понедељак, 28. фебруар 2011.

ja bih za tebe dao sve.

udala se u maloj kafani blizu beograda.
u beloj venčanici do kolena.
sa tamburašima i domaćim vinom.
doneli smo tortu i ikea lampu koju je želela već neko vreme.
sedela sam pored, sa rukama u krilu,čekajući da naručim
" ti meni lažeš sve " i polomim komplet čaša koji je on kupio tri dana pre toga.
igrale smo na stolu,grlile se. uspela sam da se ne rasplačem.
on mi je nameštao bretelu koja je padala s vremena na vreme.
šapnula mi je, dok smo pušile ispred kafane, nameštajući kaiš na sandali:
" udaćeš se i ti . negde na obali. "
ja sam se osmehnula, beogradskom sumraku, reci i činjenici da smo porasle...
a bile smo balave klinke iz beogradskih klubova i kafana, sa spremanjem petkom i subotom uveče u mom kupatilu, gde je uvek jedna sedela na kadi, a druga se šminkala. ostavljale smo, ostavljali su nas, plakale i smejale se, sa glupostima i vinom u parkovima.
udala se u maloj kafani blizu beograda.
moja najbolja drugarica sa kojom sam se dogovorila da budemo kume kad smo imale 15 godina.

" A ti se ne javljaš
nije te sramota
sve zaboravljaš
ne daješ znake života
i poklanjaš mi ne
a dao bih ti sve ... "

субота, 26. фебруар 2011.

milici.


imaćemo sve
i pare
i kola
i bazen
i letovanja na floridi
i posao
i sreću
i klaru koja će da ima dve mame
pevaćemo joj zdravka čolića
i bajagu momčila
imaćemo sve
roštilj u bašti
smeh do suza
lepe cipele
i gađanje jastucima.

...a i da sve to nemamo.imamo jedna drugu.

четвртак, 24. фебруар 2011.

repriza.

nema tih kablova
srećo moja
na celom svetu
nema
toliko kablova
da te povežu sa
samom sobom
kao što možeš
svaki put
kad ti je teško
da gledaš
grlom u jagode
da bežiš pod toplo ćebe
u ugrejanoj sobi
sećaš se kako je bilo
onih dana
kada ste zagrljeni spavali
popodne
posle njegovog posla
kad si mu kuvala kafu
i kada ste vikende provodili
porodično
nema toga više
mala
nema više te ljubavi
nemoj sad samo da mi kažeš
kad nema velike ljubavi dovoljna je i mala
i da se praviš da bi bila dobra domaćica
za velike si ti stvari napravljena
nebo je tvoja granica
a za mesec ćeš da se kačiš
malo si sad usamljena
pa tražiš ljubav
u beogradskim noćima
znaš i sama,nema je tamo
nikad je nije ni bilo
zažmuri
pa se probudi
ne okreći se
i makar se napravi
da je sve u redu.

понедељак, 21. фебруар 2011.

novi početak

sve će da bude lepo
kad ti kažem
otišli smo
sad će sve da bude lepo
tata će da me vodi na jazz
i da mi kupuje sok od višnje
onaj što samo ti i on znate
da toliko volim
namestila sam krevet kod prozora
pa sam kao neka malo starija vendi
sve će da bude lepo
kad ti kažem
imaću neku mačku
i tapete
i lepe zavese
biću mršava vegetarijanka
smejaću se retko
imaću lep i dosadan posao
koji će plaćati račune
pisaću ponekad
pa ćemo da se sretnemo
nećemo popiti čaj
ali će sve imati smisla
neće biti tužno
biće malo strašno
i mnogo nežno
jer smo shvatili
da ipak nijedna revolucija
ne počinje u krevetu.

In the death car.

Na onom odvratnom semaforu
kad krenemo sa keja
tu te pitam
da li je gotovo
gledajući kroz prozor
neki sivi zid
pitam te još jednom
pa počnem da se smejem
kažem ti da mi je u glavi
poslednja scena iz filma
" Telma i Luiz "
i da sam ja na tvom mestu
da ja vozim
to bih uradila
preko 100 i neki novobeogradski most
pošto nemam nijedno drugo rešenje
onda se smejem i plačem
i to traje dok me ne dovezeš kući
pa se tako jako grlimo da mi dođe
da ti kažem da me ugušiš tako
pričamo nepovezano
gomile nabacanih tužnih beznačajnih rečenica
koliko jasno vidim kraj
toliko jasno ne vidim gde da počnem
moj život
i kako bi bilo lakše da si pustio volan
pa ode sve u pizdu lepu materinu
to uostalom i želim sve vreme
želim da prestanem da verujem
da postoji ljubav
i da korak po korak
odem negde gde je stvarnost
malo lepša
i gde ne postoji
slika
tebe i mene koji se rastajemo
u sivoj pustinji
grobljanskih zgrada
gde ne postoji slika
bilo kakvog rastanka uopšte.

среда, 16. фебруар 2011.

