петак, 28. децембар 2012.

nova.


sanjam
to moje hiljadu dece
danas
a znaš šta je tu
mrzno
to
što ja ljubavi sanjam
svu tu decu da mi se penju na glavu
a ti to ne sanjaš.


meni je sreća glupa
ljubiti se
voleti
znam jedom pamtiću suštinu.

среда, 26. децембар 2012.

nova godina.


slušaću plači
pipsa
smejaću se u novom kaputu
koji ću sašiti od materijala
kupljenog od prve plate
daću tvoj sako na hemijsko čišćenje
trčaću centrom grada u baletankama
sa prvim suncokretima u rukama
uvek i samo tebi u zagrljaj
negde duboko u stomaku
znam
ovo je naša godina
ili se tešim da će biti manje
tuge
žmirkajući sanjam
kasne prolećne večeri
pored otvorenog prozora
nas dvoje
jedemo boraniju
kasno uveče
slušajući national
čekajući zvezdu padalicu
na nebu iznad bulevara
revolucije.

субота, 22. децембар 2012.

klupa ispred zgrade.



plačem ja
plačeš ti
držim te za jaknu da ne pobegneš
uvek hoćeš da pobegneš
a ja ti ne dam
plačemo
pričamo
ne znam kako da ti pomognem
ponavljam ko
švaba tralala
nemoj da ostaneš sam
čuvaj prijatelje
porodicu
nemoj da odeš i patiš sam
znam da bi to uradio
sa strašću
onda odemo kući
onda opet svane
onda meni bude jako teško
svet i ja se ne razumemo
jednostavne vrednosti svako podrazumeva
ne znam kako to uradiš
uzmeš me za ruku
padaš sa mnom kad ja padnem
oderem koleno kao neko derle
koliko smo samo puta ponovili
da ćemo da pobedimo
ima bre stvarno da pobedimo
sad kad se zaposlim pa kupim štender
za tvoje košulje opeglane
ima da pobedimo
dobri smo ljudi
nećeš više nikad da plačeš
nikad
sve ćemo da rešimo
makar išla peške do te neke
sreće koju sanjam
da ti spakujem pod jelku
ovog decembra 2012.

уторак, 11. децембар 2012.

dani.



idu
prolaze
sneg se gazi
čuje se lopatanje
novi tramvaji ne idu
udri brigu na veselje
kažeš
još jedno toplo prepodne
odem u banku
platim račun
pozove jana
nedostaje mi
saviću pitu
večeras
pozove jana
pita me šta je ljubav
ja kažem
to je kad hraniš jedno dete od četiri
jedno dete od dve
jedno dete od dvadeset devet godina
komadićima prženica
očiju prepunih suza
ali nema plakanja
pita me šta je ljubav
valjda sve ovo
lampion neobešeni
smeh
bulevarski trotoar
svadbe
sve to
moje
u šta verujem
iskreno.

понедељак, 10. децембар 2012.

crno.


koliko ne volim
taj osećaj dok
izgovaram
ja se toga ne sećam
ili
podseti me
taj strah koji dođe
sam od sebe
stresem se i nastavljam dalje
kao
u stvari me mnogo strah
mnogo
da se ne ponove periodi
nesećanja
koje sam uspela da potisnem
srećom
tobom
zbog toga što sam našla
mog velikog dečaka
koji gura nos u šal kad je hladno
i smeje se očima
koliko mrzim to
ne sećam se
šta je bilo
tužne pesme
koje odzvanjaju u glavi
sve je to skupa deo prošlog života
kad sam sebe puštala da se raspadam
od besmislenih emocija
sada je neki drugi život tu
sada znam šta je sreća
sreća je kad nekog grlite ujutru
kad ste nekoga stalno željni
kad se hrabrite
sreća si jednostavno
ti
i zato neću da se ne sećam
nikad više
ljubavi
samo hoću da pamtim
svaki tvoj korak i reč
svaki osmeh i
svako kijanje na bulevaru
dok gledaš u sunce
ljubavi
nikad više neću da se ne sećam
tada su me povređivali
i nisam umela ništa
sad umem da se ponašam
ili
učim da umem
uglavnom
ne mogu da se ne sećam
nije to za mene
hoću da pričamo kako su lepa
ruska imena
i da me vodiš na doručak.

четвртак, 6. децембар 2012.

višnjica.


kaže ana
on je srećan
smeši se blago
nije mračan i drven
kaže ana
kako imaš 25 a tako misliš
ja pijem pivo i ćutim
gledam te ljude za stolom
pokušavam da uspavam
dete
koje nije moje
gledam to dete u ogledalu
kako me grli
kako otpije gutljaj piva
kako je lepo i
bezbrižno
kaže ana
on je srećan
pre je bio mračan i drven
retko se smejao
meni je neprijatno
užasno
stidim se
dok ana priča
kako je on
moj čovek
nekad bio drugačiji
ne znam
želim da verujem u
jednostavnu
večitu
sreću
dok
moj čovek pije rakiju i diskutuje
nije mračan i drven
imao bih pravo puno
sve to da bude
a nije
jak taj moj čovek
kao krš
kao kamen
osmehne mi se i kaže
kako klizi ova rakija
super.

недеља, 2. децембар 2012.

konfete.


rasuće se sve
kao konfete na
nedovoljno srećnom
dečjem rođendanu
jednog dana koji će sigurno biti
novembarski
jer novembar je najčudniji
mesec u godini
rasuće se sve
niko neće pitati
za detalje priče
niko neće pitati
šta je bilo posle
konfete će se sakrivati
po ćoškovima
sobe
rasuće se sve
kao konfete
stalno i uvek se plašim
nekada manje
nekada više
nosim kantu sa lepkom
u džepu dugačkog
kaputa
i četku veliku
za farbanje
za lepljenje
delova koji se rasipaju
zbog drugih ljudi
koji bi uvek nešto da
upropaste
koji bi uvek nešto da kažu
koji misle da imaju pravo
rasuće se sve
kao reči
kao konfete
pokušavam da zamislim
apsolutno jedinstvo
dvoje ljudi
nevidljivo
to je nemoguće
srećne uvek neko želi
da učini
nesrećnima.

kao konfete
kao reči
odlazi strah
dolazi nemir
sve zajedno
kao na dečjem rođendanu
sigurnost se krije u ćutanju.