недеља, 31. октобар 2010.

sa leđa.


ne brini
čuvam onu staru kutiju
za bombone
u njoj prve zajedničke osmehe
tamo na steni
na moru
dok brod dolazi a ja u ruci
držim Kortasara i peškir
u tvojoj
prevelikoj
mornarskoj
majici
stojim na molu
smejem se
ti me grliš sa leđa
e taj osmeh čuvam
zajednički
čuvam i koncert
Roxy Music-a na koji
nikada nismo otišli
i Pariz u malom
bistro i kinoteku
i to čuvam
sa pločom Prljavog Kazališta
iz osamdesetih
koju smo slušali
na nečijem gramofonu
pre mnogo vremena
čuvam i sve susrete
slučajne
namerne
nameštane
sve to čuvam
u staroj kutiji za bombone
u potkrovlju mog
neizmajmljenog
nekupljenog
vračarskog stana
i mislim da je vreme
da zaboravim
šta sve tu čuvam
da bi nekad
mogla opet svega
lepo
da se setim.

jednostavno-zauvek.


mislim ja uvek na tebe
kao heroj ulice
na svoju ženu
kao đak prvak
na domaći zadatak
kao lekar na pacijenta
i odžačar na dimnjak
kolekcionar na omiljenu ploču
mislim ja uvek na tebe
i to kako ćeš da budeš
najbolji
mislim na tebe čak i kad
mi se ne ustaje iz kreveta
kad pijem kafu
kad besno plačem
kad doručkujem i
čitam novine
a zapravo novine čitaju mene
mislim na tebe uvek
i kad treba
i kad ne treba
kad se sama spremam na put
kad se bojim
kad sam hrabra
uvek mislim na tebe
i verujem da zbog ravnoteže
moraš da postaneš najbolji
na svetu
pa da se onda držimo za ruke
i hodamo bosi
po pesku Kalifornije.

ne zovem kao nekad.


ne razumeš nikad
kako ja hoću da razumeš
i nisam bez veze rekla
da hoću da odem
da bih naučila
da pravim puding od čokolade
bez grudvica
ne razumeš nikad
kad ti kažem da ne verujem
u ljubav
i ne verujem muškarcima
ne razumeš kad ti kažem
da ne znam kako ću
ali moram
da se
smejem
radim
trčim
hodam
da se pravim da je sve u redu
odem
u Lisabon
na fado
na život
ništa ti mene ne razumeš
suze ti oči
i pitaš me
kad ću da diplomiram.

среда, 27. октобар 2010.

četvrtak.


Nikad neću zapravo otići
preteško je spavanje više od
decenije u istom krevetu
pod istim uglom se buditi
nije glava ista sa 11
i 23 godine
nije i to je problem
da je ista ne bi krevet
bio
mali
premali
minijaturan
kao cimet na grizu
za moju glavu
napunjenu snovima
i htenjima.

kako se uvijaš u ćebe
nekad se pitam
i kako se otkrivaš ujutru
kad ustaneš
kojom nogom prvo staneš na parket
i da li kao ja
ne otvaraš oči pre mirisa prve kafe
turske i jake
da li spuštaš roletne
ili voliš kad se sam budiš
kako se uviješ u ćebe
i da li se pokrivaš preko glave
da li grliš nekog
ili grliš
jastuk
veliki beli
da li kao i ja voliš miris
čiste posteljine
i da li okrećeš jastuk
da uvek bude hladan
da li se smešiš u snu
i ...
da li spavaš uopšte
da li sanjaš uopšte
da li čuvaš pola ćebeta
za mene
i pola jastuka za zajedničke snove.

субота, 23. октобар 2010.

pokrij se preko glave,mala.


Nema jednostavnih rešenja
ko te je lagao da ima
kao što nema lake love
i lakog potezanja pištolja
Samo komplikovano
kao zamršeno klupko
crvene vune
ili gomila neopranog
veša.
Nema jednostavnih rešenja
samo kompomisi
dok svi ne umremo
praveći kompromise
rešavajući jednostavno
nastavljajući
neživote
bez ljubavi
bez držanja za ruke
bez zagrljaja
i dugih šetnji
bulevarom revolucije.

