понедељак, 26. децембар 2011.

na leđima.

Učim da spavam na leđima u dvadeset četvrtoj godini života.

On kaže da voli džez, šetnje pored reke, i pijacu na koju me baka vodila kao malu.

Napolju je hladno.
U mojoj sobi miriše na mandarine.

субота, 24. децембар 2011.

bašta za oktopode.

Ružica drema na kariranom prekrivaču. Bosa su joj stopala, i ima ranicu na desnom palcu. Pitam je šta joj je to. Ona kaže da je kupila nove lakovane cipele i da je to od njih. Kaže, i da je mama naučila da lepota traži žrtve. Plava kosa joj je razlivena po ogromnom jastuku, i napadno duva balone od žvake. Pita me da li ću ove godine da je vodim na more. Ja odgovaram da hoću, da idemo na Brač, da plivamo i jedemo sladoled. Ružica onda pita da li ću da je vodim da trenira boks. Ja ćutim, dodam malo soli u paprikaš, i odgovorim da će to ipak morati da pita mamu. Ona još jednom pukne balon od žvake iz sve snage i kaže mi da mi je ružna haljina. Onda kaže da joj skuvam kafu. Ja odgovaram da ne može, teram inat, nije mi ružna haljina. Ružica, popne svoje noge na zid, pukne balon i kaže, smaračice imam dvanaest godina. Dobićeš belu kafu, kažem, ona kaže, matora ne dolaziš u obzir, i krene da se kliberi. Dodam još malo soli, i bibera u paprikaš, a Ružica dobaci za koga ti je tolika hrana, opet ćeš da se ugojiš. Ja joj kažem, našla sam dečka, a ona skoči kao oparena, pljune žvaku u pikslu, i kaže - moraš da mi skuvaš kafu. Ja popustim, stavim džezvu, Ružica me udari po ramenu i kaže hvala. Hajde, vodi me da treniram boks, kaže. Moramo da pitamo mamu. Mamu zabole baš, kaže ona, i opet se baci na krevet. Nemoj da si bezobrazna, kažem i probam paprikaš. Prekini da kuvaš, ugojićeš se, hajde da mi gledaš u šolju, matora. Ili nosiš štikle i budeš lepa, ili treniraš boks, kažem. Mala, nisi više mala, sad ćeš da piješ kafu kao velika. Ja i jesam velika, kaže Ružica, vidi i sise su mi porasle. Ko ti je to rekao, zgrozim se, a jesu joj porasle sise, boga joj poljubim, a mene sramota, odvratno, buljim u onaj paprikaš. Rekao mi je Džoni iz osmog dva, juče napolju. Kad je to tačno bilo, to nije u redu da se govori, devojkama. Bili smo napolju, sedeli do uveče na šipkama, on me poslao da mu kupim cigare, i onda mi je to dobacio. Imaaaaaš lepu koooo... sise su ti porasle. Ja bih ga udarila, kažem. Ružica se nasmeje, je l’ mogu ja da zakuvam, pita. Možeš, poljubim je u kosu. Hoćemo da idemo na Brač, pita. Hoćemo, kažem, čim bude malo toplije. U maju, pita. U maju, kažem. Hoćeš da me ukradeš iz škole, pita. Hoću, obećavam, kažem. Prestani da kuvaš to sranje, znam da nemaš dečka, i zagrli me oko stomaka. Ružica srkne kafu,stoji, pitam je hoće li stvarno da bude bokserka, ona se smeje, hoću, vodim te u Radnički sutra, kažem. A mamu da pitamo, pitaćemo, hajde da mi gledaš u šolju, kako to brzo piješ kafu, ma nije zbog kafe, daj reci je l’ mi vidiš Džonija u šolji. Srećan Božić, Ružice. Ma, mi to ne slavimo, ali 'ajde srećan i tebi.

