петак, 26. новембар 2010.

štreberka.

znaš naučila sam ja
kako se podnose ti
teški i stalni
telefonski pozivi
formalnosti
drugi prioriteti
i nikad nisam
pretendovala
da promenim
pravne
moralne
socijalne
i sve ostale druge
vrednosti
jeb'o im pas mater
mislila sam da postoji
ljubav
ona luda
suštinska
esencijalna
o kojoj se ne priča
nego o kojoj se ćuti
e ta ljubav je ostala
na onom raspalom šleperu
na 25. maju
sa mrtvim pticama
i trulim lišćem
pijancima koji spavaju
na klupama
tu je nestala ljubav
baš kao što su se svi
dobri ljudi beograda
sakrili u potpalublje
tog šlepera
i iz dana u dan
imaju sve manje i manje
vazduha
na kraju će se
onako romantično podaviti
i niko ih se neće sećati.
naučila sam ja i kako se
podnose
teški bolovi u leđima
samoća
prazan novčanik
i smrznute šake
ružna popodneva
i pijani petak
jer ne izlaze ljudi
zato što vole
nego da bi se napili
možda bi bili srećniji
kada bi priznali.
podnosimo mi sve
devojčice sa malim stopalima
i tišinu u autu
i nebo nad Berlinom
kad se raspukne
i plakanje na odlaznim terminalima
sve mi to podnosimo
ali zato niko ne podnosi


nas.

четвртак, 25. новембар 2010.



I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad babe
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad babe
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me ...
She’s so heavy heavy, heavy, heavy.

She's so heavy
She's so heavy, heavy, heavy

I want you
I want you so bad
I want you,
I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad.
I want you
You know I want you so bad babe
I want you,
You know I want you so bad
It’s driving me mad, it’s driving me mad
Yeh!

She’s so...


maštanje ponekad ume
da postane život
a onda male devojčice
plaču u sobama
sa rekreativnih nastava
plaču i pitaju se
šta se to desilo
sa hrabrošću dečaka
i sa nežnošću
devojčica
kad su prestali mali svetovi
da postaje
i kad smo se naljutili
jedni na druge
i počeli samo da maštamo.

to call in case of emergency




Uvek sa sobom 3 para cipela
i telefon
to call in case of emergency
u kutijama spakovan prošli život
sa mašnicom
da nikad ne zaboravim
koliko je bilo lepo
a prošlo je.
ponovno prohodavanje
u novim
neudobnim
nedovoljno
stabilnim cipelama
bez okretanja.
traganje za nekom
čudnom
drugačijom
vrstom sreće
sa snovima o moru
buđenju
umotavanju u beli čaršav
i izlasku na rivu
zvuku talasa
i ukusu prve
jutarnje kafe
u nekoj drugoj vrsti mira
gde me baš briga
za razliku između Save
i Dunava
gde me ne zanima
rasprodavanje pameti
po kafanama
nego višesatno čitanje
na plaži
i višesatno pisanje
na terasi
noću
u društvu nekog skakavca u uglu
neke flaše belog vina
i limene činije sa pistaćima.
Telefon
to call in case of emergency
brzo biranje
1 mama za prženice
2 tata za gajbu piva
i stay around little longer
buddy guya
3 baka za peglanje košulja
muških belih
4 sestra za kartu beograd - njujork
u jednom pravcu
5, 6, 7 za njih tri koje mi se uvek javljaju
na telefon
za sve kafe
kolače
smejanje
pesme osamdesetih
spavanja u komuni
ivoninog stana
8 za njega koji ume i može sve
a naročito da mene ima za najbolju
drugaricu
9 za sestru opet jer je
sestra.
telefon
to call in case of emergency
jer ostalo je u meni
još mnogo straha
pakla malbora
šibice
sveće
jedan stari radio
da slušam
vesti na intalijanskom
i ništa ne razumem.

четвртак, 18. новембар 2010.

danas.


ja imam te neke sitnice
nekoliko stvari
za oblacenje
jednu nepojedenu mandarinu
na radnom stolu
u kancelariji u kojoj
provodim 8 sati dnevno
jednu flasu vode
popijenu
i neke stranice
napisane recima
koje malo sta znace
sem
gde cu u narednih par dana
da budem
imam i jedno ime smisljeno
sa puno ljubavi
sa malo realnosti
za neko drugo vreme
ako vec vreme merimo
godinama.

понедељак, 15. новембар 2010.

kako si, meri ?

izgledas kao meri popins
u zalosti
i znas to
pa se pitas
gde ste se presli
u procenama
o zivotu
o pogledu na svet
presli ste se
kao dve vozne pruge
bez skretnicara
bez nekog ko
bi bio
dobronamerni
nadzornik.

obuci se.
stavi naocare.
kreni da koracas
sama.
i budi dobro,
meri
na tebi ipak ostaje
jedan mali deo
ovog sveta.

