петак, 28. децембар 2012.

nova.


sanjam
to moje hiljadu dece
danas
a znaš šta je tu
mrzno
to
što ja ljubavi sanjam
svu tu decu da mi se penju na glavu
a ti to ne sanjaš.


meni je sreća glupa
ljubiti se
voleti
znam jedom pamtiću suštinu.

среда, 26. децембар 2012.

nova godina.


slušaću plači
pipsa
smejaću se u novom kaputu
koji ću sašiti od materijala
kupljenog od prve plate
daću tvoj sako na hemijsko čišćenje
trčaću centrom grada u baletankama
sa prvim suncokretima u rukama
uvek i samo tebi u zagrljaj
negde duboko u stomaku
znam
ovo je naša godina
ili se tešim da će biti manje
tuge
žmirkajući sanjam
kasne prolećne večeri
pored otvorenog prozora
nas dvoje
jedemo boraniju
kasno uveče
slušajući national
čekajući zvezdu padalicu
na nebu iznad bulevara
revolucije.

субота, 22. децембар 2012.

klupa ispred zgrade.



plačem ja
plačeš ti
držim te za jaknu da ne pobegneš
uvek hoćeš da pobegneš
a ja ti ne dam
plačemo
pričamo
ne znam kako da ti pomognem
ponavljam ko
švaba tralala
nemoj da ostaneš sam
čuvaj prijatelje
porodicu
nemoj da odeš i patiš sam
znam da bi to uradio
sa strašću
onda odemo kući
onda opet svane
onda meni bude jako teško
svet i ja se ne razumemo
jednostavne vrednosti svako podrazumeva
ne znam kako to uradiš
uzmeš me za ruku
padaš sa mnom kad ja padnem
oderem koleno kao neko derle
koliko smo samo puta ponovili
da ćemo da pobedimo
ima bre stvarno da pobedimo
sad kad se zaposlim pa kupim štender
za tvoje košulje opeglane
ima da pobedimo
dobri smo ljudi
nećeš više nikad da plačeš
nikad
sve ćemo da rešimo
makar išla peške do te neke
sreće koju sanjam
da ti spakujem pod jelku
ovog decembra 2012.

уторак, 11. децембар 2012.

dani.



idu
prolaze
sneg se gazi
čuje se lopatanje
novi tramvaji ne idu
udri brigu na veselje
kažeš
još jedno toplo prepodne
odem u banku
platim račun
pozove jana
nedostaje mi
saviću pitu
večeras
pozove jana
pita me šta je ljubav
ja kažem
to je kad hraniš jedno dete od četiri
jedno dete od dve
jedno dete od dvadeset devet godina
komadićima prženica
očiju prepunih suza
ali nema plakanja
pita me šta je ljubav
valjda sve ovo
lampion neobešeni
smeh
bulevarski trotoar
svadbe
sve to
moje
u šta verujem
iskreno.

понедељак, 10. децембар 2012.

crno.


koliko ne volim
taj osećaj dok
izgovaram
ja se toga ne sećam
ili
podseti me
taj strah koji dođe
sam od sebe
stresem se i nastavljam dalje
kao
u stvari me mnogo strah
mnogo
da se ne ponove periodi
nesećanja
koje sam uspela da potisnem
srećom
tobom
zbog toga što sam našla
mog velikog dečaka
koji gura nos u šal kad je hladno
i smeje se očima
koliko mrzim to
ne sećam se
šta je bilo
tužne pesme
koje odzvanjaju u glavi
sve je to skupa deo prošlog života
kad sam sebe puštala da se raspadam
od besmislenih emocija
sada je neki drugi život tu
sada znam šta je sreća
sreća je kad nekog grlite ujutru
kad ste nekoga stalno željni
kad se hrabrite
sreća si jednostavno
ti
i zato neću da se ne sećam
nikad više
ljubavi
samo hoću da pamtim
svaki tvoj korak i reč
svaki osmeh i
svako kijanje na bulevaru
dok gledaš u sunce
ljubavi
nikad više neću da se ne sećam
tada su me povređivali
i nisam umela ništa
sad umem da se ponašam
ili
učim da umem
uglavnom
ne mogu da se ne sećam
nije to za mene
hoću da pričamo kako su lepa
ruska imena
i da me vodiš na doručak.

четвртак, 6. децембар 2012.

višnjica.


kaže ana
on je srećan
smeši se blago
nije mračan i drven
kaže ana
kako imaš 25 a tako misliš
ja pijem pivo i ćutim
gledam te ljude za stolom
pokušavam da uspavam
dete
koje nije moje
gledam to dete u ogledalu
kako me grli
kako otpije gutljaj piva
kako je lepo i
bezbrižno
kaže ana
on je srećan
pre je bio mračan i drven
retko se smejao
meni je neprijatno
užasno
stidim se
dok ana priča
kako je on
moj čovek
nekad bio drugačiji
ne znam
želim da verujem u
jednostavnu
večitu
sreću
dok
moj čovek pije rakiju i diskutuje
nije mračan i drven
imao bih pravo puno
sve to da bude
a nije
jak taj moj čovek
kao krš
kao kamen
osmehne mi se i kaže
kako klizi ova rakija
super.

недеља, 2. децембар 2012.

konfete.


rasuće se sve
kao konfete na
nedovoljno srećnom
dečjem rođendanu
jednog dana koji će sigurno biti
novembarski
jer novembar je najčudniji
mesec u godini
rasuće se sve
niko neće pitati
za detalje priče
niko neće pitati
šta je bilo posle
konfete će se sakrivati
po ćoškovima
sobe
rasuće se sve
kao konfete
stalno i uvek se plašim
nekada manje
nekada više
nosim kantu sa lepkom
u džepu dugačkog
kaputa
i četku veliku
za farbanje
za lepljenje
delova koji se rasipaju
zbog drugih ljudi
koji bi uvek nešto da
upropaste
koji bi uvek nešto da kažu
koji misle da imaju pravo
rasuće se sve
kao reči
kao konfete
pokušavam da zamislim
apsolutno jedinstvo
dvoje ljudi
nevidljivo
to je nemoguće
srećne uvek neko želi
da učini
nesrećnima.

kao konfete
kao reči
odlazi strah
dolazi nemir
sve zajedno
kao na dečjem rođendanu
sigurnost se krije u ćutanju.

четвртак, 29. новембар 2012.

rečenica.



odgovorno je priznati da želiš da budeš neodgovoran.

