петак, 8. јун 2012.

španija.


junski je toplo
i stresno pomalo
pomnogo, šule
ili sam se samo odvikla
ma nisam
nema šanse
dobro je
biće dobro
možda ja sad stvarno odem
na zimu
tamo negde
kako ću onda da trčim tih
par stotina koraka
od mene do tebe
koji se smanjuju jer sam sve brža
u februaru mi je trebalo 15 minuta
u martu 10
u aprilu 8
u maju 6
sada mi treba 3
trčim i gutam vazduh
zvonim zadihana
uvek nosim neke kese
eurokrem blok
koka kola
boranija
hajde molim te jedi neko povrće
sa vrata se smejemo
i ja sad treba da odem
da uzmem sve diplome sertifikate priznanice
i dobijem neku sobicu kutijicu
dobro
vratiću se
to znam i pre nego što sam otišla
iako mislim da bi mi
i u granadi našli
našu kafanu
stavljam naočare
ozbiljna sam
idem u granadu da učim neke ljude
i smejem se
i jedem malo
pa za tih par meseci smršam mnogo
čini mi se sad da ću celu noć
samo da ti pišem pisma
da ću da imam svesketinu
u koju ću da opisijuem
vozove
stanice
ljude
novine
pa da ću da budem najbolja drugarica
sa nekom Marijom iz pošte
koja će da uvek pogrešno speluje
tvoju ulicu
neću ništa jesti
ostaviću cigarete
samo ću da kupujem novine
sve novine
nedeljne dnevne mesečne
nedeljni paket španskih novina
sa mojim komentarima na srpskom
sa zaokruženim delovima koji mi se sviđaju
eto
sad ja treba da se pravim
da mi se ide u španiju da radim
ono što jako volim
da mi se ne diže glava od knjige
i kompjutera
treba da se pravim da najviše volim
titrajući stres ispod vratnih žila
i buljenje kroz prozor
u paničnom strahu
treba da se pravim da mi se ide na koncert
Majki
e ne ide to, šule
ne ide i ne pada mi na pamet
da budem neko drugi
to su sve koraci koje moram da pređem
pretrčim
preskočim
dok se jednom stvarno ne budemo
dovikivali sa komšijama
i blago raspravljali ko će
danas po hleb.