недеља, 30. мај 2010.

Budi gospođa.

Mama
Napravila si urmašice posle ručka
Pa si me pomazila po kosi
prljavoj
Kažeš mi da probam
A nisam ni gladna.
Mama
Gledam te kako ljuštiš grašak
I plačeš u taj grašak
Nemoj da plačeš
Mama
Glupo je i nema smisla.
Imaćemo sve
Mama
Ja i ti.
I pare
I nove cipele
I lepe marame
I moje venčanje
I putovanje u Pariz
Sve ćemo to imati mama.
I to i još mnogo toga
I ti ćeš mama
Kad ostariš uvek imati frizuru
I čuvaćeš moje dete
Stalno
Jer ja znam da ću biti grozna
Mama.
Imaćemo lep tepih
I lampu veliku
Mama
U dnevnoj i u spavaćoj sobi
Imaćemo i okrečene zidove
U bledo žuto.
I ja ću ti mama
Kupiti anatomske papuče
Da odmaraš noge
Od cipela na štiklu
Što sam ti takođe
Kupila.

I trudiću se
Mama
da budeš gospođa.

уторак, 25. мај 2010.

vonder-sestre koen.





... mirni idem u susret
smirujem se uz put
i zvjeram oko sebe
kao slučajno sam tu
mirna me vodi u bife
sjeda kraj mene
dok ja pričam bez prestanka
vrijeme ističe

a ja ne želim da se blamiram ...

понедељак, 24. мај 2010.

deo knjige ili prvi preview.

Miloša sam prvi put videla u kinoteci. Dolazio je sam, kao i ja. Ja sam uvek sedela u petom redu, sa strane, a on u sredini. Došao je da gleda „ Južnjačku utehu „ u oblaku parfema i paklom „ Danhila „ u desnom, gornjem džepu karirane košulje. I ja sam ga krišom, gledala, kako zadubljeno gleda film. Kao šiparica. Nedelju dana kasnije, sreli smo se na Akademiji. Bio je petak, prepuno, ja sam zakucana za šank pila pivo sa Lolom i pričala. Tad mi se desio. Vrlo je izlišno govoriti da sam se odmah zatelebala. Bilo je nešto u načinu na koji je pušio, nosio vojničku jaknu. Način na koji je svirao gitaru. Način na koji je gledao filmove. Voleo je samo jedan bend. Baš kao i Srđan. Kotrljajuće kamenje. Najbezbrižnije vreme je bilo kad smo se družili, Srđan, on i ja. Uvek je najbezbrižnije kad se družiš sa nekim. Slušali smo Stonese i Bouvija, on je počeo da dolazi u „ Marvin „. Jednom smo se tako i smuvali.
Miloš je stalno putovao. Nemačka, Amerika, Barsa, Švica. Sve odjednom. Ne javi se nikom i ode na mesec dana. Nikad me nije vodio sa sobom. Sem na Dilana, u Hrvatsku, i na more.
Miloš i ja na moru, bili smo najbolji. Kampovanje u Puli, sa osmesima, jedrenje u Motovunu, riblje večere u Dubrovniku. Umeo je da me usreći. Umeo je da mi kupi ušećerenu jabuku, pa da samo meni svira „ Ruzinavi brod „ Daleke Obale, na rivi, u sumrak. Ali, isto tako umeo je da ode u pola noći i da ga nađem u kafani kako misli i pije, ćuti.
Takav je bio samo na moru.
Sećam se, da je jednom, u nekom suludom napadu ljubavi, pokušao da me natera da se preselimo na more. Miloš je, umeo da uživa samo pored vode, bio je neka vrsta mornara zarobljenog na kopnu, savremenog Korta Maltezea, zamišljenog mladića koji jednostavno satima može da gleda u pučinu. Miloš je jedino umeo da voli na moru. I sebe, i mene, i druge ljude.
Miloš i ja , smuvali smo se jedne zime, posle litra loše rakije, kod njega kući. Isto veče smo spavali. Isto veče me mazio po kosi. Isto veče smo izašli na kišu. Isto veče mi je rekao da se zaljubio. Isto jutro sam ostala kod njega. Isto jutro smo doručkovali zajedno burek. Isto jutro sam ga gledala kako se brije. Isto jutro mi je rekao da sam lepa tako pospana. Nikad posle toga nismo imali takvo jutro.
Miloš je čovek koji voli sve žene ovog sveta. Nije stvar u prevari. Stvar je u tome što smo posle tri godine, i ja i on shvatili da je besmisleno. Nedostajao mi je stalno, a na neki način sam ga mrzela. Zato što nisam bila jedina žena kojoj je svirao. Zato što nisam bila jedina žena sa kojom je spavao. Zato što nisam bila jedina. Nas je povezivala fanatičnost za muzikom, neki svet u kome mirišu cigarete i dobro pivo. Nas je povezivala Pula u koju smo išli svake godine, jeli najbolje brodete i spavali u kampu. Sem toga, nije bilo ničega. Mi smo možda imali nedelju dana genijalnih trenutaka ali smo odmah posle toga imali mesec dana nakrvavijih svađa i neviđanja. Ja sam radila, studirala, pila a on je jurio žene i imao mnogo para. Ja sam se gojila, nervirala, gubila kompas, a on je putovao i bio sve sigurniji u sebe.

