понедељак, 30. јануар 2012.

dečaci nešto pričaju.

dečaci nešto pričaju
kažem ti
hladno je i miriše na praznike
koji su odavno prošli
hodam presporo
ne znam više gde bih se sakrila
dečaci nešto pričaju
kažem ti
plašim se
koliko se radujem
i koliko umem
da trčim po ledu
dečaci nešto pričaju
kažem ti
ne znam i ne želim da znam
ni sad
ni nikad
hoću samo

zagrljaje

nežnu britansku muziku
južno voće
i kolače.

недеља, 29. јануар 2012.

samotna.

slutim
nema više ljubavi
dobrog boksa
domaćeg fudbala
tufahija
i limunade
nema više ni
cirkuskih predstava
ringišpila
lakovanih cipela na kaiščić
pečenog pileta sa krompirom za ručak
nedeljom
nema više ljubavi
zagrljaja na ulici
usamljenog čekanja noćnog prevoza
nema više ničega
samo uzmi-ostavi
uloge su nam odavno podelili
naučili da gazimo
samo uzmi-ostavi
novac
hranu
piće
ženu
ne osvrći se
ne javljaj se na telefon
nema tu mesta za osećanja
nema tu mesta ni za šta
prazne police
za stavljanje-sklanjanje
novih stvari
koje čim više nisu nove
idu napolje
otpada je sve više
ne osvrći se
gledaj pravo
ne osmehuj se
ne plači
samo gazi
i gledaj u ništa.

субота, 28. јануар 2012.

jutarnja.

Uzimam čizme, i izlazim na prstima.
A ko se uopšte pitao šta ćemo dalje ?
Rano ujutru ljudi su užasni ili lepi.
Užasno lepi.
Lepo užasni.
Split-Marjan-Bačvice.
Goran Bare peva, ona povraća po svojoj haljini ostatke popijene loze.
Ne podnosi alkohol, pije da bi zaboravila.
Oseća u stomaku, život prolazi.
Uzimam sneg u ruku. Smrzavam se kao i uvek. Bosim nogama tapkam po parketu.
Ko je kome ovde nešto uspeo da pokaže ?
Prosuli smo reči po šanku, a ja svoju ogromnu kosu po jastuku.
Dok razmišljam o mladežima, koje ima svuda, setim se koliko je teško ujutru se buditi u sobama koje ne prepoznaješ.
Koliko je teško buditi se i ustajati iz kreveta. Uopšte.
Vođenje ljubavi, neki slatkasti miris, jedna petrolejska lampa u stanu prekoputa, dogorela cigareta, Cinerama, slepljeni kapci od šminke.
Bojim se nekad da se neću probuditi.
Bojim se nekad da ću se probuditi i opet biti ja.
Poželim da se neke stvari dešavaju duže.

Nema tih sati koje ne bih mogla da prespavam.
A trenuci su za zarobljavanje.
I za zaboravljanje.
Kod mene je pomešano.
Moglo je svetlije, nežnije, treznije, smislenije.
A nije.
Moglo je da ne bude tamno, iskreno, bolno, intenzivno.
A nije.
Kao da je važno.
Nekad je samo lepo kada imate kome da zakopčate dugmeta na košulji ujutru.

четвртак, 26. јануар 2012.

u nizu.

prolazi kroz glavu
kao da se nekom drugom
desilo
sve to
blur
devojke i dečaci
jedan splav na reci
i ti veliki
a ja mala
kao si neka rok zvezda
gradska
kao si mnogo opasan
podigneš me od zemlje
ja imam 19 godina
kliberim se
zaljubljena
a tebi je to sve
jedna noć u nizu.