Srećan Božić, malecka.
Iako, ne znam da li više mrzim praznike ili kuvanje paprikaša.
Srećan Božić, i nemoj nikad da prestaneš da se smeješ i prosipaš svoju kosu svuda.
Nemoj nikad da prestaneš da duvaš balone od žvake i bušiš ih prstima.
Samo, molim te, prestani da grickaš nokte, to je ružno.
Nauči i da hodaš u štiklama, i da boksuješ, trebaće ti oba.
Ja ne umem ni jedno, ni drugo, ništa ne umem, ne znam da li sam ikad i umela, nemam pojma, stvarno.

Ko je ovo, pita Ružica. Što nikad nećeš da mi kažeš ko je to, pita opet mala-velika Ružica. S kim se to smeješ, i izgledate isto. Ko je to, pita Ružica, daj reci mi, je l’ to tvoj Džoni iz osmog dva, priiiiiiznaj. Nije to niko, Ružice, mnogo davno je to bilo, nisi se ti ni rodila, nisi još bila u stomaku. Ali si ti znala da ćeš da mi budeš dadilja , tad ? Nisam znala, mislila sam da ću da odem daleko, na more neko, da će da me voli neko. Na Brač, pita Ružica. Može na Bač, nasmejem se. Dobro je što nisi otišla, s kim bih ja tad pila kafu, bre, kaže mala-velika Ružica. Dobro je, smejem se. Ko je to, reci mi, ko je to. Nije stvarno važno, verovatno se samo ja toga sećam. Nemoj da si tužna, nemoj molim te, sad ću da ti gledam u šolju i pustićemo Bitlse, onu baštu za oktopode, kaže Ružica i smeje se. I pušta, smejemo se, nemoj da plačeš, vidi kako smešno igraš, matora, super je ova bašta za oktopode, super je, kažem.
Je l’ si tad slavila, Božić, pita Ružica.
Ne sećam se, sećam se da smo se jednom ludački smejali na ulici za Božić. I bio je neki sneg, kažem.
Eto, vidiš, kaže Ružica, hajde da se opet smejemo za Božić.

уторак, 20. децембар 2011.

vreme,teško.

imam ja
jedan veliki pločnik za trčanje
i jedne patike bušne
što mi kupio tata
ne verujem nikome
imam ja
jedan sto u kafani
u kome prosipamo
ti i ja
piće
novce
uspomene
sve ono što boli
sve ono za šta niko nije
kriv
sve ono što nije trebalo
samo tebi da se desi
pravilno raspodeljeno
nije nikad
život ti poljubim
ne verujem nikome
gazim sama
ne znam kad je počelo
i ko je kriv
ne znam
a i da
znam
isto bi bilo
ne umemo da se svetimo
ja i ti
ne umemo
jer su nam se desile stvari
desio nam se život
desilo nam se da nemamo pare
za pljuge i kafu u
mornaru
a njima nije
i neće nikad
ne verujem nikome
neka prete oni
meni
tebi
našima
neka prete
samo to od života
imaju
ne verujem nikome
i više se ničega
ne bojim
nosim cvet u kosi
i gledam kako mi
klizi iz ruku
iskrena
trajna
suštinska
ljubav.

петак, 16. децембар 2011.

komizbrot.


Komizbrot je uz kokos kiflice bio slatkiš koji je obeležio moje detinjstvo.
Od kad je jedna od moje četiri bake otišla na neko bolje mesto, nikad ga nisam jela. Niko ga više ne pravi.
Sem ova dva slatkiša tu je štrudla sa makom, i vanilice.

Napravite nekad komizbrot.

Sastojci :

* 5 jaja
* 6 kašika šećera
* 8 kašika brašna
* 1 kašika ulja
* 50 grama seckanih oraha
* 50 grama suvog grožđa
* kora limuna
* 3-4 seckane žele bombone ili ratluka
* 1/4 praška za pecivo

Način pripreme

Umutiti mikserom belanca sa šećerom, pa dodati žumanca. Zatim dodavati ostale sastojke, ali ih sve lagano umešati varjačom. Izručiti masu u duguljast, podmazan pleh i peći u rerni zagrejanoj na 200 stepeni dvadesetak minuta. Probati čačkalicom da li je pečeno, a kada čačkalica kojom ste probušili testo bude suva, sigurno je gotovo. Ostaviti da se ohladi pa seći na kriške.

