уторак, 18. јун 2013.

pre put.



tačkasta haljina
dve knjige
kašika da njom pojedem strah
osmeh u džepovima
mnogo strpljenja
i najvažnije

sloboda.


“Some tourists think Amsterdam is a city of sin, but in truth it is a city of freedom.”
― John Green

субота, 15. јун 2013.

gdanjsk.



da čitamo miju kota
putujemo vozom
za varšavu i gdanjsk
krademo od boga sate
zezamo krizu
da čitamo miju kota
mislimo na zvuk kloparanja voza
po šinama
miris kafe i piva
pomešan
da sedimo pored mora
ja i ti
držimo se za ruke
spavamo na ćebetu
što sam dobila kao beba
da krademo od boga sate
ja i ti
slušamo madrugadu
letnje orkestre na terasi
socijalističkih hotela
da plačem u supu
da mi budeš blizu
putujemo vozom
sedimo pored mora
zezamo krizu
slobodno lebdimo kao kiša
meteora
ja i ti
po šinama ovog nečega
što se zove život
a možda su nas sve ipak

lagali.

петак, 14. јун 2013.

ćar.


kašikom pojedi
sav strah iz velike posude
koja je ostavljena na pragu
doma u kome si porasla
doma u kome si nasmejano
prekrivala glavu pokrivačem
doma gde je uvek dobro
gde će biti bolje
kašikom pojedi
sav strah
kao pre tri godine kada si plačući
ulazila u avion
od straha da ćeš se izgubiti
u jednom velikom gradu
ne shvatajući
da si mnogo izgubljenija
u ovom gradu koga nazivaš
svojim

e, tu smo.

kašikom pojedi strah
da ćeš se izgubiti
da ćeš ostati bez novca
da će te neko prepasti
da ćeš poželeti da se ne vratiš.

koliko je samo teško
gutati sve strahove danas
koliko je samo sunce blizu
stoji mi na desnom ramenu
govori mi da stavim cveće u kosu
hodam bosa po travi
ne brinem i verujem
da će sve biti u redu.

kašikom pojedi strah
stegni pesnice
navikni stopala da hodaju
ulicama koje ne poznaješ
navikni se
da se rađamo i umiremo sami
a ovo između
što kaže moj deda pokojni
je čist ćar.

субота, 8. јун 2013.

dosade bez.


setim se malopre
da sam htela da idem na formulu jedan
nosim belu maramu
velike naočare
muštiklu
i čipele na štiklu.
do god je snova
nema dosade.

neko nekom.


da mi je neko rekao
kako ljudi mogu da budu zatvoreni
iskreno ne bih verovala
hodaju tako neki ljudi
u čijim grudima srce kuca
koji su toliko zatvoreni
da uvučene glave u ramena
samo beže jedni od drugih
da mi je neko rekao
da količina usamljenosti može da te
rastrgne
kao hijena leš
toliko da te rastrgne da ne možeš ni
malim prstom da mrdneš
ne bih mu verovala
usamljenost ne postoji
to si izmislila
znaš li to
sećam se jednom
kad sam bila na moru
pre nekoliko godina
da sam čekala da padne mrak na plaži u baru
jela sam pljeskavicu i znala da nisam sama
nije bilo žive duše
jugo je duvao
dizala se prašina
a ja sam znala da nisam sama i da ću pobediti
sad već više ništa ne znam
sem te činjenice da će još malo proći jedan granični prelaz
da ću trčati ulicama amsterdama
sa torbetinom i svojom dramom
i hiljadu nekih nepotrebnih stvari
da ću zvati milicu sa neke govornice
reći ću joj da sam pila pivo
sedela na ulici
maštala na glas
pa će milica da mi kaže da se nikad ne vraćam
ja ću se naravno, vratiti.

tog momenta će sve
vrtoglavom
brzinom
da ode u pizdu materinu
iz koje ću se naravno povaditi
kao i uvek
jer je neko nekom već odavno rekao
da usamljenost ne postoji
baš kao ni život
bez trčanja uzbrdicom kojom ponekad
zaduva jugo i ponese prašinu
pravo u oči.