazimo sa nekim ko je izgubio nekog.
Grčevita potreba da tog nekog nasmejemo. Da ga obradujemo. Da ga zaštitimo.
Ogromna vera da se taj neko nije promenio. Da će opet biti srećan. Da će jednostavno sve biti u redu. Jednom.
Posle smrti ostaje ogromna količina ljubavi koju moramo da damo onome ko je izgubio nekog. Iako znamo, da nam se ona u prvo vreme neće vraćati. Treba popuniti jedan deo slagalice koji se zauvek izgubio.
Depresija nestane. Postane smešno sve ono što nas je nerviralo. Što nas je činilo tužnima. Zbog čega smo plakali.
Dani, međutim, neosetno prolaze. I kada se okrenemo, kao da je to nešto što se desilo nekom drugom. Oslobađajuće je samo rasterećeno plakanje, od olakšanja. Plakanje zato što se trudite nekome da pomognete a to ne ide tako lako.
Plakanje zato što se bojite svega, a u stvari se ne bojite ničega. Više.
Posle smrti ostaje neverovatno jaka potreba da što pre imate svoju porodicu.
Dok još za to ima vremena.
Posle smrti ostaje potreba da uhvatite svaki sekund ljubavi.
Posle smrti nema - ne mogu više.
Posle smrti mora doći uragan istinske ljubavi.
Da bi bilo lakše.
Da bismo mogli dalje.
Da bi oprostili svima i pamtili samo srećne dane.


уторак, 16. октобар 2012.

Tusta.



Ponedeljak, osam sati ujutru. Pera mi je javio da je umro Tusta.
Sedim na krevetu umotana u sivi pokrivač koji sam dobila baš negde u vreme
kad sam počinjala da slušam KUD IDIJOTE. Pre više od deset godina.
Nema odmotavanja filma. Sedim, u Beogradu je hladno, tek sam ustala.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Dugokosi heroj odrastanja moje najbolje drugarice i mene.
Film počinje da se odmotava par sati kasnije.
Uz špricer.
Ispisane reči " Devojke S " na zidu.
Anđela koja se udala na koncertu KUD IDIJOTA na Akademiji.
Plakanje uz " Baj, baj bejbi " sa Jelenom.
Februarsko letovanje u Puli.
Dranje uz " Za tebe " pred Milicin odlazak u Ameriku.
Pivo ispred dragstora kod KST-a.
Šišanja na dvojku za vreme bombardovanja. Zbog panka i još ponečeg.
Boris i ja na koncertu, ponovo na Akademiji, jedne zime, pre sedam godina.
Kasete snimljene sa radija.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Teksta " Devojke S " ne mogu da se setim.
Anđela je dobila dete, i razvela se.
" Baj, baj bejbi " nisam čula mesecima.
U Pulu nikad posle nisam otišla.
Milica se vratila iz Amerike. I otišla u Francusku.
U KST više ne idem.
Imam dugu kosu.
Boris i ja se više ne družimo.
Kasete mi skupljaju prašinu. Radio ne slušam.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Ima 25 godina a nisam porasla.
Još uvek studiram.
Živim sa roditeljima.
Nemam posao.
Nisam porasla.
Opet bih se ošišala na dvojku.
Ali sad, treba da stvaram odrasli život.

želje


i pozdravi
od svih ljudi koji žele
mnogo komplikovane
bitne
materijalne stvari
nama jednostavnima
koji smo toliko dosadni
da želimo samo
sigurnost i ljubav
želje i pozdravi
nama koji smo luzeri
koji bi žrtvovali karijeru
za porodicu
koji bi bezgranično davali
bez brojanja
najlepše želje nama
kojima kičma nikada ne puca
pod pritiskom tereta najbližih
topli pozdrav
za topli šporet
od svih nas koji ništa
od toga nećemo želeti
ima mnogo toga bitnijeg
kuća
kola
stan
novčanice na čelu partijskog orkestra
osmeh od hiljadu zubarskih stolica
želje i pozdravi
sitnim dušama koje će decu nositi
na krkače
onim kukavicama
koji se smeju
životu.

петак, 12. октобар 2012.

podgorica.



dom je tamo gde je tvoja ulica
koja je sad malo i
moja
dom je tamo gde su nasmejane tete
u supermarketu na uglu
gde je kućica od drveta
za najlepše dečake
i burek u vozu za sutomore
dom je tamo gde miriše pita
domaća supa
piljevina od tek iscepanih drva
dom je tamo gde si ti
lampioni od papira
koje ćemo zajedno da kačimo
po dečjoj sobi
i da se smejemo do besvesti
nekim prvim izgovorenim rečima
dom je tamo gde plačemo zajedno
gde se radujemo zajedno
gde svi moji mogu da dođu
vozom.
dom je tamo gde moje uspomene
mogu da stanu u tvoje
pa da se zajedno druže
grade nove svetove
dom je trpezarija sa kariranim stoljnjakom
flašama piva
otključanim vratima
na koje ulaze svi dobri ljudi
da podele sitnicu.
dom je tamo gde si ti
gde sam ja
gde možemo od početka
sve.

уторак, 9. октобар 2012.

neznam.



mislila sam to se dešava drugim ljudima.
sad se desilo nama.
drugačije se smejemo.
nisam tužna.
vučem kola dalje.
i dalje.
i dalje.
i dalje.
daleko.
daleko.
daleko.