понедељак, 28. март 2011.

Da ne idemo u detalje.




Sara Radojković & Jelena Paligorić

duo slem


Znaš imala sam neki dedlajn
A koncetracije nema
Pa sam promenila noć za dan
Iako ne mislim da život treba
Da mi izgleda kao u pesmama
Ekatarine Velike
Bila je super žurka juče
U Keve Jevre
Bio jedan sladak
Delili smo pljugu
Na minus 15
U 6 ujutru
Mislila sam da si možda bila
U ćošku prekoputa
A da te nisam videla
Piješ vinjak i osmehuješ se
A lepa si kad se smeješ.
Spavala sam danas popodne
Ustala u ponoć
Plakala i gledala
Kazablanku
Pa mi nešto bilo paranoično sve
Pitala sam se kuda idem ja
A kuda ti
Pesnikinje
Dramaturškinje
Male plačipičke
Kuda idemo i ko ide sa nama
Pa sam htela da te zovem
Ali bilo je kasno.
Ne mogu danas da se vidimo
Ne, nemam dečka majke mi
Nisam juče spavala celu noć
Trčala u 5 ujutru Masarikovom
Trčala da mašem jednom pod prozor
Trčala i udarila glavom o banderu
Nastavila da trčim i ipak mu mahala
Čak sam htela i ogradu da preskočim
Pa da se uzverem uz oluk
Nego imaju sigurnosni sistem...
Pitam te sad
Imaš li i ti jedan takav
Sigurnosni sistem
Koji ti kaže kad neko pogrešan
Uđe u ćelijsku membranu tvog
Malog i nesređenog života
Pitam te jer ja nemam
Pa se kao sve nešto razočaram
A u stvari sam sama kriva.
Znaš, opet pišem dramu
O ljubavi koje nema
Neka riba voli, klasika
Nju ovaj skot ne
Pišem i osećam se kao
Modesti Blejz
Imam tajni zadatak
Pratim svoju senku
Pošto sam sama sebi dosadna
I nisam zaljubljena
Nisam stvarno
Mogle bi na pivo
Ali ne u KGB
Jer ćemo opet da se pravimo
Da ne vidimo one koji nas nerviraju
I da sklanjamo pogled u stranu
A imamo lepe oči
Iako sam ja uvek mislila da su moje malo teleće
Al ’ dobro sad.
Dolazim po tebe
Vodim te danas na žurku
Imam flašu vinjaka u torbi
I crnu haljinu
A to obećava.
Ali da ne idemo u detalje.
E danas stvarno
Idemo na kafu
Utorak je i tužna sam što nisam kao
Džulija Roberts u Noting Hilu
Da me voli izgubljeni zelenooki prodavac knjiga.
Hajde da odemo na tu kafu
Da mi kažeš da sam lepa
Da se smejemo
Da mislimo da ćemo da promenimo
Beogradsku pozorišnu scenu
Da mislimo da će u kafić da uđe neki
Marlon Brando
’ajmo danas stvarno
Utorak je i trebaš mi
Treba mi da pričamo o nekom drugom vremenu
Karibima
Indiji
Jamajki
A ne o ćoškovima beogradskih žurki
Gde se ponašamo kao priplodne
Majli Sajrus.

***

Dobro je što se češće ne srećemo u gradu.
Gledam te i ne znam šta da ti kažem.
Da te pitam kako si?
Kako odgovoriti na kako
Ili da ćutim, pa da ti mene pitaš,
kako si?
E, a nije mi problem, zaista,
ionako sam homosapijans poluautomatik,
pa poluautomatski mogu da izgovorim,
ide, gura se, vetar duva jugoistočno
vazdušni pritisak 33 milibara.
Al' mi nešto glupo.
Radije bih ti rekla,
nikada neću znati kako sam,
mada ću znati kako nisam,
nikada zadovoljna
ovom zemljom
na tri ćoška,
svojim atrofiranim delom mozga
koji služi za nadanje,
kako nisam
još uvek
ni jednom muškarcu iskreno rekla
volim te,
jer su mi se sve neizbljuvane reči
nekako nakupile u grlu,
od straha i pogrešnog načina disanja,
pa je volim te postalo računica,
a računica broj na papiru.
A papire gubim, posebno te sa brojevima.
Ma šta da ti pričam, znaš i sama,
da ne idemo u detalje.

