уторак, 16. јул 2013.

letnja.


Zbogom, Korto.
Pomislim svakog leta kad ljudi prestanu da zaista idu na more. Dobro, a kako se onda ide na more ? Sa rancem, peškirom, knjigom i osmehom. Nikako se nisam slagala sa turističkim aranžmanima. A za sve to je kriv Korto Malteze. Taj stripski junak, taj najbolji frajer među nacrtanih junacima. Mislim da je bila negde 1995.godina, kada smo se prvi put sreli. Ne sećam se gde, ali znam da je bilo leto. Namignuo me i naučio kako da pljunem u dalj. Posle smo se Korto i ja sretali, po ulicama Beograda, Pule, Rovinja, Berlina, Amsterdama. Nije me ostavljao na miru. Pili bismo rum i džin tonik, motali duvan koji je došao negde sa južnih mora. Korto je ćutao i zvao konobara tako što bi samo jednom klimao glavom. Govorio mi je da ovog leta ide da jedri na Bol na Braču. I koliko žena ga čeka u raznim lukama.
Zbogom, Korto. Mahala bih mu naslonjena na ragastov kafane. On bih odmahivao, okrenut leđima, gazeći zemlju i otpuhujući dim.
Taman kad bih mislila da ga nema, stigla bi razglednica iz Sao Paola, Lisabona, Rija, La Paza. Šifrovana, sa mestom sledećeg sastanka i vodenim žigom. Iznova bih vadila ranac iz ormana, taj ranac u koji staje čitav moj život, oblačila cvetnu haljinu i baletanke, sedala na voz. Pratio bi me miris šina i reke. Na papirima sveske ispisivala bih stanice, raspored oblaka i brzinu vetra. Na kraju svakog pisma nije morala da stoji tačno mesto, a ja bih znala da bi to bila luka. Gazila bih baletankama pločnik riblje pijace, uz povike punašnih muškaraca, koji bi ribu hvatali dlakavim rukama. Trčala bih niz stepenice, bez straha da ću da se okliznem. Klizaju se samo oni koji ne znaju tačno gde idu.
A Korto bi stajao na molu, sa vetrom u kosi, čekajući da popijemo nekoliko tura i da ja pojedem, halapljivo, gambore na buzaru. Govorio je sporo, kao balada o slanom moru. Nakon nekoliko sati, osmehivao bi se uglom usana i mahao.
Zbogom, Korto.
Juče mi je stigla razglednica.
I jedan kanap. Da zavežem snove i odložim ih u fijoku. Trebaće mi za zimu. Korto samo kaže da ponesem usnu harmoniku. Treba da pozovemo mesec da bi otplovio u julskoj noći.
Sve je isto. I Beograd, i vozna stanica, i tiskanje ljudi na peronima, i parovi koji se ljube na prozorima, i deca koja kradomice nose cigarete na more. Iste su i stanice koje zapisujem, oblaci koji se mreškaju nad planinama. Naslonjen na peron, u plavom sakou Korto mi maše.
Dobrodošla. Vreme je da ti kažem da se nećemo više nalaziti.
Kuda ćeš, Korto ?
Idem na nekoliko godina. Popićemo putničko u luci dok ti nešto budem objasnio. Ovo ti je novac. Za jednu malu konobu na obodu grada. Da tu možemo da se sastajemo svi mi koji bežimo od vremena. Da tu sakrijem nekoliko kila duvana i rum za nevreme. I ribarske mreže koje su šuplje, ali čuvaju raspored kamenja koji donose sreću na morskom dnu. Ovo ti je novac. Otvori konobu. Nauči da spremaš paštu fažoli i nekoliko vrsta ribe. Nemoj nikad verovati ljudima. Veruj samo moru.
Zbogom, Korto.
I hvala.
Što razumem salinitet, sećanje, jugo i buru, miris motanog duvana i gemišt po vrućini.