понедељак, 21. септембар 2009.

veliki beli jastuci

veliki beli jastuci svuda.
i meka ćebad koja mirišu na snove i slakiše.
zatvoreni prozori.
ona se meškolji, grli jastuke, spava i slobodna je.

субота, 19. септембар 2009.

smashingpumpkins-nasdvoje

noći petkom su u redu.
mnogo nas je i ne mislimo.
na posledice.
na sutra.
i lepo je.
varikina - na - mozak.
neoni. glasovi.
sve zajedno, smućkano, zbrkano.
noći su u redu.
u redu su kad miriše na jesen i pada kestenje.
u redu je kad se grlimo, pijani. i u redu je, mi kao da lebdimo, sanjamo, pod laserima, neonima, uz remikse pesama, pića i životnih priča.
smeješ se i vraćamo se. ringišpil za kroz vreme. nas dvoje, žurke, nas dvoje, mnogo svega.
i sad - ništa.
The street heats the urgency of sound
As you can see theres no one around.
smashing pumpkins uvek i sada. 1979.
za jesen su. i za trenutak u kome se živi u vremenskom procepu.
u redu je. imati jesen u beogradu. i imati zagrljaje u beogradu.

понедељак, 7. септембар 2009.

O trenutno nepostojećem moru,Otisu i Milici

Nisam išla na more ove godine. I dok je leto prolazilo, bilo me baš briga. Onda su počeli da me hvataju neki napadi da u pojedinim trenucima, osećam miris mora na mojoj terasi, dok hodam Bulevarom. Zatvaram oči i u vozu sam, sama ili sa Urošem ili Milicom, cigaretom i kafom, Chetom Bakerom ili Otisom, tufnastom šerpom i paprikašom od ribe. Nekog drugog leta. Za sad samo Karla Bruni i hladan septembar. I novi crtani filmovi, u čekanju Bitefa i pokušavanja da se naviknem da se više ništa ne dešava. Tout est calme. To što su me nažuljile cipele je događaj vikenda. I to što čitam poslednji deo trilogije Dnevnik dezertera. I sinoć i jutros sam pisala Milici o toj post-letnjoj krizi. Gde sa sobom dok traje ispitni rok ? Jedino što mi ciklično pada na pamet je čitanje do iznemoglosti, u sobi i nemrdanje. Taj inkubacioni period je u redu. Nije preterano depresivan iako se čini. Samo je statičan,ležeći. I ide mi se na more. Tamo sam uvek u zenu. Pokušavam da se setim kad sam se iznervirala na moru. Nikad ? To je nemoguće. Letovanja ispunjena rečenicama, lepim vinima, osmesima i uvek dragim ljudima. Komadić u slagalici leta 2009. Koji nedostaje.
Još samo malo više od 6 meseci ( koja uteha ! ) pa ćemo Milica i ja da sedimo on the dock of the bay.

субота, 5. септембар 2009.

Oasis,London i bele košulje... Za nekog možda svečane...

Možda se gorepomenuti bend raspao - a možda je to još jedna od njihovih patetičnih kokainskih idiotarija. Ovde sigurno neće doći. Možda za 30 godina. Možda ću pre tih 30 godina, ja imati dovoljno para da spakujem kofere i odem u London. I umeću da hodam u štiklama. Makar po Trafalgar skveru. Čudna je ta ostrvska paranoja. Ni za čim na svetu ne patim, sem za Londonskim životom. Nikad nisam žudela da budem stalni deo tog sveta. Ok, dobro jesam. Sa 15 godina. A sada... Odem na koncert, pušim " Benson & Hagins " , pijem džin - tonik, pomalo pevam, pomnogo pevam, i onda šetam kući Londonom, u prevelikoj beloj košulji kao S.P.Morisi i iscepanim pantalonama, bosa. Pare su nepremostiv problem. Kao i odlazak u London i Mančester. Sve dok sam ovako mala. I dok je lista želja sledeća :

1. Odlazak u NY
2. Da platim mami put u Pariz
3. Ios sa Milicom
4. London

...

Nema veze. Don't look back in anger. Do tada... Pod kariranim ćebetom i upaljenim stubom, može se biti u Londonu.

http://www.youtube.com/watch?v=I6K9JqR9dVE&feature=related