novo vreme.

znaš mislila sam
da je možda glupo da veruješ
da ćemo da se poljubimo kad me
pogledaš u kafani
i znaš mislila sam
da se neću uvek blamirati
i znaš mislila sam
da će neko jebeno nekad da mi kaže
da sam uspela u nečemu
a mnogo su teške to stvari
zajebane.
i znaš setila sam se
kad si mi rekao
ti si pisac
e jebi se
koji sam ja kurac pisac bez tebe
ti si jedini ko je ikada verovao u mene
ti i džoni.
nikad se ja ne bih blamirala
da nisam tako blamatno emotivna
da nisam tako odvratna
u tome
a i to bi razumeo
možda.

da si ikada bio tu.
kad treba.

bluz sa morske obale.

kaže mi preko stola
kad su svi već dovoljno pripiti
da njega vole sve žene.
ona govori jako tiho
ali dovoljno da je ja čujem
ili možda znam šta misli.
ona mi kaže da njega vole žene
i da je poseban
a ja shvatim onda
koliko su meni uvek jako nebitne stvari bile posebne.
i kako sam još nebitnije stvari volela.
onda mislim
a mislim brzo
jer takvi su ponedeljci u kafanama
brzi i tajni.
mislim na izlazak na ispit u junskom roku
prve godine a bančila sam do ujutru
i desetku u indeksu
pa mislim na to kada sam odlučila da ne budem više žena
kad si me sjebao
pa sam mislila na to koliko moja
patuljčica drugarica
za svoju malu visinu i težinu
opasno pije, ali to je zbog veličine srca.
e a mislila sam i na
tu godinu pre četiri
i na hiljadu i jednu trzavicu
mislila sam i na poslednji potpis u indeksu
i na to da je još malo pa gotovo
pa sam mislila na to koliko smo se smejale
onda kad smo na žurci
htele da zvonimo đuričku na vrata
i da mu kažemo svašta
smešno tinejdžersko.
na trenutak sam te odlučno pogledala preko stola
da se trgnem.
a onda se sećam gledajući njega
koga sve žene kao vole
kako je zaljubljivanje najlepša i najužasnija stvar na svetu.
ali da je meni lepo da se svaki dan zaljubim.
u more
miris novina
školicu nacrtanu crvenom kredom
balone od sapunice
onaj osećaj kada vreo hleb puca pod prstima
i kišu kad pljusne
tamo blizu ušća.
u muškarce je toliko teško zaljubiti se.
ako vam je jedan nekad povredio
a sigurno jeste.
kaže mi preko stola
da bi možda trebale kući.
ja bih sedela satima
to je uvek tako.
moje granice su uvek bile neodređene
pa mi zato stvari izgledaju zajebanije nego što jesu.
i ne ustaje mi se
jer mi mozak radi kao parna lokomotiva
i kao u stop-motion filmu
sa azrom u pozadini
promiču mi slike
koje možda nikad nisu trebale da se dese
po rednim brojevima
u kateogriji
ko je koga više povredio
ko se kome nije javio kad je trebalo
ko je na žurci bio sa drugom
ko je kome svirao bluz
i na kraju
ko smo mi
koji kurac.
kaže mi preko stolice
noćnog prevoza
da njega vole sve žene
a ja pomislim
kako je teško onim ženama
koje vole svi muškarci.

четвртак, 20. мај 2010.

normalan život propale domaćice koja ne ume da čisti.

Ona tako jednostavno grli jastuk
Pije kiselu vodu
Sluša Štulićeve pesme
Misli o promašenosti.
Ona ne ume da čisti
Ali ume da grli
Ruke joj dobiju alergiju na
Deterdžent
I uvek joj fali ljubavi.
Neće ona nikad naučiti da čisti
Nije to nikad njena priča
Bila.
Makar ne skroz.
Njeno je da bude lepa
U crnom mantilu do peta
I rejban naočarama
Mangupski spušenim na pola nosa.
Njeno je da bude lepa
Dok joj stopala klize
Novobeogradskim betonom
I da ponekad krišom
U hodu
plače
Uz Arsena i Džonija
Dok svi spavaju.

Čistiće neko drugi.

ja i ti - azra i mi.


ako govorimo o azrinim pesmama
ti si
kad miki kaže da se boji
a ja sam
volim te kad pričaš.

ako govorimo o azrinim pesmama
ti si
ono grubo u njima
a ja sam
ono nežno u njima.

среда, 19. мај 2010.




" Jer stvarno gadno je stalno aterirat u stvarno
Jer je kvarno i uopće nije zabavno ... "

( TBF - " Esej " )

уторак, 18. мај 2010.

