четвртак, 24. јануар 2013.

kad posustanemo.


Ladies and Gentlemen of the class of ’99
If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be
it. The long term benefits of sunscreen have been proved by
scientists whereas the rest of my advice has no basis more reliable
than my own meandering
experience…I will dispense this advice now. Enjoy the power and beauty of your youth; oh nevermind; you will not
understand the power and beauty of your youth until they have faded.
But trust me, in 20 years you’ll look back at photos of yourself and
recall in a way you can’t grasp now how much possibility lay before
you and how fabulous you really looked….You’re not as fat as you
imagine. Don’t worry about the future; or worry, but know that worrying is as
effective as trying to solve an algebra equation by chewing
bubblegum. The real troubles in your life are apt to be things that
never crossed your worried mind; the kind that blindside you at 4pm
on some idle Tuesday. Do one thing everyday that scares you Sing Don’t be reckless with other people’s hearts, don’t put up with
people who are reckless with yours. Floss Don’t waste your time on jealousy; sometimes you’re ahead, sometimes
you’re behind…the race is long, and in the end, it’s only with
yourself. Remember the compliments you receive, forget the insults; if you
succeed in doing this, tell me how. Keep your old love letters, throw away your old bank statements. Stretch Don’t feel guilty if you don’t know what you want to do with your
life…the most interesting people I know didn’t know at 22 what they
wanted to do with their lives, some of the most interesting 40 year
olds I know still don’t. Get plenty of calcium. Be kind to your knees, you’ll miss them when they’re gone. Maybe you’ll marry, maybe you won’t, maybe you’ll have children,maybe
you won’t, maybe you’ll divorce at 40, maybe you’ll dance the funky
chicken on your 75th wedding anniversary…what ever you do, don’t
congratulate yourself too much or berate yourself either – your
choices are half chance, so are everybody else’s. Enjoy your body,
use it every way you can…don’t be afraid of it, or what other people
think of it, it’s the greatest instrument you’ll ever
own.. Dance…even if you have nowhere to do it but in your own living room. Read the directions, even if you don’t follow them. Do NOT read beauty magazines, they will only make you feel ugly. Get to know your parents, you never know when they’ll be gone for
good. Be nice to your siblings; they are the best link to your past and the
people most likely to stick with you in the future. Understand that friends come and go,but for the precious few you
should hold on. Work hard to bridge the gaps in geography and
lifestyle because the older you get, the more you need the people you
knew when you were young. Live in New York City once, but leave before it makes you hard; live
in Northern California once, but leave before it makes you soft. Travel. Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will
philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize
that when you were young prices were reasonable, politicians were
noble and children respected their elders. Respect your elders. Don’t expect anyone else to support you. Maybe you have a trust fund,
maybe you have a wealthy spouse; but you never know when either one
might run out. Don’t mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will
look 85. Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who
supply it. Advice is a form of nostalgia, dispensing it is a way of
fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the
ugly parts and recycling it for more than
it’s worth. But trust me on the sunscreen…

четвртак, 17. јануар 2013.

šank.


Ume se za šankom
ja držim mog čoveka
mene drži parče drveta
ljubav je valjda
kad prihvatiš pola te nadljudske
samoće
koju on ima a ja ne
entu noć za redom
enti dan za redom
dok jednom konačno
ode senka iz očiju i ja
budem znala da on više nije
sam.
Ume se za šankom
ja držim mog čoveka
mene drži parče drveta
svakom treba podupirač
samo retki priznaju.

недеља, 13. јануар 2013.

lenka je dečak.


da sam dečak
sa čuperkom u kosi
nikad ne bih porasla
svirala bih kontrabas
u nekom rokabili bendu
imala bih mršavu crvenokosu
devojku
šankericu lokalnog kafića
sa čudnim pogledom
crvenim cipelama
i ogromnim osmehom.
da sam dečak nosila bih
somotski sako
starke
bele obične majice
mirisala bih na mačistički parfem
pušila laki strajk
trčala nedeljom na 25.maju
možda i bicikl vozila.
da sam dečak
svirala bih kontrabas
gledala vestern filmove
u kafani pila lozu
i nosila novine pod miškom.