уторак, 27. новембар 2012.

kafane.



pitam se danas
dok me otac vuče za ruku po pijaci
cvetkovoj
kako to uvek imamo pare za kafanu
kako to uvek neko zaradi za nekoliko pića
ne znam
ima to valjda veze sa vaspitanjem
sa onim što moj otac govori
uvek mora da se ima za kafanu
taj moj isti otac
radi od svojih dvadesetih
a ove zime nema za nove cipele
ima za kafanu
ponosno nosi svojih dva metra
vuneni kaput
plave oči
i stare cipele
ima za kafanu
naučio me i ja da imam
naučio me da ponosno nosim
beogradsko poreklo
plemensko poreklo
prazne džepove
taj moj isti otac
pušta mi tozovca za rođendan
priča sa mojim dečkom satima kao muškarac
sa muškarcem
kupuje cveće mojoj majci
ide u bolnicu kod moje bake
taj moj isti otac
verovatno brine svakog jutra
ali uvek ima za kafanu
da nema
ko zna kakav bi bio
ovako
on ume da mi da pola svinjskog uštipka
ovako
on ume kući da donese škembiće
ovako
me naučio da budem čovek.

ulica.



ulica jedna
u jednoj zemlji
sa po dvoje dece u svakoj kući
ulica jedna
gde ta deca
svoje male kamione
guraju po šljunku
ulica jedna gde žive
jedan dečak što mi kaže
ovo je kao u restoranu
kad spremim ručak
i drugi dečak
što me štipa za vrat dok ne zaspi
ulica jedna
lepa
dovoljno široka za trčanje
dovoljno uska za razmenu emocija
između kuća
ulica jedna
kojom guram kolica
srećna što sam
živa.

sutomore.



Ja nešto sve mislim
Nema veće sreće od kuvanog kukuruza
autića i košarke u luna-parku
neoprane kose od mora tri dana
truckanja po
putevima
montenegra
skadarskog jezera u 9 ujutru
jednog marketa na Cetinju
u kome bosa pakujem
podgoričko bijelo
dok mi Ljubica i Jelena šapuću
šta ćemo toliko večito gladne
danas pojesti
mi večito gladne
devojčice sa asfalta.

A onda njegovi drugovi
deca i smejanje
zbog ovog života
i onog drugog koji to nije
onaj život koga smo prestali da se sećamo

( čini mi se odavno )

zbog ovog našeg sada prvog
morskog života prepunog talasa nebrige
miris olova i kajgane
koju pravim u kuhinji njegovog odrastanja
spavanje u krevetu
gde je moj mali dečak
sanjao snove o
karijeri ozbiljnog novinara
obučenih u kašmirska odela
sa tankim kravatama oko vrata
koji drže svoje lule pune bosanskog duvana

( koji mi je jednom Bato dao da probam u kafani " Mornar "
pa sam se zagrcnula kao tinejdžerka )

otpuhujući težinu nataloženih vesti.

*

tu su sada neki
veliki snovi koje
sanjamo krišom
sa mnogo manje želja
ali mnogo više nade
nekad mislim
probuću se
nekad mislim
prestaću
da osećam težinu gemišta u lukama
i radost smejanja u luna-parku
malo me probudi život
ali znam da će sve opet biti

nekako drugačije u redu

da ćemo opet čitati ljubavne pesme
na terasi odrastanja mog dečaka
svesni stvarnosti više nego ikada
zahvalni što teramo dalje
još mnogo
moj dečak i ja
zahvalni što smo pregrmeli
i pregrmljavamo
tužne stvari koje namešta neko
svesni starnosti više nego ikada
gazimo
moj dečak i ja
dalje
dok se ja trudim da se on ponekad nasmeje
lepo
i prećutno obeća
sebi i meni
da ćemo sledećeg leta da idemo opet u sutomore.

Igračka plačka.


Zašto više nema
Žrtvovanja
Ili se sve baš u neku
Žrtvu pretvorilo
Zašto više nema zauvek
I zašto se ljubav ne ozvaničava
Zato što nema smisla
Zato što to uvek jedno uradi na silu
Zato što još mnogo pre
Nego što dođu problemi
Neko pravi kompromise
Oko stvari naizgled nebitnih
Zapravo važnijih od bilo čega
Onda neko samo prestane da dolazi kući
U 7 nego dolazi u 9
Prestane da dolazi kući uopšte
Neko se ugoji
Neko smrša
Neko se zapusti
Nekom opadne kosa
Neko se zaljubi
Neko poželi da je sve kao pre
Ostanu samo slike sa venčanja
Svi nasmejani
A sigurno je neko tad bio tužan
On je sigurno pomislio
Kako je zreo za ženidbu
Ona je mislila da je to njen dan
U stvari on je mislio
Zašto nije kresnuo neku
Svetlanu iz četvrtog sedam
A ona je prećutno ubeđivala sebe
Da ovo sve TAKO TREBA
Nema tu sreće nikakve
Sreća leži sakrivena ispod odluke
Da nikad nemate dete
Nego kuče
/ Za decu niste spremni /
Da nikad ne šetate ruku pod ruku pijacom
Da on nikad ne pusti bradu
A ona dlake na nogama
Sreća leži u kokicama i serijama
Kad znate da vam se beži od stvarnosti
/ i to prećutite /
Ona leži u odgovornosti
Da priznate jedno drugom da zauvek želite da budete
Neodgovorni
Da priznate da nećete kako treba
I kako mora
Zašto više nema
Žrtvovanja
Ili se sve baš u neku
Žrtvu pretvorilo
Zašto više nema zauvek
I zašto se ljubav ne ozvaničava
Zato što nema smisla
Zato što se rodiš
Brzo prođe mladost
A živeo nisi ništa
Danas se venčavaš da bi se
Razveo
Kao što se smeješ da bi
Plakao
Gladan si da bi
Jeo
Ko će onda da produži vrstu
Da rodi jedno
Dvoje
Troje
Petoro
Sedmoro
Neko drugi
Ko drugi
Neko ko se ne boji
Ko se ne boji
To već ne znam.

четвртак, 15. новембар 2012.

znanje imanje.



Bilo je jako hladno. Sedele smo na klupi u Tašmajdanskom parku.
Uzela sam neko lepo belo vino. Posle smo pevale " Fikretu " , tu meni omiljenu pesmu Zabranjenog Pušenja. Deluje mi sada, da je to bilo jako davno. Ono što je tada postojalo, a sada više ne postoji je osećanje neskonačne slobode u vazduhu.
Ta sloboda nestaje i vraća se već deset godina.
Nikad ne znam kad tačno ode a kad se ponovo vrati.
Ne znamo šta želimo. Tada smo znale.
Možda i nismo a sada mi izgleda da jesmo.
Imaš 25 godina i svaki drugi dan menjaš šta želiš da budeš u životu.

Dobro si dete, generalno. Paziš na porodicu, redovno kuvaš ručak i bacaš đubre. Pri kraju si faksa, malo si otegao, ali nema veze. Radiš na sebi, ne pijančiš, izlaziš samo ponekad, u suštini si jako dobro dete. Isto tako, u suštini, ne znaš baš šta hoćeš. Radićeš za platu. Nikom nisi na grbači, mnogi su tebi, sisaju energiju, ali ti teraš.
Dobro si dete, generalno. Jedino od čega suštinski patiš je mali disbalans u razumevanju sa svetom. Maštaš o jednostavnim stvarima, putovanjima i porodici.