Vreme pripreme: 30 minuta

четвртак, 15. децембар 2011.

podna.

sanjala sam
koža ti miriše na mentol
sanjala sam na podu moje sobe
u kojoj nema mesta
ni za koga
sanjala sam
smeješ se
pevaš neku nežnu muziku
slobodan i srećan
sanjala sam
nigde ne moramo da žurimo
mesec
ti
ja
i kornjače od papira
sanjala sam
moj plavi tepih postaje okean
surfujemo
ti
ja
mesec
i kornjače od papira
kao kod džona milijusa
u nekom danu velikih talasa
gutamo morski vazduh
ničeg se ne bojimo
zezamo krizu
postajemo ljudi.

петак, 9. децембар 2011.

Princeze.

U ovo gradu
Sve se više kote
Moderne devojke
Došle iz strahote

Moderne princeze
Sa puno stila
Opšta kultura
Mnogo im je mila

Znaju sve
Pevače sa estrade
Drage su im mnogo
Njihove parade

Za bioskop znaju
Odmah pored Bershke
Pozorište gde je
E to malo teže

Još uvek se čude
Izlozima onim
Gde umesto cipela
Slike im se nude

One malo lepše
Svog konja nađu
Sve dok ima love
Sa osmehom ga jašu

One sa malo mozga
Karijeru prave
Pa u 45-oj
Počnu da se žale

Konji su svi prošli
Matore smo babe
Sad može i svinja
Dacu mu imanje

Moderne princeze
Ljuštura bez duše
Uz malo kozmetike
Postaju sve iste

Moderne princeze
Lutke bez mozga.

Uroš Mladenović

четвртак, 8. децембар 2011.

nepostojeća.

leto
tikvice sa sojom
haljina na tufne
i ceger za pijacu
nepostojeća stvarnost
ali lepo je
leto
tikvice sa sojom
haljina na tufne
kuhinja
ti i ja
lepo je leto
i mi koji se pravimo
da imamo naš
svet.

недеља, 4. децембар 2011.

decembar.

došlo mi da idem da ga prosim
došlo mi danas
majke mi
nije poseban dan
nego ništa od ovoga svega
nije pravo
ništa od ovoga toliko
nije pravo
da ne znam da li da se
smejem
ili da
plačem
došlo mi da idem da ga prosim
i sve zaboravim
udam se
rodim decu
zaposlim na trafici
i naučim da zavijam
sarmu.

oko stola.

Ona i ja odrastale smo u gužvi.
Nikad tu nije bilo nikakve forme. Bilo je samo jedno veliko, ogromno more ljudi. Maminih i tatinih prijatelja, sa košarke, odbojke, sa VEŠ-a, iz KST-a, iz gimnazije, sa fakulteta, sa radnih akcija, sa posla. Mnogo, mnogo ljudi. Neki su se uklapali, neki prolazili kroz kuću, a neki na sve to gledali kao ogroman cirkus. Mi smo uvek bili glasni, sve se pričalo na glas, i šta treba i šta ne treba, mnogo se jelo, a i pilo. I uvek je bilo toga - da se nabode i da se nazdravi.
Sem toga, bilo je dobre muzike i kad nema struje, na kasetofonu - drndafonu.
A bile su to neke mnogo ružne godine.
Moja mama je da bi nas dve odrasle u gužvi, a ne u ratnoj zemlji koja se raspada napravila jednu divnu stvar - geto. Tu smo bile nas dve, moja baka koja se zove kao gospođa Broz, moj planina od tate i mama. I tako smo se mi, nekako uvek sklanjali u naš stan.
Naš stan sa velikim stolom i stalnim čangrljanjem sudova u kuhinji.
Naš stan gde je muzički stub bio nešto najvrednije što posedujemo.
Naš stan u kome nije nikad postojao ceo servis ili komplet čaša.
Kako su se ružne godine naslanjale jedna na drugu, ili se meni, nedovoljno odrasloj, to samo tako čini, naš geto postao je ceo moj svet. Ali, i ceo njihov svet. Tu se sve dešavalo. Tu smo se smejali, plakali, grlili, odrastali, starili. U tom getu smo se nas dve prvi put napile, prvi put imale dečka, moj tata je stavio nove zube, a mama promenila frizerku. I nikad se nije preterano izlazilo.
Na kraju, uvek smo ostajali samo mi, nas petoro, i u poslednje vreme, jedan aerodrom. Možda sam na tom aerodromu i najviše porasla.
Tu sam prvi put shvatila da će možda jednom taj svet prestati da postoji.
Da ću možda ostati baba-devojka.
Da možda neću imati decu.
Da je usamljenost normalna stvar.
Da je nedostatak ljubavi normalna stvar.