петак, 20. јануар 2012.

kada ne budem više hrabra.

jednom
kada ne budem više hrabra
moći ću da ustanem prva
i odem po novine
kada ne budem više hrabra
moći ću da skuvam kafu
roditeljima
i prva dodirnem
koricu hleba u rano jutro
jednom
kada ne budem više hrabra
umeću da platim račun
i da isplaniram
mesečni budžet
znaću da se sudovi peru sa rukavicama
i da se usisava nedeljom
kada ne budem više hrabra
neću više brbljati satima u telefon
i neću skupljati besmislice
karte za prevoz
novinske članke
olovke
razglednice
jednom
kada ne budem više hrabra
zaboraviću kako smo se smejali zajedno
i kako skrećeš pogled
dok me lažeš
kada ne budem više hrabra
nosiću samo jedan ranac
a ne gomilu kesa sa
navodnim poentama
svog života
neću slušati tužnu muziku
i sažaljevati samu sebe
jednom
kada ne budem više hrabra
za ovaj svoj
mali
jadan
izgubljen
klinački
besmislen
nesređen
život

konačno ću da porastem
i postanem životno
HRABRA.

субота, 14. јануар 2012.

Klara, plavi bicikl i dokolenice na tufne.

Moja mama uvek nešto peva. Peva dok kuva, peva dok šetamo, peva čak i dok jede, a ponekad i dok spava. Peva čak i kad ne zna reči. Nekad tiho, nekad glasno. Najviše voli da peva dok vozi bicikl. Onda mi kaže, da dok prolazimo na biciklima, možemo da pevamo glasno jer nas niko ne čuje. Ja mislim da to nema nikakvog smisla.
Mama se skoro uvek smeje. Nekad glasno, nekad sagne glavu i kao da se stidi. Kad se smejemo zajedno, mama ume da me prejako zagrli.
Mama naš stan zove stan-kutija.Mi kad spavamo, mama pevuši dok ne zaspim, mada se ja često pravim da spavam. Onda mama izađe na terasu i puši jer misli da je ne vidim. Ona stalno prestaje da puši zbog mene. Ja joj kažem da joj ruke smrde i da su cigare skroz bezveze.
Nekad, mama leži na leđima na terasi i broji zvezde. Pričamo o rasporedu planeta, dok mi oblači dokolenice na tufne zato što je hladno. Onda se šuškamo u veliko ćebe i pričamo kao prave drugarice.
Moja mama se stalno smeje i peva. I moja mama je najbolja mama na svetu.

prošlo.

konačno je otišlo
vreme praznika
mogu duboko da udahnem
i da krenem da trčim
konačno je otišlo
imam još godinu dana
da verujem da će
se jednog jutra sve
promeniti
konačno je otišlo
vreme praznika
i bezrazložnog radovanja
otišlo je i sad
mogu da dišem
mirno gledam kroz prozor
i zalivam cveće.

среда, 4. јануар 2012.

zima.

U Mančesteru pada sneg
po sred terena
u Beogradu pada kiša
po sred kaputa
mog.

уторак, 3. јануар 2012.

Slučajan susret u gradskoj kafani.

" A, ti si neka mnogo pametna klinka... " , prozborio je preko dima cigarete " Danhil ", pokušavajući da skrene pogled.
" Ti si neki mnogo bezobrazan matorac. ", uzviknula sam oštro između prevelikih gutljaja crnog piva.
Ubitačna razlika u godinama - 8 godina. Razlika i u cigaretama - on " Danhil " , ja " Malboro ". Razlika u izboru pića - on " Stock 84 " , ja crno pivo, točeno, domaće proizvodnje. Evidetna razlika u stilu odevanja - njegova plata od hiljadu evra i moja od sto govorila su i mnogo i malo. Njegov stil graničio se sa snobovskom dosadom - uske farmerke, kanađanke marke " Timberland ", crna rolka, meklaud jakna. Neinventivno i prazno. Kao i taj iritirajući pogled. Sa druge strane, ja sam devojka sa najviše stila u gradu. Makar, ponekad mislim da je tako. Mala crna haljina, čizme do kolena, crni kožni kaput, puštena kosa i crveni šal.
Ugasio je cigaretu i pogledao me preko stola. Meni se u stvari, uopšte ne ljubi sa njim, prošlo mi je kroz glavu. Bio je nadobudni beogradski mangup, koji se zbog super posla ložio da je intelektualac. Bacila sam novčanicu od 500 dinara na sto, ustala, i jednostavno odšetala napolje. Nije to očekivao.

понедељак, 2. јануар 2012.

1.

ona žmuri, misli došao je avgust.
pogrešno misli, samo je neko pokrio, usnulu.
do avgusta ima još mnogo.