недеља, 26. фебруар 2012.

nešto.

sve mi to nešto
tako
ni tužno
ni srećno
nego samo
tako
ne moje
ne naše
nego tako nešto tuđe

do kad ne znam
radujem se letu.

Poziv iz Hamburga

Poziv iz Hamburga



Pogled na film „ Žućko – priča o Radivoju Koraću „.

Jedne večeri, devojčica stara 12 godina, prilično punačka, sa prevelikim stopalima i šakama, odustaje od sporta koji se u tadašnjom SCG tretira kao „ lep „ i „ ženski „ . Zabrinuta majka, odlučuje da se sa devojčicom uputi kod prijatelja, na teren u ulici Franca Rozmana, koja im je u komšiluku. Da proba da trenira nešto drugo, jer je previsoka da bi „ buljila u televizor „. Taj teren nosi ime Radivoja – Žućka Koraća. Na tom terenu, dvanestogodišnja devojčica, počinje da trenira košarku. Godinu dana kasnije, stiže poziv za pionirsku reprezentaciju. Osam godina kasnije, devojčica igra košarku i dalje, i završava studije u Americi. U dugim pismima koje dobijam, govori mi kako je bilo na koncertu Strokes-a, na kome je bio gost Elvis Kostello, i koje čizme se nose u Njujorku.

Na betonskom terenu u ulici Franca Rozmana, počeo je jedan život. Meni važan, jer je ta 12 godina stara devojčica moja rođena sestra. Na betonskom terenu, ja sam prvi put zaista saznala ko je bio Radivoj Korać.

Mi smo košarkaška nacija. Čini mi se, nijedan sport se ne prati sa toliko strasti, kao košarka. Prepričavaju se poeni, asistencije, zakucavanja, raspravlja se o antologijskim pobedama, i nepravednim porazima. Pre neko veče, dok sedim u kafani „ Mornar „ po ko zna koji put, pričamo o dobijenoj utakmici protiv Argentine i zakucavanju Danilovića preko Sabonisa. Zaboravljam šta je bilo prošle nedelje, i kada treba da odem kod zubara, ali pomenute događaje nikada. I tako, od prvenstva do prvenstva, od Saleta Đorđevića do Duška Savanovića, traje ispisivanje moje privatne istorije, kroz košarku.

Jedna stranica je i odlazak u bioskop, na gledanje filma „ Žućko – priča o Radivoju Koraću „.

Film je ozbiljno urađen. Njegovi igrani delovi, estetski su besprekorni, dok su dokumentarni pasaži, zajedno sa narativnim delovima iz Koraćevog ličnog dnevnika (govore ih Milenko Tepić i Sale Đorđević) urađeni studiozno, zanimljivo i jezgrovito. Vladimir Aleksić, pored fizičke sličnosti sa slavnim Žućkom, potrudio se da usavrši košarkaške veštine. Najveća snaga filma, zasigurno je njegov početak i kraj. Uvodna igrana scena, u kojoj vidimo devojku koja čeka Radivoja da idu na predstavu „ Kosa „, pretapa se u gledalište u kome je stolica pored devojke prazna, dok glumci pevaju „ Daj nam Sunca „. Deonicu peva Dušan Prelević, još jedan mangup koji je pao u bici za neki drugi Beograd. Završna, dokumentarna sekvenca, su lica sagovornika, bez tona. Niz jedno, nama dobro poznato lice, skotrlja se iskrena muška suza. Tanak led na putu za patetiku je izbegnut. Okvir je autentičan, Žućko je dobio film kakav zaslužuje.

„ Žućko – priča o Radivoju Koraću „ , ne može se svrstati u regionalan koš ekspanzije sportskog filma. Ne može se porediti ni sa filmom „ Jednom braća „ koji je dokumentarni film o dva velika košarkaška asa – Draženu Petroviću i Vladi Divcu. On je autentično filmsko delo Gordana Matića, koje ostaje kao putokaz digitalnoj generaciji koja danima ne ustaje iz kreveta. Njima će možda biti interesantno koliko koševa je Korać ubacio, a možda i to da je doneo prvu ploču Beatles-a u Beograd. Biće i onih koji će imitirati njegovo ćoškarenje u Knez Mihajlovoj, ali i onih koji će nositi džemper i majicu sa kragnicom. Koliko ima i košarke, toliko ima i popularne kulture. Koliko ima emocija, toliko ima i činjenica.

