недеља, 31. јул 2011.

ružica.

Clementine: You know me, I'm impulsive.
Joel: That's what I love about you.

Clementine: Sometimes I don't think people realize how lonely it is to be a kid.

Clementine: You don't tell me things, Joel. I'm an open book. I tell you everything, every damn, embarrassing thing.









петак, 29. јул 2011.

Una.

"Je li to sve što ostaje od ljubavi? I šta uopšte ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u sećanju. Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Tri lađara". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u dve čaše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod "Znaka?" I začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.

Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." i "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona".
I neki brojevi studentskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju znaci ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena". Ušao je u amfiteatar i rekao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac.

Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put ne.

Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikoga u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli.

Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa. Sranje."

*

Mislim da je prošlo sedam godina. Uglavnom, prilično je prošlo. Nemam više crvenu kosu. Ni toliko ogromno dupe. Nisam više, guzata tinejdžerka. Imam prirodnu kosu. Smeđu. Slične dužine.
Sedeli smo u nekom kafiću. Bilo je toplo, proleće. Čini mi se da sam pobegla iz škole. Smejali smo se. Tog vremena se sećam ovako - nas dvoje sedimo za stolom i stalno dolaze neki ljudi. Razni. Pijemo čaj ili pivo. Ponekad kafu. On vrti kesicu od čaja i prska po stolu. Ja se smejem. Kao devojčica. Vozimo se kolima, slušamo muziku. Glasno.
Jedan od ljudi koji je sedeo za stolom bio je jedan njegov drug. Zapamtila sam. Pamtim skoro sve ljude iz tog perioda. Čini mi se da je nosio belu majicu. I imao je lepu devojku. Bio je sunčan dan. Sećam se da sam pomislila kako bih volela da nosim belu haljinu bez rukava. Pubertetska građa pravi frustracije. Čini mi se da smo popili kafu i ja sam otišla. Spustila se dorćolskom ulicom na tramvaj. Slagala mamu da sam išla u školu. Pogledala da li je Iva sakrila cigarete u vatrogasno. Slušala EKV.
Mislim da je prošlo sedam godina. A onda smo se sudarili. Ovaj put bio je sam. U glavi mi je da je opet nosio belu majicu. Svetlo i mrak. Nosila sam punđu i bisernu ogrlicu. I kao iz topa ispalila rečenicu - Sada izgledam mnogo drugačije. Prošlo je sedam godina. Osoba koja nas je upoznala sada je daleko.

Nešto manje od dva meseca kasnije kisnemo na Bekinoj terasi i pijemo sangriju u mraku.
Nešto manje od dva meseca kasnije moja ispeglana bela haljina stoji na krevetu. Spremna da krenemo u popodnevnu šetnju bulevarom. On i ja. Na bozu i sladoled. Jednog jula 2011. godine.
I ja mislim kako je lepo što pamtim detalje.

brodovi i vozovi.

setila sam se zagreba.
sladoleda na ilici.
besciljnog lutanja.
nekog boks meča koji je održan osamdesetih.
džonija štulića.
kad miki kaže da se boji.
mirni idem u susret.
setila sam se ručka.
u malom cvetnom stanu
sa malom cvetnom terasom.
ručka koji nikad nisam spremila.
setila sam se novobeogradske zime
na putu do bekinog stana.
i slušanja arsena dedića.
setila sam se njenog i mog duela u kafani.
i za tugu postoje sparing partneri.
setila sam se praznine.
ogromne
rupe
koja zjapi.
rupe zbog koje se teško diše.
setila sam se odlazaka.
berlinskog aerodroma.
setila sam se brisanja slina rukavom.
i ležanja na terenu iza moje zgrade.
setila sam se čvrstog stezanja indeksa u ruci.
pre pet godina.
prvog osećaja zajedništva
kada smo spavale zagrljene u krevetu
jedne nove godine
i obećale da ćemo da budemo kume.
setila sam se jutra kada smo zaboravile sve.
ružičastog.
i mirisa pekare prekoputa
vrućih kifla koje pucketaju pod prstima.
setila sam se džin tonika u diskoteci
vrtloga vira i cigarete na prozoru voza.
broda za nigde.
broda za neki život koji treba da počne da se dešava.
njenog plakanja nad mojim lošim odlukama.
njene tako lake rečenice
da rastemo zajedno.
setila sam se praznih piksli
i još praznije glave.
borisa kovača i balkanskog tanga.
koji se pleše sam.
skakanja iz tramvaja
skakanja u tramvaj.
jedne žardinjere u kojoj raste dan i noć.
jednog đurđevka u kosi
i osmeha suncu početkom proleća.
setila sam se nespavanja
i preteranih emocija.
u tegli.
tegli koju niko ne može da razbije.
setila sam se zagrljaja
i jedne ulice u gradu koju volim.
blizu skadarlije.
setila sam se korta maltezea
i daleke obale.
jedne želje za danas
druge za sutra.
jednog haosa danas.
drugog haosa sutra.

a između zadatak.
a između dva zadatka
samoća.

" Why don't we take off alone
Take a trip somewhere far, far away
We'll be together all alone again ..." - John Lennon

понедељак, 25. јул 2011.

zadržala je dah.

ne znam kad je nestalo
ne znam
ili se ne sećam
sakrivanje pod kišobran
od stvarnosti
ne znam kad sam zaboravila
kako se iskače iz voza
kako se trči
kako se žmuri na suncu
i sedi na klupi
ne znam kad je nestalo
besciljno hodanje
sa pogledom
u cvetne terase na bulevaru
pružanje ruku preko
stola
da bi te neko za te ruke
uhvatio čvrsto
ne znam od kada
je jul kišni mesec
sa oblacima koji pritiskaju
zgradu
gde živimo
mama
tata
baka
ponekad moja sestra
jedan lift
i ja.
ne znam ni kako
ni kada
sam naučila da spavam
20 sati bez prestanka
sa ćebetom do nosa
i tri jastuka
ne znam
i neću da znam
bar za sad
jer lisabonski tramvaj
još nije prošao
ispod mog prozora
kao što mi niko
nije doneo krempitu
u ponedeljak.

четвртак, 21. јул 2011.

jul.


pljusak na bekinoj terasi.
miris farbe u pet ujutru.
przene tikvice.
dinja na terasi.
miris kupke od pomorandze.
ogroman mesec
i ona je meseceva kci.
sangria i cigareta.
pomesani mirisi i percepcija odrastanja.
sve to.
ovog jula.
2011.
o kome ne umem da sastavim pesmu.