понедељак, 31. јануар 2011.

ljudmila.

hoću mačku malu
crnu ćopavu i ćoravu na jedno oko
pa da joj vežem mašnicu
crvenu oko noge
protiv uroka
hoću mačku malu
u ovo januarsko jutro
snežno i ledeno
hoću i voleću je najviše
tako ćopavu i ćoravu
daćeš joj ime ljudmila
pa će da stoji pored mene u
kuhinji dok kuvam
i sklupčaće se pored nogu
mala ljudmila
i ležaće mi na stomaku
dok budemo zagrljeni slušali
miles davisa
mala ljudmila
koja će najviše da voli
miris pite od mesa
i kad je češkam po vratu.

четвртак, 27. јануар 2011.

sa cvetom u kosi.

Zelena satenska haljina bez leđa
kao iz filma " Pokajanje "
crne ravne cipele blago zaobljena
cvet u kosi
cigareta u muštikli
belo vino u čaši
dve bondovske rečenice

i moraćeš da se zaljubiš.
ja sam tako odlučila.

Rade Serbedzija - Zaboravi



Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

уторак, 25. јануар 2011.

vrteška.


sad znam kako je teško
kad odeš
sad nam kako je teško
kad ne možemo
da izađemo na pivo
sad znam kako je teško
kad ne možeš da me držiš za
stomak koji boli
sviram usnu harmoniku
naslonjena na zid
iz dnevne sobe se čuje
miles davis i voda
koja samo što nije provrela
neka deca se smeju
pod prozorom
bezbrižno.
sad znam kako izgleda
kad mi ne donosiš cveće
i kako je kad si daleko.
čini se da nikad neću otići
i da taj mali san o sreći
sa njom koja mi leži preko stomaka
i mazi me po licu
dok te ispraćamo na posao
postoji samo i jedino
napisan negde
i da ga niko neće zapamtiti.
sviram usnu harmoniku
naslonjena na zid
pila bih kuvanu rakiju
i hladna su mi stopala
pitam se samo
zašto želim nešto tako pogrešno.

субота, 22. јануар 2011.

ne slušam.

plavo nebo
ti se smeješ
ja sedim na krevetu
neko dovikuje sa ulice
duva vetar
kad bih mogla
sve to da zaboravim.

среда, 19. јануар 2011.

doručak.

jedem
jednu po jednu uspomenu
jedem
pa povraćam
jedem
jednu po jednu
slanu pa slatku
gorku i ljutu
pa prst u usta
i povraćanje
dok ih potpuno
ne nestane
i dok zaboravim
da su postojale.

kad ne spavaš.

prosto i jednostavno
kao boja mora
pitam se u ovo jutro
šta se dešava sa mnom
pijem kafu čaj i cedevitu
pijem i setim se kako sam te zvala
i kako sam ti kuvala kafu
podbočena na šank kuhinje
pospana u podne
setim se i kako sam učila da kuvam
setim se i deluje mi kao neki prošli život
tuđ
koji nikad nisam živela
miran
koji se dešavao svima sem meni
mene si zagrlio
pa sam spavala dugo
kao u bajkama.
sad me krivica progoni
sad ne spavam danima
ili prespavam dane
sad se sećam kako je bilo
pitam se ko je to živeo umesto mene
i ko sam sad
ko sam i da li ću isključiti
bell bottom blues
i ugasiti cigaretu
ko sam i da li ću uključiti
pravi realan krvav ukusan
život
početi da se smejem
i uhvatiti nekog za ruku.

уторак, 18. јануар 2011.

mala.


Gledam neku knjigu
piše
moja prva knjiga
crteži
malo teksta
oble korice
knjiga o moru za
najmanju decu
gledam i padne mi na pamet
da je kupim
i uplašim se u sekundi
i naježim se
pa izađem na sneg
hodam sama
gledam neka kolica
velika bela
sa velikim točkovima
kaže mi mama
da će da mi ih kupi
kad se budem porodila
ja se osmehujem
setim se kako sam strašno želela
a nisam imala
kuću za lutke
kad sam bila mala
gledam svoja stopala
kako jure niz cetinjsku
pa stanu
kod one radnje za male balerine
gledam sebe u crnom kaputu
u izlogu
sebe
tužnu pokidanu ničiju svačiju
najmanje tvoju
i padne mi na pamet onaj san
o plaži velikoj beloj peščanoj
i otiscima malih stopala
padne mi opet taj san na pamet
dok mi se prsti smrzavaju
u odvratnom januarskom beogradu
u kome niko nikog ne voli
i niko nikom treba
šta da radim sad
da li da kupim sve te stvari
spakujem pod krevet
da bi bile tu za nju
u mojim snovima.