субота, 12. јануар 2013.

koncept.


ja se ne uklapam u taj
koncept
uspeha
karijere
novca
samostalnosti
na toj fotografiji mene
nema
ne uklapam se
verovatno nikada neću
marginalac sam
moje emocije su takođe
marginalne
jednim pogledom
razumem se sa
pekarima
mesarima
đubretarima
kasirkama
radnicima na pruzi
beograd - bar
jednim pogledom
oni znaju da ja znam
njihov bluz
nema reči
ima samo
komšinice koliko ste lepi
skoro da bi vas oženio
dok stavlja krmenadle u kesu
ima samo
koji krompir više
plus ljuta papričica na poklon
razumemo se
bluz je bluz
nema reči
ja se isto kao
moj jamezdin što
pertle prodaje
radujem podgrejanom pasulju
vruskavom hlebu
to je za nas uspeh
da te neko pozove
kaže da je kupio
pile pečeno i pola litra
domaće ljute
u taj se koncept ja uklapam.

четвртак, 10. јануар 2013.

pre.


sigurna sam bila u to
da ću do svoje tridesete imati
makar dvoje dece
nasmejane i musave
možda i troje
da se neću seliti sa zvezdare
da ću moliti ivonu ponekad da ih čuva
mada sam bila sigurna
da će i moje kokoške biti
keve
onda se nešto promenilo
nešto je stalo
ja sam prestala da budem sigurna
u bilo šta
ako bi me neko pitao
sada
ja bih rekla
da smo živi i zdravi
da se volimo
da ima domaćih kora za pitu
verovatno bi se prvo smejala
pa bih onda plakala
pojedene godine
sistematski uništenog samopouzdanja
ne mogu se vratiti
može se po ko zna koji put
krenuti ispočetka
bez sigurnosti i bez snova
sa planovima iz dana u dan
ograničenjima koja će se poštovati
bez rasipanja želja
emocija
ljubavi.

jadranskim putem.


pričam nastavke iz sna
sanjam da si imao devojku
koja je imala abortus
i ona je otišla od tebe
pitam te
tek probuđena
da li ste se videli od tad
posle mi je neprijatno
a snovi se smenjuju
kao i trenuci koje ne mogu
da zaboravim
pa ih vraćam kao da traci
fabričkoj
trenuci koji su mi promenili
pogled na život
pričam nastavke iz sna
dok jedva zaspivam
pored tebe bojeći se za svaki
udah
pokušavajući da ne vidiš
koliko se preplašeno čak i smejem
dok idem kući sama
racionalno razlažući
činioce svog
dvadesetpetogodišnjeg života
govoreći sebi
treba da budeš normalna stabilna devojka
on ima stresne dane svaki dan
a ti se šuškaš u toploj kuhinji
crvene zgrade na bulevaru
ponekad plačući u svojoj sobi
bez razloga
gušeći se u preslanim suzama
slabo i pičkasto
glupačo glupa
ne umem da ti pomognem
samo jednom ispred zgrade
moje
rekla sam ti
čega se sve bojim
koliko nisam verovatno nikad bila ovako
prepadnuta
životom i budućnošću
ne znam
nikako da budem samo obična nasmejana
devojka
da prestanem da nosim
antibiotik za zub
rapidol za glavu
c vitamin
da se ne prehladiš
sve to plus teranje da nekad
pojedeš voće
nekad bi možda vikala da me ostaviš
da trčiš i budeš jako srećan
ponosan i stamen
onda bi se sreli za 10 godina
ja bih imala 90 kila i pet mačaka
o kojima bi brinula
pesme su mi roman toka svesti
samo naslagani strahovi
kad bih jednom mogla da zaronim
u more na pločama
ili u sutomoru
da sve to ode
jadranskim putevima
da ne moram da se ubeđujem
svakog jutra oko 10
kako treba da se ponašam.

недеља, 6. јануар 2013.