Ona i ja odrastale smo u gužvi. Uostalom, kao i njih dve. Danas, mislim, niko nije odrastao srećnije od nas. Sa prženicama na plaži i hleba, mastialeve paprike i luka, dok nas mama uči da pevamo " Sa druge strane jastuka " od Bajage. Danas, znam, niko nije odrastao srećnije od nas. Zato, nas četiri, umemo da se smejemo, i biramo između pečenja sa kožuricom i mladog sira. I tu dolazimo do toga, da taj geto ima još tri dopisna člana iz Tamnavske ulice.
Zajedno, svi mi hodamo kroz život, i smejemo se dok se dešavaju strašne stvari. Zajedno, geto i njegovi dopisni i povremeni članovi, čine ceo moj svet.
Danas, mi ne izgleda strašno ni to što ću kad diplomiram raditi na trafici.
Danas, mi ništa ne izgleda strašno jer imam sve te divne ljude sa kojima sam odrastala.
Danas, sam prvi put shvatila, da se u ceo taj haos potpuno uklapao i on.
Mada se nas dvoje više nismo uklapali, izgleda.

Makar, u onom smislu da bih se udala za njega. Danas, ja, moja mama i tri dopisna člana iz Tamnavske ulice slavimo jedan rođendan. I starimo. Ili rastemo. Ovo drugo, ipak zvuči lepše. U tim uslovima, svaki uspeh nekog od nas je kao Nobelova nagrada. Takođe, u tim uslovima, može da se jede sarma u ponoć. Svi mi, mi smo jedna velika, ogromna, porodica. Svi mi imamo mnogo još da gazimo ovaj život.
Ali imamo i mnogo prženica na plaži da pojedemo.

Želim da verujem da smo pobedili.
Večeras znam da jesmo.

njima se život dešava u hodu
i ne haju
jedu pečenje i pevaju
njima se sve dešava u hodu
smeju se
gledaju preko velikog stola
da ti sipam kiselu
sipaj
dogodovštine sa letovanja
oliver
indexi i
azra
njima se život dešava u hodu
haosu se smeju u lice
i uvek imaju para
za ćuretinu na kalencu.

петак, 2. децембар 2011.

igi pop.

odmeravamo snage
na barikadama
ti
ja
i neko treći
noć je ipak
previše kratka
da mi ispričaš sve
šank je ipak
previše kratak
za sve ono što treba da popiješ
da bi krenuo da pričaš
svoj život
iz godine u godinu
tvoje rečenice su duge
i naporne
ali umem ja da slušam
tvoje propuštene šanse
za kojima ne žališ ti
nego ja
su kao ispaljen metak za metkom
za tvojim neprežaljenim ljubavima
se ne plače
nego se udara šakom o sto
dok koža ne popuca i ne prokrvari
i samo zbog toga
ti i ja živimo
na ivici noći
živimo
plačemo
lažemo
gazimo
ulice između kafana
ulice između mesta
gde spavaš ti
gde spavam ja
živimo na ivici noći
dok tvoja cigareta
dogoreva u uglu usana
dok reka teče ispod mosta
dok se devojke prodaju za flašu pića
živimo na ivici noći
ti i ja
i onaj treći
što nas uči kako da ustajemo ujutru
što nas tera da gazimo
i što misli da vredimo
nečemu.