Možda i nismo bile tako srećne, tad, ali sada mi izgleda da jesmo.
Odzvanjao je ceo park od smeha. Zajedničkog.
Sećanje je jako relativna stvar. Jako je živo, do god se deli sa nekim.
Tu onda postoji neka zajednička interpretacija sećanja.

Posle smo pevale " Fikretu " , tu meni omiljenu pesmu Zabranjenog Pušenja.
Istinski sam verovala da nema stvari na ovom svetu koje ne možemo da uradimo.
Da ne pereš više tuđa stubišta i da počneš ispočetka.
Jedan blistavi osmeh u beogradsko ledeno jutro upućen njoj koja ulazi u autobus 65.
Tako nebrojeno puta.
Zagrljaj i čujemo se ujutru, da prepričamo sve što se desilo.

Sloboda je zapravo bila i ostala sublimat sledećeg - nas dve, tramvaj i autobus, vino i ta naša klupa. A za ostalo ćemo se već nekako snaći.

уторак, 13. новембар 2012.

zimska.


umorila sam se od objašnjavanja
od onoga
ne mogu da objasnim
ne mogu da sročim
umorila sam se od
straha da ne preterujem
umorila sam se od objašnjavanja
koliko mi ljudi i stvari
stalno nedostaju
umorila sam se i lakše je da priznam
da sam posesivni
emotivni
čudni
čovek koji hoda misleći da će se ugušuti
od tolike ljubavi koju je spreman da
da nekom
ali to niko više neće da uzme
i tako
ukrug
ukrug
ukrug
zatvaranje u sobu
sedanje na krevet
plakanje
sputavanje
beskrajno dugačko
kao ograničenje brzina na skuteru
i ta svest
da ja uvek čekam da neko dođe da me voli
i da je to čekanje nešto na šta sam navikla
da sam zbog tog čekanja toliko bezrazložno tužna
u stvari je to zbog hroničnog nedostatka ljudi
koje bi bombardovala ljubavlju
o kojima mi brinula
eto.
koliko je dosadno sve to
koliko sam dosadna ja
tačno znam smeje mi se neka picerija
ili palačinkarnica
mačka u ulazu
i rečenica koja odzvanja
ovo je ona ludača sa prvog sprata
što deli kolače po zgradi
smeši mi se i
ne mogu više
naporna si
smeši mi se samo zato
što ne umem drugačije
a nikad nisam ni umela.

to više ništa nije ni važno
samo sam sve pogrešno naučila
sve
sve
sve
ali nema više nazad
potrebno je pokupiti se
racionalno ukinuti
preterane emocije
preteranu pospanost
preteranu ljubav
ojačati
ogrubeti
osmehivati se ( kurvinski bez emocija )
već jednom
shvatiti da NIJE normalno
voleti mačku komšije prodavce sa pijace iz trafike iz maxija
nije to se ne radi
to se zove rasipanje energije
treba graditi karijeru
osmehivati se ( kurvinski bez emocija )
ne plakati nikad

prestati sa SAMOSAŽALJEVANJEM
PRE STA TI

ne želeti stvari koje povlače odgovornost
ne želeti deljenje
nema deljenja
samo sami
sami

večito mladi a onda tako matori
starenje u sekundi
za noć

dobar dan dobar dan.
stigla je zima.
divno je sam radovati se svemu
dok ti se deru u uši da nisi sam
malo morgen
razumem ove što pričaju sami sa sobom
i oni su tako voleli pa ih je zajebala
neka bezosećajna budala
to je svet
baš taj svet koji ja
ne mogu.



четвртак, 1. новембар 2012.

dom.


toliko nebitnih stvari
izaziva čudnu
zabrinutost
raznih ljudi
njima je samo potrebno
podsećanje
na količinu ljubavi
koja ne sme da prođe
da je ne vide
ti
veliki dečaci
i odrasle devojčice
šta ćemo jesti
šta ćemo piti
koliko ćemo zaraditi
gde ćemo živeti
gde putovati
to je tako
savršeno nebitno
kad hvatamo osmeh
i zagrljaj
u letu.

Marija koja ne misli na sebe.



Marija ima trideset godina. Rođena je u Beogradu, jednog proleća.
Marija radi u trafici. Svakog jutra ustaje u pet. Svake večeri leže u osam, posle dnevnika koji ne gleda, i posle crtanih filmova koje gleda.
Marija nije ni srećna, ni tužna. Raduje je topao dan, grejalica sa dve šipke i tulumbe u poslastičarnici kod Cvetnog trga.
Marija svakog dana razvrstava novine, magazine, časopise. Briše pakovanja žvaka od prašine. Kada pada kiša, pažljivo razapinje ciradu. Ne sme da pokisne ono što mora da proda.
Marija ne čita i ne jede ništa što postoji u trafici. Kada primi platu, pokuša da napuni zajednički frižider. Kao dete, skupljala je kutije od cigareta, klikere i salvete. Sada su to dragoceni delovi njene sobe. Iako Marija ne puši, ne igra se, i ne koristi salvete dok jede.
Marija svakog dana kada dođe kući sprema supu od paradajza iz kesice. Uvek ih u ostavi ima više od dvadeset. Ponekad, stavi mrvicu bibera. Ponekad, stavi mrvicu origana.
Kada spava, Marija sanja drvene kućice za ptice prepune klikera koji prave kišu radosti za neodraslu decu. Njeni snovi su kratki filmovi o radovanju drugih.
Trafiku posećuju razni ljudi. Mangupi, menadžeri, stjuardese, bankarke, mlade mame, zabrinute deke. Ponekad je pitaju da li zna nešto o nestašici ulja i ponovnim izborima. Marija se blago osmehuje i odmahuje glavom. Srkne čaj iz termosa.
Kada dođe vreme razmene sličica iz kesice, Marija navija da klinci što pre sakupe sve. Mada, uvek ostaju neka prazna polja koja muče male kolekcionare.

Kao što u njenom životu postoje polja koja niko nije popunio.

уторак, 30. октобар 2012.

Položaj.



Sedimo jedna preko puta druge. Ona leži, ja sedim na obodu kreveta.
Ni to ne daju doktori i sestre, ali ja ipak sedim.
Sedimo jedna preko puta druge.
To je prirodno-neprirodan položaj.
Ima nečeg strašnog u nemoći.
Koliko njenoj, toliko i mojoj.
Iako je privremena, ta nemoć.
Čude nas lekari koji su kao automehaničari.
Jedna boca, druga boca, seci, stavljaj novo umesto starog, zašivaj, pa na noge.
Nema tu mnogo velike filozofije.
Tu ima mnogo života.
Sedimo jedna preko puta druge.
Ona se raduje piti od bundeve koju sam donela.
Meša se miris pite, aspesola, joda i bolnice.
Pored nas, cimerka. Bolesna od teškog oblika osteroporoze, čeka operaciju.
Donela sam novine. Cimerka ih čita, blago mi se osmehujući.
Jedna preko puta druge.
Novinarstvo nije posao za žene, kaže mi.
Medicina nije posao za žene, takođe.
Moraš da budeš opajdara ako hoćeš to da budeš.
Mislim da je malo kasno.
Šta u stvari ja hoću da budem ?
Majka.
I šta još ?
Neki posao za platu.
Hoću li diplomirati ?
Hoću, ostalo je još malo.
Hoću li biti srećna ?
Ne znam.