Sedamdeset i neke godine, jedan 13 godina star dečak počinje da igra košarku za tadašnju „Crvenu Zvezdu„. Petnaest godina kasnije, tad dečak, postaje moj otac. Dvadeset godina kasnije ja pišem dramu o košarci koja je postavljena na scenu. Svih tih godina, pričamo i živimo košarku. Svih tih godina, svi imamo različite stavove. Svih tih godina, ime Radivoja Koraća spominje se , makar, jednom dnevno. Sada, taj čovek ima film. U kome pionira rokenrola u nas, čuvenog radijskog voditelja Nikolu Karaklajića zove iz Hamburga, sa koncerta Beatles-a. Isto onako, kako mene moja sestra Milica zove iz Njujorka.

Preuzeto sa : http://www.kosarka24.rs/najnovije-vesti/poziv-iz-hamburga

петак, 17. фебруар 2012.

manje teško.

napisala sam ti pesmu
da bude manje
teško
napisala sam jer ne umem
da budem manje nežna
glupo
dok pijem još
gluplji
sok od breskve bolesna
gledajući u sneg koji se
topi
na prozoru dalje
napisala sam jer možda
samo to umem
a možda i ne
umem

samo bih nekad
srećniju stvarnost
izvesniju budućnost
više zagrljaja
zagorelih tačkica na palačinkama
otisaka od kafe na novinama
samo bih nekad
da si uvek tu.

breskva.

njegova

malo ko ume
malo ko zna
malo ko traži
malo ko traći
malo ko sme
malo ko hoće
malo ko daje
malo ko može

ljubav.

umeš
znaš
tražiš
ne traćiš
smeš
hoćeš
daješ
možeš

ljubav.

субота, 11. фебруар 2012.

ko je koga.

ko je koga tukao
a ko koga povredio
ko je s kim čaše lomio
i ko je kome decu pravio
ko je kome majku psovao
sestru
oca i krv
ko je kome nož u leđa
zabadao
i kleo mrtvo i živo
ko je kome pare dugovao
ženu otimao
kola slupao
ko je kome pušku za vrat
držao
prilike dobre otimao
ko je kome decu pravio
ko tu decu istu nije rađao
ko je čiji život proćerdao
pogrešne ženio
prave žalio

ko je kome
svoj svome.

четвртак, 9. фебруар 2012.

naša.

jednom bilo naše
otišlo
bog je zaboravio
sad nešto novo
a bojim se
mnogo.

koga briga što se bojim.
pijem svoje pivo, gazim dalje
a možda me nekad

i zavoli.

четвртак, 2. фебруар 2012.

oko ručka.

jednom neću čuti
je l' ti trebaju pare
neće mi trebati
jednom se nećemo svađati
oko ručka
i neću dolaziti ujutru kući
sa šminkom od juče
i tugom od prejkuče
jednom ona će doći
ješćemo saher tortu
i smejaćemo se
jednom se neću sećati
mirisa prženog luka
silazaka da bacim đubre
moje mame kako kači zavese
zaleđenog veša na terasi
neću se sećati svih tih stvari
koje su ubijale decenijama
neke predivne ljude
jednom dora će trčati sa sladoledom
u rukama
i ja ću trčati za njom
puštaćemo zmaja
i nikada nećemo odrasti.

do tad mi samo ostaje da spavam.

Železnički bluz.

Na vrata ulazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
Mršava da je ne vidiš
Nemaju prtljag
Sedaju
Dva dupla vinjaka
I kafu
Gledaju se
Nemaju prtljag
Njoj se spava
On je posmatra
Ćute i piju
Svi ti
Koji tako piju
Imaju neku muku
Ona srkne kafu
Nasmeši se
Možda je sramota
On joj drži ruku
Gleda negde daleko
Gde vozovi odlaze brzo
Ne kao ovde
Gde vozovi odlaze zauvek
Piju tiho
Ne govore
Sa radija javljaju da je
Počelo
Vreme ubijanja za
Ničiju istinu
Na vrata izlazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
On joj prebaci ruku preko ramena
A ona se popne na prste i
Poljubi ga.