петак, 12. новембар 2010.

e moj komšija.

dolazim u pet ujutru
i u šest
dolazim i kad svi vi
stanari socrealističkih
zgrada
spavate na svojim
dosadnim poslovima
koji su vam izgovor za
neživote
dolazim i kad krećete na
posao
kad me gledate ispod
oka
evo je ova mala
narkomanka
alkoholičarka
i imam razmazanu šminku
i ulećem pod vreo tuš
pa pravac na posao
i ti to komšija ne razumeš
jer je tebi
spavanje osam sati dnevno
opravdanje
za to što
nemaš ljubav
prijatelje
što si zaglavljen
u braku u kome ste
odavno prestali
da se volite i
što je vrhunac komunikacije
kada se dogovorate ko će na pijacu
a vrhunac ljubavi
kada ti ona zavije sarmu.
komšija ja dolazim u šest
ujutru jer se ne stidim
svoje polupanosti
svoje lude glave
nesređene
koja uvek traži
bezuslovnu
ljubav
i ne stidim se da priznam
da ne želim život
bez društvenih normi
i znaš šta komšija
neću nikad da se udajem
neću nikad da budem nečija
hoću da budem svoja
uvek
nečija samo dok me voli
i nikada neću prestati
da pijem pivo iz flaše
i pušim
i nikada neću prestati
da radim i sanjam
o karijeri
možda ću nekad imati
dete
i ono će biti pametno
malo manje lepo
imaće čudno ime
i smejaćemo se zajedno
komšija nikad se ja neću
prilagoditi
iako na svakom ćošku
čujem odjeke
kako bi trebalo.
trebalo bi samo
da vas neko probudi
iz tog višedecenijskog
sna u kome sve miriše na
zapršku i bele pamučne potkošulje
oprane varikinom
to nije moja priča
ne mogu da kupujem mleveno
meso
i pravim se da je sve u redu
sa mojim brakom
i troje dece
dok zavijam prvu
decembarsku sarmu.

уторак, 9. новембар 2010.

mnogo rano jutro.

i kroz san
me mazis po kosi
poljubis me
tata i kazes mi
da ti nedostajem
i da me ne vidjas
ja se okrenem
i nastavim da spavam
a onda imam
najteze
najsivlje
najtuznije
jutro
na svetu
sa socrealistickim
zgradama
koje se vide
sa mostarske petlje
i sa barama
koje se ne suse
jer ovde vise
odavno nema vazduha
o zivotu
da i ne govorim
ljudi u prljavim
cipelama
u gradu u kome
mali ratovi nikada
ne prestaju
moja stopala
upadaju u asfalt
i jutarnje pucanje
kicme
nepotrebno
neshvatljiv
osecaj
nepripadnosti
nemara
prema ovom malom zivotu
za koga nikoga nije briga
iz beograda ne odlaze
samo
picke i idioti
picke su ovi sto spavaju
a idioti ovi sto piju
i samo nemoj nikad
nikad vise
da me pitas zasto
jer ovde se vise
niko ne raduje
i ljubav je odavno
otisla
nepovratno
nestala
otisla u neke gradove
u kojima duva vetar
i prolaze ljudi
sa cistim cipelama
i cistim glavama.

( " Svim majkama bih izbrisao bore,
ucinio da ocevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate,
i da mirno zive svoje sate,
da sam ja netko. " )

уторак, 2. новембар 2010.

dokumenti o ponedeljku.

lepa si
imaš haljinu u kojoj
se nazire tačna veličina
tvojih grudi
ponašaš se čudno
slobodno
neobuzdano
kretenski
i ne mogu da te
uhvatim.
ne mogu da računam
da ćeš da budeš
uvek tu
čekaju te široke ulice
evropskih velegrada
i desetine koktela
sa voćem
koje piješ jedan za drugim
i taman kada mislim da
je kraj
ti popiješ tekilu
i nasmeješ se
kakva si ti devojčica
DJevi ti puštaju albume
a ne pesme
Marvin Gaye
i lagano se pokrećeš
postavljaš sebi suvišna
pitanja
na koje nemaš
odgovore
idemo na reku
molim te
sama sam
i teško mi je
ne putuje mi se
samo bih trčala
niz stepenice
idemo na reku
molim te
beogradsko more
kad nemamo
ono normalno
ne smem da mislim
šta će da se desi
hoću samo da slušam
dobar soul i pijem
tekile i mojito
pa da prođe sve ovo
da mogu stvarno
da budem srećna.

/"... Father, father, everybody thinks we're wrong
Oh, but who are they to judge us ... "
- Marvin Gaye - Whats going on /