среда, 20. октобар 2010.

plavo belo.


mislim o iscepanim pantalonama
muskoj beloj kosulji
mornarskoj majici
pustenoj kosi
osmehu u uglu usana
drzanju za ruke
zajednickom letovanju
belom vinu
mislim
na ovaj kisni dan
i pravim se da je to
stvarno.

уторак, 19. октобар 2010.

možda nikad.



Nikad nemoj da se vratiš
i ja ću jednom da odem
po cigarete da se neću nikada
vratiti
zbog mene i zbog tebe
zbog
sigurnosti moje nerođene dece
i još nekupljenih kućnih ljubimaca
ovde je svest natopljena
lošom šljivovicom
i pevanjem četničkih pesama
neko je davno ovaj balkan zatrovao,
otišli smo dođavola,
nema toga što može da nas spasi.
nemoj nikad da se vratiš,
ovde nema života.
i neće ga biti.
zatrlo se i seme i pleme
i ja ću ili umreti duhom
ili ću otići naglo
sama
samo ću baciti te tegove.
ja sam uvek htela
da mene neko izvede negde
uhvati za ruku
a tog nekog nema
nema već dugo
i otići ću sama
Šejn je moj najbolji drug.
Moje želje nisu nerealane
one su samo nerealne
za ljude koji žive
ovde
kojima je dosta deset piva
da bi bili srećni.
i nikad nemoj da se vraćaš
nikad
molim te.
doći ću ja
nemoj da se vraćaš
samo
ići ćemo tamo
gde je ljubav
smejaćemo se bez razloga
i bićemo
slobodne.

понедељак, 18. октобар 2010.

suzno.




za Stašu i pitu od mesa koju pravi moja mama


Muka mi je
od otvaranja pivske flaše
po ulasku u kuću
i muka mi je od toga
što nema ljubavi
muka mi je od
puknute gume na kolima
koju ne umem da promenim
i muka mi je
od previše hrane
koju jedem iz besa
muka mi i zbog toga što
sam sve pare potrošila
muka mi je što nemam
za kožnu crnu jaknu
iz ušća
muka mi je jer ne mogu da mislim
i muka mi je što sam
slomila zub
a nekad sam istim tim zubom
lomila staklene unučiće
vinjaka.
muka mi je zbog toga što vučem ljude
muka mi je zbog toga što ja uvek
imam energije
muka mi je i od tebe,njega,one,onih
svih.
muka mi je i od neodlazaka
nasilja na ulicama
loših trola
i pljeskavica
srpskih pruga
i cigareta.
muka mi je i što ona nije
tu i što je sve usrano
prosto i jednostavno
tako
smoždiće me
a još sam mlada.
Ipak
najviše mi je muka
što sam se prejela
i što nema ljubavi
nikad neću biti mršava
i nikad me niko neće
bezuslovno voleti
samo mene
i činiti me srećnom.

четвртак, 14. октобар 2010.

parketari always.




glupe ljubavne pesme
koje potresaju
i kuvanje koje mi pada lakše od pričanja
sve je to
jedan četvrtak
uveče.

Laura Marling - " New romantic "


I know I said I loved you but I'm thinking I was wrong,
I'm the first to admit that I'm still pretty young,
and I never meant to hurt you when I wrote you ten love songs.
but a guy that I could never get 'cause his girlfriend was pretty fit
and everyone who knew her loved her so.
and I made you leave her for me and now I'm feeling pretty mean,
but my mind has fucked me over more times than any man could ever know.

Maybe I should give up, give in,
give up trying to be thin,
give up and turn into my mother,
god knows I love her.

and I'm sorry to which ever man should meet my sorry state,
watch my steady lonesome gait and beware.
I would never love a man 'cause love and pain go hand in hand
and I can't do it again.