*

Znaš, ljudi se ne menjaju. Ne postoji ta ljubav koja može da promeni čoveka.
To što vidiš na prvi pogled, to je tako.
Ili se slažete ili se ne slažete.
Tvoja mama se tek rodila, a ja sam ostala sama. Znaš, morala sam da se udam ponovo.
Morala sam da iživim porodicu. Nemoj da me osuđuješ. Ja znam ni da prvi ni drugi izbor nisu bili baš najbolji. Šta ću. Bojala sam se samoće.
Jednom nije dolazio kući dugo.
Koliko dugo, pitam, satima, danima ?
Danima. Nije dolazio, pa sam ja otišla da ga tražim.
Spakujem tvoju mamu u kolica i odem u kafanu. A on, znaš, nema ni košulju na sebi.
Sve ostavio na karti. Pije duplu rakiju, a nema dinara. Znaš, ja mu ništa ne kažem. Samo mu spustim ruku na rame i kažem Jakša , 'ajmo kući. On krene, ja platim rakiju. Guram kolica i ćutim. Posle je otišao. Šta tad imaš i da kažeš.

Imaš da mu kažeš, pička ti materina neodgovorna i da ga izbrišeš iz života, mislim.
A ne kažem.
Sve ja razumem, bako. To je bio i ostao, Balkan.

danas



sam se osetila slobodnom.

mislim na to kako mene suštinski čine srećnom tako male stvari i da je mahom to moje neslaganje sa svetom zbog toga.
ja ne želim ništa veliko.
samo male stvari.
komadiće svakodnevnice.
tu je problem.
drugi uvek imaju planove.

субота, 27. октобар 2012.

tenesi.



Ima možda jedna jako kukavička, ali istinita životna rečenica.
Ne mogu više.
Izgovaraju je slabi.
Izgovaraju je jaki.
Ovi slabi možda stvarno ne mogu.
Ovi jako sigurno mogu, još mnogo, ali osećaju da su na izmaku snaga.
Ne mogu više.
Tri reči u koje stane sva suština ljudske glave i srca.
Tenesi Vilijams, govori da je smrt lepa a umiranje strašno.
Mislim da je ipak najstrašnije osvešćivanje smrti.
Život posle smrti.
Kada se lažemo da sve može da bude isto.
Kada pričamo o tom nekom danima, a onda ćutimo mesecima.
Da se ne bih rasplakali.
Kad sam bila mala, uvek me je bilo sramota od ljudi koji su izgubili nekog.
Uvek mi je u glavi odzvanjalo - ne znam šta da radim.
Kad sam bila mala, imala sam taj luksuz da neko nešto radi umesto mene.
I činjenica je da sam se dugo osećala malom.
A onda, odrasteš u sekundi. Čovek je životinja. Kada dođe do odrastanja na brzinu, organizam počinje da radi kao mašina. Ego se utopi u neizmernu želju za pomoći. I tek kad sve prođe, ostaje to pitanje. Šta ostaje posle smrti ?
Tešenje i nastavak života.
Ogromne prepreke koje prelazimo sa nekim ko je izgubio nekog.
Grčevita potreba da tog nekog nasmejemo. Da ga obradujemo. Da ga zaštitimo.
Ogromna vera da se taj neko nije promenio. Da će opet biti srećan. Da će jednostavno sve biti u redu. Jednom.
Posle smrti ostaje ogromna količina ljubavi koju moramo da damo onome ko je izgubio nekog. Iako znamo, da nam se ona u prvo vreme neće vraćati. Treba popuniti jedan deo slagalice koji se zauvek izgubio.
Depresija nestane. Postane smešno sve ono što nas je nerviralo. Što nas je činilo tužnima. Zbog čega smo plakali.
Dani, međutim, neosetno prolaze. I kada se okrenemo, kao da je to nešto što se desilo nekom drugom. Oslobađajuće je samo rasterećeno plakanje, od olakšanja. Plakanje zato što se trudite nekome da pomognete a to ne ide tako lako.
Plakanje zato što se bojite svega, a u stvari se ne bojite ničega. Više.
Posle smrti ostaje neverovatno jaka potreba da što pre imate svoju porodicu.
Dok još za to ima vremena.
Posle smrti ostaje potreba da uhvatite svaki sekund ljubavi.
Posle smrti nema - ne mogu više.
Posle smrti mora doći uragan istinske ljubavi.
Da bi bilo lakše.
Da bismo mogli dalje.
Da bi oprostili svima i pamtili samo srećne dane.


уторак, 16. октобар 2012.

Tusta.



Ponedeljak, osam sati ujutru. Pera mi je javio da je umro Tusta.
Sedim na krevetu umotana u sivi pokrivač koji sam dobila baš negde u vreme
kad sam počinjala da slušam KUD IDIJOTE. Pre više od deset godina.
Nema odmotavanja filma. Sedim, u Beogradu je hladno, tek sam ustala.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Dugokosi heroj odrastanja moje najbolje drugarice i mene.
Film počinje da se odmotava par sati kasnije.
Uz špricer.
Ispisane reči " Devojke S " na zidu.
Anđela koja se udala na koncertu KUD IDIJOTA na Akademiji.
Plakanje uz " Baj, baj bejbi " sa Jelenom.
Februarsko letovanje u Puli.
Dranje uz " Za tebe " pred Milicin odlazak u Ameriku.
Pivo ispred dragstora kod KST-a.
Šišanja na dvojku za vreme bombardovanja. Zbog panka i još ponečeg.
Boris i ja na koncertu, ponovo na Akademiji, jedne zime, pre sedam godina.
Kasete snimljene sa radija.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Teksta " Devojke S " ne mogu da se setim.
Anđela je dobila dete, i razvela se.
" Baj, baj bejbi " nisam čula mesecima.
U Pulu nikad posle nisam otišla.
Milica se vratila iz Amerike. I otišla u Francusku.
U KST više ne idem.
Imam dugu kosu.
Boris i ja se više ne družimo.
Kasete mi skupljaju prašinu. Radio ne slušam.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Ima 25 godina a nisam porasla.
Još uvek studiram.
Živim sa roditeljima.
Nemam posao.
Nisam porasla.
Opet bih se ošišala na dvojku.
Ali sad, treba da stvaram odrasli život.