I onda se ne pitamo kako,
nego ono kada ćemo na kafu,
mada smo po fejsbuku sudeći,
popili Brazilu kafe za ceo
sledeći kvartal.
Tu se kolegijanlno razumemo.
Dead line tvoj, pa moj,
oživeti ga nećemo.
Mada će se meni uvek vrteti one
stare dobro poznate reči,
tekst je samo mrtvo slovo na papiru,
što određeni ljudi kažu.
Mrtvo kažu,
a ja dahom ne maglim ogledala,
ni prozorska okna nikada uzletelih aviona,
nego maglim, eto maglim,
tako nekim rečima,
o nekim ljudima, o nekim mestima,
o nekim vremenima,
a džaba maglim,
sve je to jasno i egzaktno,
ogledalo se briše "Prontom",
a ne prljavim rukavom,
postojanje crne rupe je odavno dokazano,
imam dvadest i jednu godinu,
nije mi udobno u sopstvenom telu,
mislim da nikada neću naučiti da volim.
Ali da ne idemo u detalje,
pre detalja ćemo
ti meni, ili ja tebi,
zar je pa bitno,
da odvalimo onu dobru staru,
lepo mi izgledaš.
A ni jedna zato ne nosi štikle,
nego podočnjake.
Mada priznajem, ne izgldam loše
sa bajatom šminkom od dan i po,
kada je ostane taman
onoliko koliko treba
da prekrije neretki pogled
koji preklinje -
ne mešajte mi ponovo
levo i desno tek sam naučila gde je sredina.
A ne izgledam loše priznajem,
ni nakon kratkoročnog osvajanja nekog mračnog
ćoška,
na nekoj mračnoj žurci,
sa nekim bledim tipom,
tip zapravo nije ni važan,
dok god ume da se ljubi.
Mada ni to sutradan nije važno,
pazim samo da ne dehidriram,
i ne poginem prelazeći ulicu
mamurna šetajući kuče.
Ono barem uvek zna gde ide.
Ali, da ne idemo u detalje.

Nije kao da smo se usudili da pitamo –
šta ima novo?

E, a onda ćemo jednog dana,
da, jednog dana
kada možda neka od nas dve
bude gurala kolica,
i kada ne možda već zasigurno
budemo kotrljale i skotrljale neke godine,
e tada ćemo sesti na kafu.
A kafa će najverovatnije biti vinjak,
pa ni Brazil neće moći da se žali.
I onda ćemo postaviti jedna drugoj
sva ova ista pitanja,
i ništa od već rečenog neće biti odgovori.
Tada više nećemo biti tako mlade
i besne na svet i prokleto savršenstvno
sklapanja nemogućeg,
zar ne?
Ne znam, meni se tako čini.
Ja se tome nadam.
E, i onda...
Onda ćemo da idemo u detalje.
I sve ću ti reći, i sve ćeš mi reći.
U detalje, i samo u detaljima.
Pa ćemo pušiti zamišljeno,
i lagano ispijati vinjak.
Na kraju jak stisak ruke,
i dogovor za sledeći put,
da se nađemo na kafi, cigarama,
i po kojem detalju.

A sada te pozdravljam,
žurim na autobus,
žurim zbog deadline-a,
žurim da naučim da volim,
žurim da svetu pokažem srednji prst,
žurim da se smirim,
žurim da porastem.
Za sada te pozdravljam,
i da ne dužim,
nećemo u detalje.