Moj drveni ringišpil i njegov voz na baterije




Silazim niz stepenice u zelenoj spavaćici, bosa, pokušavam da se razbudim. Dolazim u baštu, i iz nepoznatog razloga se bacam na travu, u rosu. Vidim ga kako čisti naočare na prozoru, i gleda u Beograd koji se razbuđuje. Nećemo danas ići nigde. Ovo je jedan od onih momenata kad poželim da prestanemo da postojimo. Pijem kafu. Vrela šolja sa okrnjenom ručkom stoji na drvenom stolu u bašti, i čujem kako silazi.Ljudi se nikada ne nalaze kad treba. Postoje ljudi koje pronađete,ili oni vas pronađu, da biste se međusobno spašavali.Kada vam ne treba spašavanje, dolaze ljudi koji su pravi, oni sa kojima možete da komunicirate bez reči, koji mogu da sede sklupčani, ne dišući a opet da vas čine srećnima. Jedino što je apsolutno nemoguće je da u tom trenutku mogu samo vama da se posvete. Prošli životi su jedna nezaobilazna stvar, moj traje, bez prekida, četiri godine, bez okretanja novog lista, jer to, na neki suludi način i ne želim. Promene su potrebne, samo onim jako hrabrim ljudima, koji se istih ne plaše. Ja sam previše plašljiva. Njegov prošli život, takođe pretvoren u trenutni, mnogo je ozbiljniji i iz njega ne može tek tako da se ode. Baš kao ni iz mog. Možda, samo, mi nismo takvi ljudi. Okrutni i neodgovorni, koji povređuju. Miriše mi more, i zvuk vode koja samo što nije provrela u tufnastoj džezvi pomešana sa krčanjem radija i starim italijanskim pesmama.Potpuna sloboda unutar potpune zarobljenosti, nešto što nikada neću moći da objasnim. Zapaljena prva cigareta, izvađena iz išarane paklice , gledanje u plavo avgustovsko nebo i jedna ruka koja se polako spušta na rame. Onda sedne, držeći me sve vreme za ruku i ćutimo, žmirkamo kroz naočare. Da smo na moru, verovatno bih slušali Arsena Dedića, čitali novine , a ja bih zalivala cveće, ili bih krpila svoju belu haljinu koju sam negde na steni, zakačila i pocepala. Pošto smo u gradu, samo sedimo i ćutimo, tešeći se da dan još nije počeo a telefoni nisu počeli da zvone. Svaki minut mira vredan svih onih nervoznih sati. Ne trudim se da se obučem. Pidžama je mentalno stanje. Odbrana od prihvatanja da dan počinje. U prolazu mi spomene gde smo sve mogli da se sretnemo. Ja kažem – to je bio period života kada sam igrala po kafanama i pila vino iz flaše. Onda on kaže da je to nemoguće, da ličim na francuske glumice šezdesetih godina. Ja kažem svi imamo pravo na prošle navike, a onda on kaže kako voli što mi ruke mirišu na duvan i da mi neće dati da prestanem da pušim. Ja kažem – to je bizarno, on kaže sve u vezi nas dvoje nije baš normalno, pa me uhvati za ruku. Maštamo već dva dana o našem malom stanu u centru grada. Sa cvetnim tapetama, ljubičastim i crnim jastucima po podu i dva lap topa. Ništa više. Možda neki radio i džezva na kafu, onda rupa u parketu gde ćemo da krijemo naše stare igračke iz detinjstva. Moj drveni ringišpil i njegov voz na baterije.

уторак, 15. фебруар 2011.

pobednica.

neka napisana priča
jedna dobijena
knjiga
dve dobijene modrice
jedan koncert i zagrljaj
jedna mnogo teška noć
dva povređivanja
koliko suza treba za malo sna
čekanje mojih drugarica da dođu
lenja pita sa malinama
i kafa na prozoru
plakanje pa smejanje
jedan tata,mama i ćerka
od dve godine na koncertu
dve limenke piva na šanku
i nož u leđima
koji okrećem u pravcu
kazaljke na satu
park kod skupštine u rano jutro
pogled i topla reč đubretara
neki težak vazduh
i beskonačna tuga dok
gledam u noge koje
hodaju u nepoznatom pravcu.

pearl jam.

mislila sam da je nemoguće
da sam odavno amputirala emocije
da nema ljubavi
da nema emocija
samo zabava
pa sam pogrešno mislila
on kaže u osam ujutru
pre nego što me odvede kući
nisi ti taj lik
nije ovo tvoja priča
ti treba da spavaš normalno
kupuješ cveće
ustaješ rano i budeš
srećna.
onda ja plačem,histerično
i neobuzdano
brišem sline rukavom
i imam provalu emocija
koju ne mogu da iskontrolišem
a on me tera da popijem malo vode
i kaže kako je lepo jutro.
dosta je bilo povređivanja
kažem to dok sedim naslonjena na zid
u crnim hulahopkama
slušajući black pearl jama
dosta je bilo
mora da se odraste i legne na vreme.

петак, 11. фебруар 2011.

na vreme.

mala što se nisi udala
na vreme
nisi jer ti mama
nije ostavila
najlon čarape i štikle
i nije te naučila
da vrištiš dok se tucaš
mala što se nisi udala
ostaćeš baba devojka
slušaćeš kleptona
i piti jeftini burbon
iz šolje za kafu
kupovaćeš najeftinije novine
družićeš se sa komšinicom
koja miriše na naftalin
mala što se nisi udala
na vreme
pa da budeš ponos
mamin
tatin
sestrin
batin
ujkin
da budeš ponos
komšijin
pekarov
da ti svi blenu u stomak
i pitaju te kad će beba
i da te sa smeškom i zlatnim zubom
pitaju kako će da se zove
mala što se nisi udala
na vreme
bilo bi ti lakše
bilo bi ti toliko lako
da ne bih znala ni kako se zoveš
znala bih samo
koliko košta
pola kile mlevenog mesa i flaša
rakije komovice
mala što se nisi udala
ili makar što nisi
postala narodna pevačica.