želje


i pozdravi
od svih ljudi koji žele
mnogo komplikovane
bitne
materijalne stvari
nama jednostavnima
koji smo toliko dosadni
da želimo samo
sigurnost i ljubav
želje i pozdravi
nama koji smo luzeri
koji bi žrtvovali karijeru
za porodicu
koji bi bezgranično davali
bez brojanja
najlepše želje nama
kojima kičma nikada ne puca
pod pritiskom tereta najbližih
topli pozdrav
za topli šporet
od svih nas koji ništa
od toga nećemo želeti
ima mnogo toga bitnijeg
kuća
kola
stan
novčanice na čelu partijskog orkestra
osmeh od hiljadu zubarskih stolica
želje i pozdravi
sitnim dušama koje će decu nositi
na krkače
onim kukavicama
koji se smeju
životu.

петак, 12. октобар 2012.

podgorica.



dom je tamo gde je tvoja ulica
koja je sad malo i
moja
dom je tamo gde su nasmejane tete
u supermarketu na uglu
gde je kućica od drveta
za najlepše dečake
i burek u vozu za sutomore
dom je tamo gde miriše pita
domaća supa
piljevina od tek iscepanih drva
dom je tamo gde si ti
lampioni od papira
koje ćemo zajedno da kačimo
po dečjoj sobi
i da se smejemo do besvesti
nekim prvim izgovorenim rečima
dom je tamo gde plačemo zajedno
gde se radujemo zajedno
gde svi moji mogu da dođu
vozom.
dom je tamo gde moje uspomene
mogu da stanu u tvoje
pa da se zajedno druže
grade nove svetove
dom je trpezarija sa kariranim stoljnjakom
flašama piva
otključanim vratima
na koje ulaze svi dobri ljudi
da podele sitnicu.
dom je tamo gde si ti
gde sam ja
gde možemo od početka
sve.

уторак, 9. октобар 2012.

neznam.



mislila sam to se dešava drugim ljudima.
sad se desilo nama.
drugačije se smejemo.
nisam tužna.
vučem kola dalje.
i dalje.
i dalje.
i dalje.
daleko.
daleko.
daleko.

среда, 5. септембар 2012.

čergari moji.



vi što putujete svuda
od amerike do zagreba
od trsta do pariza
vi ste moja braća
jer niko nikad
nije pravio muziku od koje se
toliko smeje i plače
i niko nikad
nije pravio muziku zbog koje se
toliko grli.
čergari moji !
dobro sam.
više se ne bojim
samoće
mračnih ulica
budućnosti
više se ne bojim
onih koji su me povredili
i onih koji će me tek povrediti
čuvate me vi
usna harmonika i truba
u evropskim vozovima
čuva me sloboda koju
više nikad neću da pustim
čuvaju me moji
svi oni koji nisu odustali od mene
moji preci koji su lunjali
duž celog sveta.
čergari moji!
dobro sam.
umem da se dobacujem voćkama na pijaci
i da trčim ispod prskalice u parku
ono šta ne umem
o tome ne mislim.
ni danas.
ni sutra.
mislim o tome kako me mama ljubi u kosu
dok se trudim da završim fakultet
o tome kako moja sestra jede francuske sireve
i tera loptu da bude disciplinovana
mislim o tome kako će moj tata drugi put u beogradu
da sluša marka noflera
i kako će da mu sklizne suza uz
brothers in arms.
čergari moji...
imam još samo nešto da kažem.
i moj deda je bio jedan od vas.
otišao je pre 11 godina na neko bolje mesto
a ja sam bila jako ljuta što je odlučio
da ode na dan kada sam se ja rodila.
on je bio čergar, ali sa knjigom u ruci,
uvek.
i ako ga sretnete negde
tamo u boliviji i čileu
recite mu da više nisam ljuta.
i da se sećam njegovog kačamaka
i paradajza sečenog na kolutove.
recite mu da više nisam ljuta
i da čekam razglednicu.
zadnja pošta, latinska amerika.

петак, 8. јун 2012.

španija.


junski je toplo
i stresno pomalo
pomnogo, šule
ili sam se samo odvikla
ma nisam
nema šanse
dobro je
biće dobro
možda ja sad stvarno odem
na zimu
tamo negde
kako ću onda da trčim tih
par stotina koraka
od mene do tebe
koji se smanjuju jer sam sve brža
u februaru mi je trebalo 15 minuta
u martu 10
u aprilu 8
u maju 6
sada mi treba 3
trčim i gutam vazduh
zvonim zadihana
uvek nosim neke kese
eurokrem blok
koka kola
boranija
hajde molim te jedi neko povrće
sa vrata se smejemo
i ja sad treba da odem
da uzmem sve diplome sertifikate priznanice
i dobijem neku sobicu kutijicu
dobro
vratiću se
to znam i pre nego što sam otišla
iako mislim da bi mi
i u granadi našli
našu kafanu
stavljam naočare
ozbiljna sam
idem u granadu da učim neke ljude
i smejem se
i jedem malo
pa za tih par meseci smršam mnogo
čini mi se sad da ću celu noć
samo da ti pišem pisma
da ću da imam svesketinu
u koju ću da opisijuem
vozove
stanice
ljude
novine
pa da ću da budem najbolja drugarica
sa nekom Marijom iz pošte
koja će da uvek pogrešno speluje
tvoju ulicu
neću ništa jesti
ostaviću cigarete
samo ću da kupujem novine
sve novine
nedeljne dnevne mesečne
nedeljni paket španskih novina
sa mojim komentarima na srpskom
sa zaokruženim delovima koji mi se sviđaju
eto
sad ja treba da se pravim
da mi se ide u španiju da radim
ono što jako volim
da mi se ne diže glava od knjige
i kompjutera
treba da se pravim da najviše volim
titrajući stres ispod vratnih žila
i buljenje kroz prozor
u paničnom strahu
treba da se pravim da mi se ide na koncert
Majki
e ne ide to, šule
ne ide i ne pada mi na pamet
da budem neko drugi
to su sve koraci koje moram da pređem
pretrčim
preskočim
dok se jednom stvarno ne budemo
dovikivali sa komšijama
i blago raspravljali ko će
danas po hleb.

петак, 4. мај 2012.

od stajanja.

gledam na ofingeru
belu košulju mog oca
koja ima
žute fleke od stajanja
tu košulju sam oblačila
kao mala
gubila se u njoj
smejala
tatina košulja na drikere
koju niko nije smeo da
isfleka
jer je bila moderna i skupa
tatina košulja na drikere
koju je vreme pregazilo
baš kao i trenutke kad sam
mogla da se sakrijem u košulju
smejem bez razloga
i bojim se da ću nešto da isflekam
male želje
mali strahovi
male ljubavi
male radosti
mala stopala
male šake
i jedna velika košulja mog oca
na ofingeru
dok nas gazi vreme
ostavljajući za sobom žute fleke
koje smo nekad pravili od stopi sladoleda
jurcajući po školskom dvorištu.

useljiv materijal.

nisi ti useljiv materijal

nemoj da se ljutiš kad ti

kažem

da nisi

bolje ja nego neko drugi

useljiv materijal se ne

postaje

rađaju ih majke tako

da neprimetno prenesu

svoje

gaće
čarape
čipkane spavaćice
i kućne papuče

nisi to ti

useljiv materijal
je neka druga
nemoj da se ljutiš
bićeš i ti

nekakav materijal.