So we stayed up late one night to try and get our problems right,
but I couldn't get into his head just what was going through my mind,
and I think he knew where I was going
he put Ryan Adams on
I think he thinks it makes me weak
it only ever makes me strong.
I've got this friend who sounds just like him,
now he's the man I'd leave you for, the man that I just adore like you.
The same man, he turns to me he said I've got to tell you how i feel,
if god could make the perfect girl for me it would be you
and my god told me not tell about how much do you love your fella?"
I don't know more everyday
not in this new romantic way.

I'll always be your first love, you'll always be my first love.

And I'm sorry to which ever man should meet my sorry state
watch my steady lonesome gait and beware,
I will never love a man 'cause I could never hurt a man in this way.
I will never love a man cause I could never hurt a man, not in this new romantic way.

уторак, 12. октобар 2010.

Imagine.


Slično je ovako
počinjalo
pre dvadeset godina
Prvo komešanja
onda neredi
ulice i stadioni
a onda se više nije znalo
ko će protiv koga
i čitav taj stadijum
besnih pasa
odužio se
kao gladna godina.
Preko dana
ne mislim
nemam kad
i bolje bi bilo
da televizor ne palim.
Onda me samo tresne
negde između plate
i popijene kafe
novih stvari koje
pišem
da nam slede nova
nasilja
ratovi
mučenja
i pitam se
dokle.
Jednostavno
nije fer.
Dvadeset tri
u vetar.
Dvadeset tri
i ako si bez
avionske karte
i torbe
onda si bez života.
Sutra će tući moje
moju mamu na pijaci
mog tatu u prevozu
moje prijatelje u parku
moje komšije u šetnji.
Nije me briga ni za posledice
ni za uzroke
hajde samo da prestane
ovaj horor film
i da ljudi konačno krenu
da se raduju
prvoj jutarnjoj kafi.

понедељак, 11. октобар 2010.

never too old for r'n'r.



Dao si mi ringišpil
tvoj ringišpil
u mračnoj ulici
kojom ne prolaze automobili.
Dao si mi ceo luna park
jer misliš da zaslužujem
a ja nisam sigurna
još sam balava
i ne znam šta hoću.
Dao si mi ringišpil
mnogo se brzo okreće
razumeš me
kad ti kukam preko telefona
pospana u jedan ujutru
ili kad se ponašam kao
potpuni kreten
kad sam glasna
ili kad plačem pa se
smejem
razumeš i kad ostavim
pola litra rozea na parketu
pored kreveta
sa prepunom pikslom
pa kad kažem da je lepo jutro
i da je kao kadar iz nekog
Vendersovog filma.
Razumeš i kad ne spavam
tri noći zaredom
pa te gledam kako spavaš
sakrivena u ćebe
sklupčana
u tvojoj majici
koja mi je prevelika.
Razumeš razbijene čaše
i staklo svuda
naslanjanje na šank
i ljubljenje nad sudoperom.
Sve razumeš
i kad se uspavam
pa histerično trčim
niz stepenice
u letu vezujući kosu
u neurednu punđu.

Dao si mi ringišpil
i čvrsto držanje za ruku
jer sam uplašena
da se ringišpil vrti
prebrzo.

субота, 9. октобар 2010.

this modern love.


Imam nove cipele u kutiji
i nove minđuše u torbi
nove čarape na stopalima
i porodicu sa kojom gledam
Arsenov koncert.
Imam jednu paklu cigareta
u desnom džepu kaputa
i jednu kartu za prevoz
neotkucanu.
Imam i jednu strast
nemoguću
tikvice iz " Manježa "
i hladno pivo.
Imam i jedan voz
brzi koji ce da me odvede
odavde
i jedno ćebe što ću sigurno
poneti.
Imam sve
sve što mi treba
samo nemam mene
i tebe.

time out.



Igramo se odavno
nikada nismo ni prestajali
u sinhronizovanim uspesima
koji nam služe samo za
sujetu
i dokazivanje ko je bolji.
Igramo se
bez pravila
bez smisla
ne postoji čak ni sudija
da odsvira kraj.
Igramo se
nema emocija
to je za slabiće
za neke druge
neuspešnije ljude.
Igramo se
teren nam se još nije izlizao
dresove nismo promenili
igramo za timove
večite rivale
i biće neizvesno do samog kraja.
Pobediću te
sigurno
samo da naučim
da mi se ne odsecaju noge
ispod stola
i da ne provlačim ruku kroz kosu
da bi naglasila da sam žena.