2013.


počela je grozno
razbolela sam se
izgubila tek dobijeni
posao
što je najgore
u ponoć sam poželela
dve najednostavnije stvari
sada želim samo
da prestanem da se plašim.

dešava se.



da u zimskim danima
polako
brutalno
realno
shvatiš da nema novih
početaka
ima samo kratkih
dubokih
rezova
do kosti
to čak ne boli
samo pecka
to je novi početak
pravi
koji se dešava.

odlasci.


nekad mislim
srušiću se samo gledajući odlaske
ljude koji mašu
zašto svi nisu zajedno
u jednoj ulici
u jednom gradu
na jednom skrivenom mestu
gde spavaju tramvaji
beskrajna sreća
koja miriše na
domaće princes krofne
na jednom mestu
skrivenom
od svih ružnih stvari
nekad mislim
treba zabraniti ljudima da mašu
da odlaze.

*

nekad mislim
treba da odeš
da nađeš neku devojku sa blistavom karijerom
koja ne želi da se uda i ima decu
koja sanja godišnje povećanje plate
vikendom uči strane jezike
ide na fitnes
vozi auto kupljen na lizing
osmehuje se blago
svojim izbeljenim zubima
nekad mislim
treba da odeš
da nađeš neku devojku koja neće toliko brinuti
koja se neće toliko plašiti
koja će biti za život sposobna
devojku koja se nikad neće raspadati
možda bi bio srećniji
možda bi brže napredovao
ne znam
nekad mislim da treba da odeš
nađeš devojku koja nikad neće pričati
o budućnosti
koja nikad neće ustajati u dva ujutru
tresući se od straha
ako se ne javiš
ne znam
strašne su to stvari
kad nekog toliko voliš
da ti samo kroz glavu proleti
možda stvarno ovo nije sreća koju sanjaš
možda stvarno treba da se ode
daleko
bude se realniji
priznaju se slabosti
neuspesi
životni porazi
nastavi se dalje
bez preteranih želja
nastavi se dalje
neko sam
neko sa nekim.
nekad mislim
treba da odeš
nađeš devojku sa lepo manikiranim rukama
koja ne ume da kuva
ali ima dovoljno novca da te odvede na ručak
možda bi bio srećniji
možda bi brže napredovao
ne znam
ponekad mislim
da te gušim
da sam dosadna
neupotrebljiva
previše emotivna
isto tako
svaki dan mislim
kako jako teško
mogu da zamislim
život bez tebe.

уторак, 1. јануар 2013.

berlin moj.


taj predivni ogromni grad
u kom sam se smejala
oko cele glave
gde sam vrištala u telefonsku slušalicu
neke govornice
tekstove bouvijeve pesme
trčala po muzeju jednom drugom
petom
gledala u poslednju fotografiju
đani versaćea
sedela sama u barovima
pila pivo
imala u beogradu posao koji nisam volela
život koji mi nije trebao
berlin moj
taj grad sa srcem ogromnim
gde sam bila najsrećnija na svetu
celom
sama i slobodna
koliko mi samo nekad nedostaje
metro
krofne i perece
mauer park
berliner u krigli
leden i točen
koliko mi samo nekad sve to
nedostaje
taj moj grad
gde pričaju ljudi jezikom koji ne razumem
taj moj grad u koji sam bila sigurna
da ću se vratiti nekad
sada nekako mi teško i da pomislim
na to
sada nekako moj obični život
nije više za neobične stvari
taj berlin je tako dalek
iako mu se mirisa sećam
aerodroma
sa lepim stjuardesama
moje karte iscrtane
mog obećanja da će to sve jednog dana
zaista biti moje
koliko su obećanja smešna
sve se od tad promenilo
prošle su dve godine
ja nemam više posao koji ne volim
nisam diplomirala
i dalje se bojim da spavam u mraku
maštam o stvarima koje mi deluju
nedostižne
neki prave karijere
ja pravim stepenice snova
hodajući
osmehujući se
puštajući da samopouzdanje i ambicije
očešu moje rame
prođu
odu kod nekog ko ih može zagrliti
berlin moj
grad bez straha
zato ga volim
niko se tamo ne boji
čak ni ja
ni svađe u kafani
ni metroa noću
ni beskućnika
to je moj grad
veliki
pomalo prljav
u kome bih mogla da perem čaše
i možda postanem pisac.