уторак, 24. април 2012.

ne umem i nemam.

ništa sem snova
sem vazdušastih misli o boljem svetu
nemam ni račun za telefon
na svoje ime
ni dinara u novčaniku
ni račun u banci
ili imam ali je prazan
nemam ni cipele
te neke idealne
za igranje
nemam ni svoju sobu
ni auto
nemam ni bicikl
ni personalizovani bus plus
ništa to nemam
ne umem da obarim rezance
kako treba
( uvek se prekuvaju )
prženice mi zagore
stalno mi se spava
jer to valjda jedino znam da radim
beskrajno sam nesposobna
pre svega za život
a zatim i za bilo kakvu akciju
ne umem da preskočim kozlić
bojim se podzemnih prolaza
liftova
gužve
aviona
gladi
izgleda da me samo hrana čini srećnom
meteropata sam
nemam kabanicu
kišobran ne umem da koristim
jamezdin mi je prodao kratke pertle
za cipele
a ja ne umem da ne kupim
sramota me da tražim pare
a kad ih nemam
još me je više sramota
ne umem
i nemam ništa svoje
sad će da pada kiša
a ja ću da se prejedem
i legnem da spavam
da dokažem sebi
da makar to umem.

pisanje je psihoterapija, reče bluz sestra Radojković.
ako pomogne, javljam.

петак, 30. март 2012.

dok ne naučim.

dok ne naučim
kako da pljunem
da niko ne vidi
kako da zajebem nekog
da ne otkrije
kako da nosim kratku suknju
kako da ne jedem
previše
kako da ne pušim
kako da pijem samo
čileanska vina

dok ne naučim

kako da se izborim za sebe
kako da se izborim za sutra

dok ne naučim

ja ću ćebe karirano preko glave
ja ću da kuvam pasulj i da se smejem
ja ću da se radujem novom stolnjaku
ja ću da ti trčim u zagrljaj
kolarčevom

dok ne naučim

kako da skidam kaput
da mi se ne glavi ruka u rukavu
kako da ne budem tužna
kako da se tučem do poslednje
kapi krvi

dok ne naučim kako da budem
žena
čovek
ljubavnik
krvnik
bludnik

biću samo

srećni
zaljubljeni
beskućnik.

понедељак, 26. март 2012.

opet ću nešto da upropastim.


pitala bih te
da li se igraš
opet
pitala bih te
jako se bojim
pitala bih te
jer ne umem da
surfujem po talasima
različitih raspoloženja
ne umem da surfujem uopšte
al' dobro sad
pitala bih te
svoj mali svet dajem i tebi
a ne znam
nikad
sigurno ne znam
da li ti je dovoljno
i da li ćeš samo da se okreneš
odeš
nastaviš dalje
nisam od ljudi koji nastavljaju
ja prosipam
padam
ponovo se rađam
kao pečeni kesten iz ljuske
kao podnevno sunce
aprilsko
pitala bih te
da li se igraš
sa mnom
da li sam ti
mala
previše
da li ti je sve ovo dovoljno
pitala bih te
ali ne smem
bojim se
opet ću nešto da upropastim.

уторак, 13. март 2012.

naša.

koliko sve te neke
jake emocije
moje
mogu da se prospu
negde između toga
ko jede čvarke
a ko postaje vegi
ne razumem
sve te moje
neke previše
moje jake emocije
između toga da ti kažem
koliko si lep
sveže ošišan
tek
i toga
koliko sam iz dana u dan
ponosnija na tebe
čak i kad pišeš
da si voleo neku drugu
ko klinac
sve te moje
sebične prejake sulude
emocije
staju u jednu pivsku flašu
koju nikad nisam bila spremna
da razbijem
i u jednu kuću za lutke
koju nikad nisam uspela
da sastavim
lepo se smeješ
gledaš sa strane
nekad mislim
probudiću se
sanjam
nekad mislim
probudiću se
ovo nije moj život
a ipak
onda
pustim te neke
brutalno velike reči
pustim i te moje male ruke
preko tvojih
za kafanskim stolom
nasmejem se
pogazim život
i setim se da te nikad neću
prevariti
životno.

недеља, 4. март 2012.

nedeljna.


Često kad žmurim,

pravim mapu tvojih mladeža u glavi.

недеља, 26. фебруар 2012.

nešto.

sve mi to nešto
tako
ni tužno
ni srećno
nego samo
tako
ne moje
ne naše
nego tako nešto tuđe

do kad ne znam
radujem se letu.

Poziv iz Hamburga

Poziv iz Hamburga



Pogled na film „ Žućko – priča o Radivoju Koraću „.

Jedne večeri, devojčica stara 12 godina, prilično punačka, sa prevelikim stopalima i šakama, odustaje od sporta koji se u tadašnjom SCG tretira kao „ lep „ i „ ženski „ . Zabrinuta majka, odlučuje da se sa devojčicom uputi kod prijatelja, na teren u ulici Franca Rozmana, koja im je u komšiluku. Da proba da trenira nešto drugo, jer je previsoka da bi „ buljila u televizor „. Taj teren nosi ime Radivoja – Žućka Koraća. Na tom terenu, dvanestogodišnja devojčica, počinje da trenira košarku. Godinu dana kasnije, stiže poziv za pionirsku reprezentaciju. Osam godina kasnije, devojčica igra košarku i dalje, i završava studije u Americi. U dugim pismima koje dobijam, govori mi kako je bilo na koncertu Strokes-a, na kome je bio gost Elvis Kostello, i koje čizme se nose u Njujorku.

Na betonskom terenu u ulici Franca Rozmana, počeo je jedan život. Meni važan, jer je ta 12 godina stara devojčica moja rođena sestra. Na betonskom terenu, ja sam prvi put zaista saznala ko je bio Radivoj Korać.

Mi smo košarkaška nacija. Čini mi se, nijedan sport se ne prati sa toliko strasti, kao košarka. Prepričavaju se poeni, asistencije, zakucavanja, raspravlja se o antologijskim pobedama, i nepravednim porazima. Pre neko veče, dok sedim u kafani „ Mornar „ po ko zna koji put, pričamo o dobijenoj utakmici protiv Argentine i zakucavanju Danilovića preko Sabonisa. Zaboravljam šta je bilo prošle nedelje, i kada treba da odem kod zubara, ali pomenute događaje nikada. I tako, od prvenstva do prvenstva, od Saleta Đorđevića do Duška Savanovića, traje ispisivanje moje privatne istorije, kroz košarku.

Jedna stranica je i odlazak u bioskop, na gledanje filma „ Žućko – priča o Radivoju Koraću „.