петак, 14. јануар 2011.

dan posle danas.


kažeš imam drugaricu
zajebanu
kažeš pa me ljubiš
pa se smejemo
kažeš još nešto lepo
pa mi sviraš
a ja se zadubim
daleko daleko u misli
negde tamo blizu Kariba
pravim kule od peska
pa se grlimo
pričamo nepovezano
teram te da budeš normalan
makar dva minuta
da budeš nežan
i budeš svoj
a ti opet zaspiš
sa rukom preko lica
kao dečak neki
mali
ja otključam vrata
izađem tiho
mnogo je hladno
bube mi idu niz kičmu
jer opet nisam spavala
kupim neki sok
sednem i slušam
zvuk tramvajskih šina
dok prolaze reku
i znam da sam još malo kući
i da ću biti dobro.

четвртак, 13. јануар 2011.

mamina princeza.

da više želimo
više bi i imali
nego dok ima
pljuga,piva i kafe
svi ćutimo
nasmejani
kao ja malopre za stolom
jedem s tatom
đuveč i kobasice
srećna umačem u senf
pričam sa punim ustima
kliberim se kao derle
onda čitam novine nad tanjirom
još cigaru da zapalim
i ništa mi ne treba
više.

среда, 12. јануар 2011.

uz kafu, 13.1.2011.


ili uz vinjak, za hrabrije...


hvala na još jednom
klanju mojih emocija
hvala sa mašnicom
ili drugačije rečeno
opet si mi amputirao
onaj deo koji se smeje
a ima ga i onako malo
je l' ti lepo sad ?
nisam ja kriva za tvoj život
nisam jer nikad ništa nisam
tražila
nije to moja odgovornost
što si se zajebao
pa pogrešno mislio
ja imam samo 23
i hoću da jedem kokice
pa da mi ispadaju po ulici
hoću da me neko vodi na sladoled
da budem musava
i da me neko takvu voli
hoću da grlim na prozoru
voza
sve to hoću
a ne mogu.
hajde me ostavi
ostavi me da imam momke
ostavi me da me baš briga
gde se budim
ostavi me da ne mislim na to
šta imam sutra za ručak
ostavi me da imam instant sreću
trajne se bojim najviše na svetu
ostavi me odmah da bih i dalje
mogla da se smejem glupim forama
studenta difa kome sam lepa
ostavi me pa ćemo da se nađemo jednom
napravimo dete i ne vidimo se nikad
posle
ja budem mama
imam nešto tvoje
što nisi ti
da bi ostalo nešto od mene
za nekog ko neće da me krivi
za stvari koje nisam ni znala da
postoje
dok te nisam upoznala.

уторак, 11. јануар 2011.

drugačije.

neke mnogo
mnogo nemirne
bez daha
sa cigaretama na terasi
i terasama na obodu grada
čudne noći
sa prolećem u januaru
i ranim buđenjima
i teškim buđenjima
čudno mešavinom muzike
teškim džemperima
preko ramena
teškim mislima
preko glave
i sve to
sa čudnim razlozima
sve to bez okretanja


vreme je za neko putovanje.

Block Out - Fotelja

Malo srece puno suza
Tek ko zar u mraku sinem
moja sreca nije raskopcana bluza
da je slozim na fotelju kad je skinem

Srce kamen tajnu cuva
kamen prah dok postane
vode mutne vetar razuzdano duva
zalijes ga ono suvo ostane

Prazne reci puno snova
a od snova teske zore
urbanizam mladih sokolova
mrtve bude traze/prave nove dobrotvore

Neki dani nekad lice
a poneki malo vise
nova krv a stoput ispricane price
svoju proslost bi da isperu pre kise.