žongliranje.


ti i ja
žongliramo sa našim sećanjima
svakodnevno.
čak i kada ne želimo
radimo to iz dosade.
između jastuka i ćebadi
uključenje peći u maju
suza
lekova
modrica
nespavanja
preteranog spavanja
mogu da te pogledam u oči
a i da te poljubim.
ja žongliram sa svojim osećanjima
jer sam uplašena
a sa strahom
nikada neću naučiti da - žongliram.
isto tako
gledala sam te juče dok čitaš
pa sam mislila da sam ti dosadna
pa sam opet plakala
žonglira neko sa mojim nervima
znaš i platiće to.
onda smo gledali crtani
pravili smo bioskop u sobi
i jeli kiflice sa džemom i eurokremom
i pili cedevitu.
a onda sam ja opet malo žonglirala sa snovima
i sa kaljevom peći
znaš mnogo je ovo zajebano
previše zajebano
ali postaću ja najbolja cirkuska igračica
njima je uvek zajebano
ali se dobro provode
i uvek smeju.

четвртак, 13. мај 2010.

parče.


moj trenutak
na parče
kad sam bila
sva u trenucima
skupljenih debelih butina
i znojavih dlanova
jeste onaj
kada sam sedela
na klupi metalnoj
na stanici trole
preko puta politike
da idem kući svojoj.
taj trenutak
na parče
kada sa žmirkavim očima
ćutim i shvatam
da zapravo ne postoji ništa
drugo za mene
osim
pozorišta
puca na parče
ovog četvrtka u maju
dvehiljadedesete.
možda nikad
to parče
neće niko drugi dobiti
a to je šteta.
to parče moglo bi
da pomogne svima onima
koji se boje
koji su sami
koji ne mogu da se pronađu
i koji ne stoje stabilno.
to parče ja ću nesebično dati svima
jer za mene možda ne postoji.
iako u meni sad više ni ta stvar
nije cela.

parče po parče
život se deli
i nekad boli
kao danas
a nekad ne
kao juče.

kad se deli
onda žmarci prolaze
a plakanje je normalna stvar.
čak i ono histerično.
kad se deli
pojede se kesa karamela iz čistog besa.

parče mog života
u četvrtom srednje
onog života ispred politike
kad sam iscrpljena ćutala
sa mojom patuljčicom
drugaricom
posle predstave kralj lir
danas odlazi
u mit koji samo nas dve znamo.

taj mit
podelio je to
što je nekad bilo celo
a sad ima dva
parčeta.



" I regard the theatre as the greatest of all art forms, the most immediate way in which a human being can share with another the sense of what it is to be a human being. "
Oscar Wilde

уторак, 11. мај 2010.

o tom stanju.


potrudila sam se da razmislim o ljubavi.
danas.
kad su me posle juče zagrlila moja divna deca iz predstave.
kad smo jeli kolače i pili crni sok i žuti sok.
kad sam sedela u prvom redu sama.
a on je stajao u dnu sale blago se smešeći.
i to je to.
prosto i ne preterano duboko.
ali iskreno.
iskreno, bolno iskreno, i jednostavno kao gorka kafa u rano jutro.
ljubav je kad neko ne odustaje od vas.
koliko god teški bili.
koliko god depresivni bili.
koliko god promenljivi bili.
koliko god preterano emotivni bili.


" Please, don't give up on me
Oh please don't give up on me
I know its late, late in the game
But my feelings, my true feelings
Haven't changed
Here in my heart ... "

субота, 8. мај 2010.

teskobni beograd.





ona je volela da leti.

i da pliva.

on se smejao.

njoj.

i svima njima.

петак, 7. мај 2010.

zvižduci u osam.



u vozu za more
sve je drugačije
ako imaš
alergiju na sunce u nastanku
i oznojene dlanove
od nervoze.
ako nemaš alergiju
misliš na prvo kupanje
i onaj osećaj
kad ti stopala potonu
u pesak.
u vozu za more
nema druge muzike
sem prosipanja emocija
po šinama.
uostalom to je jedino mesto
gde možete da prospete emocije
a da niko ne vidi.
u vozu na more
pored mene promiču
delovi stvarnosti koje sanjam
u gradu u kome je to zabranjeno.
u vozu za more
promiču mi ispred očiju
ispisana slova omiljenih stihova
koje inače zaboravim.
u vozu za more
budi me miris borovine i soli
i mislim koliko je jutro
najlepše doba dana.
jutro u vozu je trenutak u kome
nema laži i nema prevare
zna se tačno ko će koga
prvi da poljubi
a ko će na cigaru
ko će u bife na rakiju
jer put teško podnosi.
ipak su u vozu za more
najlepši parovi
i mame sa decom.
parovi se smeju
on puši ona ga grli sa leđa
penjući se na prste
jer je on previsok.
mama sa druge strane
svojoj devojčici češlja
dugu kosu
i vezuje joj pertle na patikama.
u vozu za more
sve je drugačije
ako imaš
alergiju na sunce u nastanku
jer je onda je malo teže
biti u prolećnom vozu
za more.