Film je ozbiljno urađen. Njegovi igrani delovi, estetski su besprekorni, dok su dokumentarni pasaži, zajedno sa narativnim delovima iz Koraćevog ličnog dnevnika (govore ih Milenko Tepić i Sale Đorđević) urađeni studiozno, zanimljivo i jezgrovito. Vladimir Aleksić, pored fizičke sličnosti sa slavnim Žućkom, potrudio se da usavrši košarkaške veštine. Najveća snaga filma, zasigurno je njegov početak i kraj. Uvodna igrana scena, u kojoj vidimo devojku koja čeka Radivoja da idu na predstavu „ Kosa „, pretapa se u gledalište u kome je stolica pored devojke prazna, dok glumci pevaju „ Daj nam Sunca „. Deonicu peva Dušan Prelević, još jedan mangup koji je pao u bici za neki drugi Beograd. Završna, dokumentarna sekvenca, su lica sagovornika, bez tona. Niz jedno, nama dobro poznato lice, skotrlja se iskrena muška suza. Tanak led na putu za patetiku je izbegnut. Okvir je autentičan, Žućko je dobio film kakav zaslužuje.

„ Žućko – priča o Radivoju Koraću „ , ne može se svrstati u regionalan koš ekspanzije sportskog filma. Ne može se porediti ni sa filmom „ Jednom braća „ koji je dokumentarni film o dva velika košarkaška asa – Draženu Petroviću i Vladi Divcu. On je autentično filmsko delo Gordana Matića, koje ostaje kao putokaz digitalnoj generaciji koja danima ne ustaje iz kreveta. Njima će možda biti interesantno koliko koševa je Korać ubacio, a možda i to da je doneo prvu ploču Beatles-a u Beograd. Biće i onih koji će imitirati njegovo ćoškarenje u Knez Mihajlovoj, ali i onih koji će nositi džemper i majicu sa kragnicom. Koliko ima i košarke, toliko ima i popularne kulture. Koliko ima emocija, toliko ima i činjenica.

Sedamdeset i neke godine, jedan 13 godina star dečak počinje da igra košarku za tadašnju „Crvenu Zvezdu„. Petnaest godina kasnije, tad dečak, postaje moj otac. Dvadeset godina kasnije ja pišem dramu o košarci koja je postavljena na scenu. Svih tih godina, pričamo i živimo košarku. Svih tih godina, svi imamo različite stavove. Svih tih godina, ime Radivoja Koraća spominje se , makar, jednom dnevno. Sada, taj čovek ima film. U kome pionira rokenrola u nas, čuvenog radijskog voditelja Nikolu Karaklajića zove iz Hamburga, sa koncerta Beatles-a. Isto onako, kako mene moja sestra Milica zove iz Njujorka.

Preuzeto sa : http://www.kosarka24.rs/najnovije-vesti/poziv-iz-hamburga

петак, 17. фебруар 2012.

manje teško.

napisala sam ti pesmu
da bude manje
teško
napisala sam jer ne umem
da budem manje nežna
glupo
dok pijem još
gluplji
sok od breskve bolesna
gledajući u sneg koji se
topi
na prozoru dalje
napisala sam jer možda
samo to umem
a možda i ne
umem

samo bih nekad
srećniju stvarnost
izvesniju budućnost
više zagrljaja
zagorelih tačkica na palačinkama
otisaka od kafe na novinama
samo bih nekad
da si uvek tu.

breskva.

njegova

malo ko ume
malo ko zna
malo ko traži
malo ko traći
malo ko sme
malo ko hoće
malo ko daje
malo ko može

ljubav.

umeš
znaš
tražiš
ne traćiš
smeš
hoćeš
daješ
možeš

ljubav.

субота, 11. фебруар 2012.

ko je koga.

ko je koga tukao
a ko koga povredio
ko je s kim čaše lomio
i ko je kome decu pravio
ko je kome majku psovao
sestru
oca i krv
ko je kome nož u leđa
zabadao
i kleo mrtvo i živo
ko je kome pare dugovao
ženu otimao
kola slupao
ko je kome pušku za vrat
držao
prilike dobre otimao
ko je kome decu pravio
ko tu decu istu nije rađao
ko je čiji život proćerdao
pogrešne ženio
prave žalio

ko je kome
svoj svome.

четвртак, 9. фебруар 2012.

naša.

jednom bilo naše
otišlo
bog je zaboravio
sad nešto novo
a bojim se
mnogo.

koga briga što se bojim.
pijem svoje pivo, gazim dalje
a možda me nekad

i zavoli.

четвртак, 2. фебруар 2012.

oko ručka.

jednom neću čuti
je l' ti trebaju pare
neće mi trebati
jednom se nećemo svađati
oko ručka
i neću dolaziti ujutru kući
sa šminkom od juče
i tugom od prejkuče
jednom ona će doći
ješćemo saher tortu
i smejaćemo se
jednom se neću sećati
mirisa prženog luka
silazaka da bacim đubre
moje mame kako kači zavese
zaleđenog veša na terasi
neću se sećati svih tih stvari
koje su ubijale decenijama
neke predivne ljude
jednom dora će trčati sa sladoledom
u rukama
i ja ću trčati za njom
puštaćemo zmaja
i nikada nećemo odrasti.

do tad mi samo ostaje da spavam.

Železnički bluz.

Na vrata ulazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
Mršava da je ne vidiš
Nemaju prtljag
Sedaju
Dva dupla vinjaka
I kafu
Gledaju se
Nemaju prtljag
Njoj se spava
On je posmatra
Ćute i piju
Svi ti
Koji tako piju
Imaju neku muku
Ona srkne kafu
Nasmeši se
Možda je sramota
On joj drži ruku
Gleda negde daleko
Gde vozovi odlaze brzo
Ne kao ovde
Gde vozovi odlaze zauvek
Piju tiho
Ne govore
Sa radija javljaju da je
Počelo
Vreme ubijanja za
Ničiju istinu
Na vrata izlazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
On joj prebaci ruku preko ramena
A ona se popne na prste i
Poljubi ga.

понедељак, 30. јануар 2012.

dečaci nešto pričaju.

dečaci nešto pričaju
kažem ti
hladno je i miriše na praznike
koji su odavno prošli
hodam presporo
ne znam više gde bih se sakrila
dečaci nešto pričaju
kažem ti
plašim se
koliko se radujem
i koliko umem
da trčim po ledu
dečaci nešto pričaju
kažem ti
ne znam i ne želim da znam
ni sad
ni nikad
hoću samo

zagrljaje

nežnu britansku muziku
južno voće
i kolače.

недеља, 29. јануар 2012.

samotna.

slutim
nema više ljubavi
dobrog boksa
domaćeg fudbala
tufahija
i limunade
nema više ni
cirkuskih predstava
ringišpila
lakovanih cipela na kaiščić
pečenog pileta sa krompirom za ručak
nedeljom
nema više ljubavi
zagrljaja na ulici
usamljenog čekanja noćnog prevoza
nema više ničega
samo uzmi-ostavi
uloge su nam odavno podelili
naučili da gazimo
samo uzmi-ostavi
novac
hranu
piće
ženu
ne osvrći se
ne javljaj se na telefon
nema tu mesta za osećanja
nema tu mesta ni za šta
prazne police
za stavljanje-sklanjanje
novih stvari
koje čim više nisu nove
idu napolje
otpada je sve više
ne osvrći se
gledaj pravo
ne osmehuj se
ne plači
samo gazi
i gledaj u ništa.

