петак, 24. мај 2013.

međuvreme.



Kažeš da ti je baka dala Balantajns,
neki iz šteka pokojnog deke
ja kažem da ponekad popijem viski
danju
jedan do dva
dajem sebi na značaju koji nemam
ljudi su danju sanjivi kad piju
noću piju kao svinje
mrak je i postoje samo
blicevi povremenog svetla
noću nebitne stvari postaju
bitne
kao što nebitni ljudi
igraju uloge koje su im
krivo dodeljene
danju postoji polet
postoji sreća
i nema straha
danju uvek može nešto lepo da se desi
za nas koji vidimo to
ne postoji opravdanje
na nekom nivou duboko smo
tužni
tražimo slobodu svuda
u neslobodnom društvu
živi se samo za ljubav
tu
veliku
preveliku
koja nikako da dođe
težnja koja ubija
tako je jedna sigurna
radnica
u stanju da dođe kući
7 je izjutra
ona leže na pločice
rida
gutajući knedle
ogromne kao babine
od griza
gutajući vazduh
kao da se guši zbog
stvari koje se ne mogu uhvatiti rukom
to je ono što razdire
potpuno
ciklično slivanje litara pića
u sebe
bežanje trčanje daleko
a onda udari sve to
udari tako da se pada na glavu
a ustaje samo zato što će nada uvek
umreti poslednja
ona nada
da će jednog dana sve biti u redu
da ćeš imati nekog ko će te toliko
voleti
da ništa drugo neće biti važno.
Ta patnja je znak da si živ
krv i meso
osmeh i suze
rakija i kuvano vino
trčanje u dane
meterološki sazdane
od kiše slobode ljubavi
jednog osmeha i oblaka
koji ti oblikuju ono što ovi
obični
nazivaju životom.

Hvala, Ratker.

четвртак, 16. мај 2013.

četvrtkom ujutru.


nikad ne odustaj
od sebe i želja
smeje se moja mama
i govori
Mirjana Paligorić
bankarka i majka
ta ista žena
meni kaže dok plačem
u domaću supu
Imaćemo mi Jelo naše pozorište
i ja joj verujem
verujem joj svega mi
nikad ne odustaj
od sebe i želja
hodaj uspravno
osmehuj se
teraj život kao što se teraju
jadne tužne krave
na ispašu
nekako znam
ovog četvrtka ujutru
da ću stvarno imati svoje pozorište
prvo mama tako kaže
drugo
sposobna sam da imam isto
nekako znam da ću imati
ogromnog psa
po imenu stiven patrik
i nekoliko sitne dece
kojima ću takođe reći
kao što meni moja mama kaže
da mogu da imaju sve
samo da ne odustaju od želja i svega
nekako znam
ovog četvrtka ujutru
sve to
pričam sa radnikom gradske čistoće
on mi kaže živa bila
ja se mislim živ i ti meni bio
živi bili svi mi
koji smo još uvek
ljudi.

недеља, 12. мај 2013.

po tramvajskim šinama juga.


hodam
dok se naziru zvezde
nije pretoplo
taman kako treba
imam neki osećaj nemira
on živi između dve lopatice
na leđima
zato ga ne vidim
stalno mi je blizu
ne da mi da odem
mislim o mansardi
trenutku razrešenja
hodam
dok se naziru zvezde
neki ljudi hrle u noć
neki ljudi hrle bilo gde
hodam
možda bih potrčala
kad bi mi neko obećao da se neću
saplesti
miriše mi jug i pruga
mesec što se sakrio
između dve bokserske rukavice
sve to zajedno je jedan svet
koji skupljam u džepove
da me brani od osećaja nemira
tog prevelikog straha od samoće
straha koji raste kao kiselo testo
zbog moje nesigurnosti
da hodam uspravno i ne mislim na
teške stvari
naziru se zvezde
znam
jednom
sve će biti dobro
sređeno
kao šine
kao vozovi
koji prolaze pored južnih mora.

недеља, 5. мај 2013.

svaki dan.


ljudi umiru kao psi
pušteni kao đubre
u stanovima
na ulici
nema mesta da se u bolnicama
umre dostojanstveno
ogromni automehaničarski centri
za popravku ljudi prepuni su
dođeš da te malo zakrpe
odmah posle tebe je sledeći
nema tu altruizma
suštinske empatije
i ljubavi
red je predugačak da bi ljudi
umirali kao ljudi
već su pušteni kao đubre
ne znam čega se više plašim
smrti
ili umiranja
to je toliko panični strah da
ću se ugušiti jednom
ne znam kad je počeo
ne znam kako se boriti protiv njega
treba samo
pisati
pisati
pisati
o tome
raščlaniti svaki strah na atome
udahnuti duboko
radovati se životu
prženom parizeru koji nikad ne jedem
sem kad ga ti spremiš
kokicama iz mikrotalasne
šetnjama i zagrljajima
ponekoj rečenici koja mi govori da ćemo preživeti
da ćemo se spasti
i osloboditi svih strahova zauvek.

субота, 4. мај 2013.

svici na bagremu.


mama kaže
između dva zalogaja baklave
da iako tvrdim da želim jednostavne stvari
te stvari su vrlo komplikovane
nekako u pravu je
mame su uvek u pravu
želje mi udaraju nokautove
ovog proleća
nemilosrdne su
tako je normalno što se ne branim
samo stojim
ličim sebi na bagrem
dom za svice
želje mi udaraju nokautove
poneki aperkat
kroše
a ja samo stojim
čekajući da me odvedeš za ruku
tamo gde ćemo biti slobodni i srećni
tamo gde ćemo nešto zajedno da sanjamo
gluposti neke
ali samo da sanjamo jer ovako
stojeći
gledam kako život prolazi pored mene
sa životom i ti
otići ćeš
nekako to danas znam više nego ikad
otići ćeš
a ja ću se čitav život pitati zašto si
otišao
zašto nismo imali decu i vučjaka
kad stanem i kažem to sebi
bude mi toliko strašno da poželim da stanem na
želežničke šine
ali tu gde bih ja stajala
vozovi ne bi prolazili
koliko je samo strašno kada gledaš nekog kako odlazi
ne možeš ništa
koliko je samo strašno kada neko koga najviše voliš
želi potpuno drugačije stvari od tebe
koliko je strašno što čovek sve može da proguta
sve te teškoće koje mu namešta ovaj slot klub
svakodnevnice
poneki osmeh dođe i ode
za ostalo se uvek snađemo.