понедељак, 10. јануар 2011.

uptown girl.

prvo neka glupa šetnja
kao da imam 12 godina
i mnogo sam pametna
posle lomim štikle
pričam sa studentom difa
pijem pivo i smejem se
svira Igi Pop
a Jelena puši i gleda
negde daleko
onda brzo u noć
dok je još malo ima
da sedimo na barskim stolicama
i hvatamo poslednje trenutke slobode
jer dan odnese sve
onda pališ dve pljuge
jednu daš meni drugu pušiš ti
onda se smejem
a ja se retko smejem
onda mi upadne ostatak šminke
u oko pa trepćem
onda pijemo odvratnu kafu
onda gledam kroz prozor i rastužim se
onda pričam sa mačkama i smešim se
onda ležim na leđima i gledam u parče neba
posle sredim sobu
a ti doneseš doručak
onda me ljubiš po leđima dok dremam
onda slušamo lenona
onda pevušimo nešto zajedno
onda se grlimo
onda me boli stomak mnogo mnogo
pa se bojim sve više i više
onda ti zaspiš a ja odem
hodam jedne nedelje popodne
sama
dođem kući
jedem špagete
naslonim se na zid
i mislim kako sam sanjala.

ulica.

Smejemo se na ulici
u 4 ujutru
ja pričam telefonom
ti mi snažno pokazuješ
rukama i smeješ se
gde da krenemo
palimo poslednje cigarete
iz pakle
tinejdžerke budale
male sjebane
koje hodaju sigurno
tek kad prođe ponoć
kako samo mnogo želimo
a kako samo malo imamo
proći će i to valjda
smejemo se opet
sad će da svane
još malo...

четвртак, 6. јануар 2011.

najdalje.

mornarska haljina sa velikom kragnom
na gola leđa
preplanula
bele starke za trčanje
što dalje od svega
da je naučim da trči
sa samo dve godine
što dalje od sebe
neka nauči na vreme
jedino to donosi sreću
mala moja
na vreme da naučiš da bežiš
od stradanja
od shvatanja
od slamanja
od ljubavi
na vreme da naučiš da bežiš
mala moja
i da trčiš dok ti ne utrnu stopala
da sama nalaziš
ostrva
obale
obronke
neke blistavije budućnosti
one u kojoj ćeš biti
nezavisna.
pustiću ti ruku
još samo nekoliko
koraka po pesku
meksičkog zaliva
idemo zajedno
ti i ja
ti i mala ja
još samo par koraka
jer se ja ipak
još uvek bojim
da ostanem
sama.

среда, 5. јануар 2011.

mexican bay.


Beli pesak
Plavo more
Neki kaktus
oslobođen od saksije
Dete za ruku
Bose noge
ili u belim starkama
ako je prevruće
Pamučna
bela
prozračna
haljina do kolena
osmeh u uglu usana
trčanje u prazno
smejanje
i čuvanje kornjača.

La Paz.

уторак, 4. јануар 2011.

noćni voz.

Između recepata
argentinske i potrugalske
kuhinje
druge kafe
koncerta Masima
jednog ćebeta
otečenih kapaka
i kućne haljine
mislim na naš
doručak na terasi
na lenji junski
beogradski razgovor
u šest sati ujutru
posle neprospavane
noći
jedna cigareta
ugašena u pikslu
belu sa školjkama
koju sam ponela sa sobom
iz prošlog života
i tvoj pospani osmeh
dok ti brojim mladeže
i teram te da ostanemo
još malo
sinhronizovano disanje
spavanje na terasi
kada smo sklupčani
i neki Arsen Dedić u
pozadini
dok autobus broj 26 prolazi
našom ulicom...

субота, 1. јануар 2011.

a udaja.

Mama dala si mi ti
I suknju
I haljinu
I kuvar
I kecelju
I naprstak
I kisobran
Samo mi nisi dala
Mama
Moja draga
Jedne stikle
I crne najlonke
Pa da mogu da se udam.

devojko mala.

A ti kako si ti gubila nevinost
Mene su skoro silovali
Gledam u rupu od plafona
Čekam kad će kraj
Curi mi krv niz nogu
Žmurim
A onda ginekolog kaže
To je normalno
Šta ti dečko radi
Ja kažem studira
Ona pita koji prosek
Ja kažem devet nula
Ona kaže
Za muža
Ja se ne sećam
Pijana sam bila
Jedino možeš tako
Onda ne boli
Udri brigu na veselje
Kaže ujna
Dok još možeš da se tucaš
Ovde menopauza nastupa
Pre pedesete
A ljudi se od četrdesete ne tucaju
Prave se ne treba im
Ali zato im je desna ruka
Bolji prijatelj od kuma

Ja mislim ujna
Znas koliko košta
Ubijanje deteta
U prednatalnom periodu
817 dinara
Za te pare
Možeš tri put
Da se napiješ i otrezniš