субота, 28. јануар 2012.

jutarnja.

Uzimam čizme, i izlazim na prstima.
A ko se uopšte pitao šta ćemo dalje ?
Rano ujutru ljudi su užasni ili lepi.
Užasno lepi.
Lepo užasni.
Split-Marjan-Bačvice.
Goran Bare peva, ona povraća po svojoj haljini ostatke popijene loze.
Ne podnosi alkohol, pije da bi zaboravila.
Oseća u stomaku, život prolazi.
Uzimam sneg u ruku. Smrzavam se kao i uvek. Bosim nogama tapkam po parketu.
Ko je kome ovde nešto uspeo da pokaže ?
Prosuli smo reči po šanku, a ja svoju ogromnu kosu po jastuku.
Dok razmišljam o mladežima, koje ima svuda, setim se koliko je teško ujutru se buditi u sobama koje ne prepoznaješ.
Koliko je teško buditi se i ustajati iz kreveta. Uopšte.
Vođenje ljubavi, neki slatkasti miris, jedna petrolejska lampa u stanu prekoputa, dogorela cigareta, Cinerama, slepljeni kapci od šminke.
Bojim se nekad da se neću probuditi.
Bojim se nekad da ću se probuditi i opet biti ja.
Poželim da se neke stvari dešavaju duže.

Nema tih sati koje ne bih mogla da prespavam.
A trenuci su za zarobljavanje.
I za zaboravljanje.
Kod mene je pomešano.
Moglo je svetlije, nežnije, treznije, smislenije.
A nije.
Moglo je da ne bude tamno, iskreno, bolno, intenzivno.
A nije.
Kao da je važno.
Nekad je samo lepo kada imate kome da zakopčate dugmeta na košulji ujutru.

четвртак, 26. јануар 2012.

u nizu.

prolazi kroz glavu
kao da se nekom drugom
desilo
sve to
blur
devojke i dečaci
jedan splav na reci
i ti veliki
a ja mala
kao si neka rok zvezda
gradska
kao si mnogo opasan
podigneš me od zemlje
ja imam 19 godina
kliberim se
zaljubljena
a tebi je to sve
jedna noć u nizu.

петак, 20. јануар 2012.

kada ne budem više hrabra.

jednom
kada ne budem više hrabra
moći ću da ustanem prva
i odem po novine
kada ne budem više hrabra
moći ću da skuvam kafu
roditeljima
i prva dodirnem
koricu hleba u rano jutro
jednom
kada ne budem više hrabra
umeću da platim račun
i da isplaniram
mesečni budžet
znaću da se sudovi peru sa rukavicama
i da se usisava nedeljom
kada ne budem više hrabra
neću više brbljati satima u telefon
i neću skupljati besmislice
karte za prevoz
novinske članke
olovke
razglednice
jednom
kada ne budem više hrabra
zaboraviću kako smo se smejali zajedno
i kako skrećeš pogled
dok me lažeš
kada ne budem više hrabra
nosiću samo jedan ranac
a ne gomilu kesa sa
navodnim poentama
svog života
neću slušati tužnu muziku
i sažaljevati samu sebe
jednom
kada ne budem više hrabra
za ovaj svoj
mali
jadan
izgubljen
klinački
besmislen
nesređen
život

konačno ću da porastem
i postanem životno
HRABRA.

субота, 14. јануар 2012.

Klara, plavi bicikl i dokolenice na tufne.

Moja mama uvek nešto peva. Peva dok kuva, peva dok šetamo, peva čak i dok jede, a ponekad i dok spava. Peva čak i kad ne zna reči. Nekad tiho, nekad glasno. Najviše voli da peva dok vozi bicikl. Onda mi kaže, da dok prolazimo na biciklima, možemo da pevamo glasno jer nas niko ne čuje. Ja mislim da to nema nikakvog smisla.
Mama se skoro uvek smeje. Nekad glasno, nekad sagne glavu i kao da se stidi. Kad se smejemo zajedno, mama ume da me prejako zagrli.
Mama naš stan zove stan-kutija.Mi kad spavamo, mama pevuši dok ne zaspim, mada se ja često pravim da spavam. Onda mama izađe na terasu i puši jer misli da je ne vidim. Ona stalno prestaje da puši zbog mene. Ja joj kažem da joj ruke smrde i da su cigare skroz bezveze.
Nekad, mama leži na leđima na terasi i broji zvezde. Pričamo o rasporedu planeta, dok mi oblači dokolenice na tufne zato što je hladno. Onda se šuškamo u veliko ćebe i pričamo kao prave drugarice.
Moja mama se stalno smeje i peva. I moja mama je najbolja mama na svetu.

prošlo.

konačno je otišlo
vreme praznika
mogu duboko da udahnem
i da krenem da trčim
konačno je otišlo
imam još godinu dana
da verujem da će
se jednog jutra sve
promeniti
konačno je otišlo
vreme praznika
i bezrazložnog radovanja
otišlo je i sad
mogu da dišem
mirno gledam kroz prozor
i zalivam cveće.

среда, 4. јануар 2012.

zima.

U Mančesteru pada sneg
po sred terena
u Beogradu pada kiša
po sred kaputa
mog.

уторак, 3. јануар 2012.

Slučajan susret u gradskoj kafani.

" A, ti si neka mnogo pametna klinka... " , prozborio je preko dima cigarete " Danhil ", pokušavajući da skrene pogled.
" Ti si neki mnogo bezobrazan matorac. ", uzviknula sam oštro između prevelikih gutljaja crnog piva.
Ubitačna razlika u godinama - 8 godina. Razlika i u cigaretama - on " Danhil " , ja " Malboro ". Razlika u izboru pića - on " Stock 84 " , ja crno pivo, točeno, domaće proizvodnje. Evidetna razlika u stilu odevanja - njegova plata od hiljadu evra i moja od sto govorila su i mnogo i malo. Njegov stil graničio se sa snobovskom dosadom - uske farmerke, kanađanke marke " Timberland ", crna rolka, meklaud jakna. Neinventivno i prazno. Kao i taj iritirajući pogled. Sa druge strane, ja sam devojka sa najviše stila u gradu. Makar, ponekad mislim da je tako. Mala crna haljina, čizme do kolena, crni kožni kaput, puštena kosa i crveni šal.
Ugasio je cigaretu i pogledao me preko stola. Meni se u stvari, uopšte ne ljubi sa njim, prošlo mi je kroz glavu. Bio je nadobudni beogradski mangup, koji se zbog super posla ložio da je intelektualac. Bacila sam novčanicu od 500 dinara na sto, ustala, i jednostavno odšetala napolje. Nije to očekivao.

понедељак, 2. јануар 2012.

1.

ona žmuri, misli došao je avgust.
pogrešno misli, samo je neko pokrio, usnulu.
do avgusta ima još mnogo.