недеља, 26. септембар 2010.

takonekako.



klupa
i kao sedimo
a treba mi jastuk
za moju kičmu
koja boli
i kao sve je u redu
jedemo
i pričamo
jedemo
pa ćutimo
svetli
ljubičasto neonsko
svetlo
ja se pravim
da me ne boli ništa.
volim što u svetogorskoj
nema uličnog svetla
da se ne vidi
koliko sam umorna
i koliko sam
napeta.
sedimo
ćutimo
život gazimo
malo
i on gazi nas
šetamo
radimo
kladimo se
na konje koji će izgubiti
ali se ipak kladimo
ne odustajemo
to je za kukavice
to je za begunce
mi smo kauboji
francuski tajni agenti
stavljamo naočare
i odlazimo u noć.

субота, 25. септембар 2010.

zemlja čuda.


juče u nekom usputnoj šetnji gradom
prođem pored platoa
a tamo kapija od bilja
kao u alisi
i čuje se neka gitara
pomešana sa vetrom.
prepoznajem
wish you were here
pink floyd.

jedino što posle može da se uradi
je odlazak na kej
i šetnja
do 3 ujutru.


" How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found
The same old fears.
Wish you were here. "

четвртак, 23. септембар 2010.

brodovi koji odlaze.


Kažem mu
da sve ovo zajedno
nije za mene
da Beograd nije moj grad
i da to znam odavno
samo sam sad još
jednom
stavila krstić
u kućicu
odlaska.
On ipak ne odustaje
od ovog grada
zbog neke žene u koju
je zaljubljen.
Ja kažem meni treba
Pariz,Berlin
ili Lisabon
možda neki brod
da prestanem da se plašim
da porastem
budem svoja
i slobodna.
On kaže
najgore je kad se plašiš
treba da odeš tamo
gde miriše novi život.
I kaže mi velika si
veća od mnogih onih
koji misle da su veliki.
Ja se nasmejem
u prolazu
pod suncem
zapalim jos jednu cigaretu
i ubedim sebe
da će proći
i ovaj dan.

среда, 22. септембар 2010.

Ona je jedan od mojih diskretnih heroja.


" Pa ti mi postaješ prava zaposlena devojka koja zna šta hoće,rafiniranog ukusa za garderobu,hranu pa i za muškarce. "

- Svetlana Ivanišević, uspešni matematičar,divna majka,žena od stila.

уторак, 21. септембар 2010.






u malom stanu
sa cvetnim tapetama i buketom cveća
u vazi na prozoru
čekam da dođe.
stan je na vračaru
cveće sam kupila od prodavca
u donjem dorćolu
što skoro pa uvek
ima roze ruže
sa kratkom drškom.

nadam se da neće kasniti.

vezala sam satensku mašnu u kosu.
popravila suknju.
otvorila prozor
i shvatila -
dišem teško
od nestrpljenja.

среда, 15. септембар 2010.

neka mnogo daleka obala.


jutro na obali
kao ti i ja
kaže
štulić.

daleko smo mi
od tog jutra
na obali.

kad porastem biću...


mama mama
hoću da budem liv tajler
kad porastem
i hoću da budem u spotu nekom
rokenrol
crazyyyyyy I go crazyyyyyyyy
i onda odem na razmenu diskova
u skc
i imam džemper crveni štrikani
i belu košulju i
11 godina
letujem u sutomoru
i jedem šolja-šolja kolač
ali sam skupila pare
za aerosmith best of
imam 11 godina
i znam da moram da imam taj disk
mama mama je l ću ja da budem
u nekom rokenrol spotu
kad porastem
i onda jako žmurim da boli
i sanjam rokenrol koncerte
na velikim binama.
mama mama hoćeš da mi sašiješ
suknju novu ovakvu
i na repeat
cryin i crazy
dok ležim na krevetu
i smejem se
mama mama hoću li ja biti
rokenrol zvezda ?
a mama stoji u dovrtaku
i briše ruke o kecelju
i kaže da dođem na ručak.

makarska.



kaže mi kako si lepa
naučila sam da šminkam
crne podočnjake
i kaže mi blago
onom ko tebe bude oženio
to mi dođe kao da me trola
udarila
ona što ide ulicom ispod
28 i 40.
onda idem pešaka kući
i glava mi onako prazna i teška
treba mi da provučem
još nekoliko puta
kreditnu karticu
da bih se oporavila
ali radnje više ne rade.
Možda je ipak gotovo sa
produženim tinedjžerskim stažom
i teško je navići se
na odgovornost samo moju
na platu samo moju.
navikavam se da
novac menja emocije
i emocije menjaju novac
u nekom brzom hodu
kao da se takmiče.
onda ako ne viđaš ljude
budeš sirota mala devojčica
sa kreditnom karticom
otkrivaš restorane
a i dalje se plašiš
gluposti
bolesti
tragičnosti
zaludnosti
trenutaka samoće
provedenih u hodu
na potezu Zeleni venac - Beograđanka
sa jednom hladnom limenkom
koka kole.
i dalje se plašiš
ali se pojavio osećaj moći
kao onda kad si bosa trčala plažom
sa flašom vina
i mislila da je taj brod koji dolazi
brod u kome je on
i doći će po tebe.

уторак, 7. септембар 2010.

baštovan.


peglam tati
svetlo žutu majicu
sa kragnicom
došla sam sa posla
i možda bih
da sednem u baštu
manježa
i popijem čaj
kao i uvek
skuvala sam ručak
sebi i mami
i lepo miriše
peglam mu rukave
a to ne znam
ni kad sam naučila
bole me stopala
ali se smejem
mirno je
i trudim se
da osetim kako pada noć
na zvezdaru
i zalijem cveće
na terasi.

недеља, 5. септембар 2010.

poplava.


emotivna
fizička
psihička
psihotična
bukvalna
poplava
u mojoj pretrpanoj
zvezdarskoj sobi
maloj premaloj
za sve stvari
koje treba u nju da stanu
moje potpalublje
vetrovito
pljuskovito
sunčano
skrovište
od stvarnosti
za maštanje
za mirovanje
za hodanje
za filmove
o hodanju uskim
ulicama primorskih gradova
i lisabonskim restoranima
skrovište za fado
i dve litre belog vina
jedne subote uveče
pune i prazne
u isto vreme
smešne i tužne
subote za ležanje
subote za putovanje
do plavog velikog meseca
u kaputu
i naočarama
i onda opet
nazad u moje malo skrovište
jer znam da će ipak
svanuti.

четвртак, 2. септембар 2010.

bojica je napisala pesmu o meni.

bajaga kaze
da
marlena
ima rokenrol
u nogama.

kazem da joj
marli
savrsheno pristaje.
podsjeca me
na one zene
sa dugom talasastom kosom
frizurom,
kakve se danas vishe ne nose.
i onim,
maslinastim mantilom.
za kishu
i naocharima za sunce
koje zaklanjaju pola lica
i jarko crvenim ruzom za usne.
cigareta kao neizostavan detalj
i svi su ludi za njom
a ona
svoje srce krije
u kozi krokodila.