четвртак, 7. октобар 2010.

smrznute novine.


Duboko udahni vazduh mala
trebaće ti za trčanje
ulicama donjeg Dorćola.
Pazi mala da ti nešto ne ispadne
iz tih velikih džepova
u kojima sve svoje snove nosiš.
Mala
nemoj sporo da hodaš
samo krupni koraci se računaju.
Duboko udahni
zgužvaj i baci te stare novine
od 5.10.2000.
tvoja je revolucija počela
deset godina kasnije
u autu po kome pada kiša
pljušti
a tebi se stopala odlepljuju
od zemlje i letiš
postapokaliptičnim kaubojskim
velegradom
po kome pljuju ljudi
koji su mu nekad bili ljubavnici
i koji su ga ostavili da se kurva
sa najgorim šljamom.
Mala nikad se ne odriči
histeričnog smeha
na mestu gde radi jedan dečko
već devet godina
i gde svira pesma " Love - fool ".
Nikada se ne odriči nadljudske snage
tvojih minijaturnih šaka
da lupe o sto i kažu
šta misle.
Nikada se ne odriči
poligona za kreativni dremež
u koji padaš u ranu jesen.
Mala
duboko udahni
kupi jednu korpu od slame
pa u nju lepo stavi
sve te smrznute revolucije
u smrznutim novinama.
Dobar je to poklon
za ove koji su izdali
Beograd.

недеља, 3. октобар 2010.

nedelja.


Ti teški udari depresije
nedeljom popodne
koji dugo nisu dolazili
dugo
sa ćebetom ispod koga se sakrivam
jer negde znam
da sama neke stvari ne mogu
da rešim.
Svest o trenutnosti
pa onda svest o vremenu
i godinama
koje kao da je neko
spakovao u kofer i odneo
zajedno sa video kasetom filma
" Moje pesme, moji snovi ".
Spavam
a ne bi trebalo
jer je nemoguće
rešiti stvari u snu
makar još uvek.
Hvatam je za ruku
preko skajpa
nedostaje
more i ona
i neko možda bezbrižnije vreme
kada smo jele tulumbe
i pile limunadu u poslastičarnici
" Lion "
slušale Olivera
i " Imala je lijepu rupicu na bradi "
sa horskim pevanjem
Nije bila osobito lijepa
ali nije bila kao druge ...
Držim je za ruku
preko skajpa
i svašta bih joj rekla
a ne mogu
jer to su samo moji problemi
uvijeni u omote
belgijske čokolade
i slike na balkonu
Jugoslovenskog Dramskog pozorišta.

субота, 2. октобар 2010.

plakanje i smejanje.


Kupio mi je tata ružu
a sestra mi je poslala
fotogafiju nekog jela
što je kuvala.
Subota je
otekla sam i umorna
plačem i smejem se
u filmu o pariskoj
kinoteci.
Ja postojim sa nekim
i život me namešta
pazi
mazi
gazi
na snazi su emocije
pretanke za uhvatiti rukom
ali dovoljne da se sakriju pod ćebe
u romboidnoj sobi
na parketu
u uglu
sa razbijenim čašama
što slučajno
što namerno
sa pikslom i vinom pored kreveta
sa trčanjem niz stepenice
sa uspavljivanjem
sa revolucijom koja počinje u krevetu
i pevanjem u polu tonu.
Moja saksija na prozoru
i moj prozor na stopalima
kroz koji se vide
igračke sakrivene u podu
ringišil na terasi
za neku komšijsku decu
avionska karta za otići
morska voda u tegli
za spas
sve to ne može da čeka
da krene samo od sebe
niz neku vračarsku ulicu.


" ... Poćićemo izvan grada
Zavesa od kiše pada
Nema ovde ničega za nas... "

/ Arsen Dedić - " Milena " /