***

Epilog

I znam da nećeš da ti kažem detalje
Nećeš sad
Jer šta će nam ostati za posle
Kad ostarimo
I ne budemo mogle na žurke
Dva dana za redom
Ali moram još da ti kažem ...
Moram da ti kažem da sad možda imam sebe
Ali nemam svoj život
Nekad je bilo drugačije
Sad imam paralelan svet
Sa posleponoćnim dolascima na jedno mesto
I ranojutarnjim suznim dolascima kući.
Ne znam da li sam srećna
I ne znam kad će to proći
A sve ovo ti pričam
Jer živim za taj dan
Kada će se neko boriti za mene
Za dan kada me neće doticati ni Japan ni Libija
Jer se tu neki muškarci sa mudima bore za nešto
A ovde se niko ne bori ni za šta
Eutanazirali smo se lošim alkoholom
I cigaretama
Pa tako eutanazirani bauljamo
Sudaramo se
Ne zna se ko je gore
A ko dole
Čak i bukvalno
Nađi mi nekog kauboja
U ovom moru prinčeva
Sa osmehom
U odlasku
U kraljevstvo u kome vladaju
Dobre domaćice koje se udaju
Sa ispeglanim kosama ili
Loknama kao Snežana Babić Sneki
Nije to moja priča
Ja sam kao neka feministkinja a u stvari sam glupača
Verujem da postoje vitezi
Oni što te isprate kući bez rečenice
Da se popnem na još jedno pivo
I plakala bih ti sad jer nisam kao
Džulija Roberts
Jer nisam jedna od tih koju vole
I neću više
Neću više u detalje
Samo mi javi ako nađeš
Nekog ko se ne boji
Kao ja.
I kao ti.
I kao u
Baj baj bejbi ja odlazim
Oblačim belu haljinu i odlazim na Galapagos
Da gajim kornjače
I čitam zen romane
I ne idem u detalje
Tada neće postojati
Sevdah bejbe niti
Sati trošenja energije
Po kafanama
U rupama ovog grada
U kome heroji umiru
Neprirodnom smrću.
Neću nikad više
Nikad više ovako opširno
Još samo da ti kažem da
Bi sad uzela tebe za ruku
Dodala ti rakiju
Pa bi tako za ruke
Skočile sa broda bez kapetana u more
Ali bez detalja
I idenja u iste
Da bi nekad možda
Postale pametnije
I stigle do perioda života
U kome ćemo bez detalja
Gurati kolica
Knez Mihajlovom.

kad nema zagrljaja

pricam ti o svadbi
tatinog druga
i o tome kako mi je nekad tesko jer
sam sama
pricam ti i da je zivot tako siv
kad nema zagrljaja
pricam ti i ne place mi se
prazna sam
i smesim se tako
a ti mi pricas
neke jednacine koje ne poznajem
neke delove nezivota
ja kao pomazem
grlim
smejem se
kupujemo kolace
a u stvari se rastavljam na sitne cinioce
tu pred tobom
na bulevaru
jer ima hiljadu ali
koje ne mogu da ti postavim
mala
uplasena
isuvise nezna
devojcica
sa
zeljama
nadanjima
mastanjima
sa svim tim stvarima
koje ne znace
nikome
eto tu se rastavljam
i u sebi se molim
nekom nepostojecem bogu
da me odvedes na more
zagrlis
i obecas da cu se smejati
svakog jutra.

петак, 25. март 2011.

o promašenosti-jednostavno.

mašimo iz obesti.
iz komfora.
mašimo iz toga što je manje -veće.
što za velike stvari treba da se trči maraton
a ne sprint na 100 metara.
mašimo mnogo.
u svetu gde je sve na kratke relacije.
umrlo je , čini mi se sve za šta treba više od tri dana.
smisao je u novcu.
u onome što donosi novac.
novac može sve da kupi.
male stvari opterećuju kada se skupe.
skupe se kao mravi.u mravinjaku.
i onda dođe jedna velika stvar.
jedno džinovsko stopalo koje sruši mravinjak.
mala stvar je griz u podne.
to mislimo.
a to je velika stvar.
griz košta malo ali kada se stavi cimet on je kao slatkiš iz snova.
i miriše cela kuća na mleko i cimet.
velika stvar je čokoladna torta.
a to je u stvari mala stvar.
odeš-kupiš.
ja neću dvopotezni život.
neću odeš-kupiš.
hoću taj strah da mleko ne zagori,da ostane dovoljno grudvica u grizu, da se stvari dovoljno šećera i mnogo cimeta preko.
naravno,sa dve kašičice u jednoj posudi.

четвртак, 24. март 2011.

mislimo da ćemo da budemo pisci.

sedimo na tašu
ja ti i naša imaginarna budućnost
jedemo tuna sednvič u podne
mislimo da ćemo da budemo pisci
sedimo tako na tribinama
u hladu
ja pevam haustor
ti kažeš da si kupio te naočare zbog hantera tomsona
ja se smejem i kažem da i ličim na hanterovu komšinicu
došlo je proleće
i sedimo napolju
ti pričaš kako si tu jednom pio votku
ja pričam kako sam jednom zaspala na tim tribinama
krademo tako sate
na tašmajdanu u beogradsko proleće
imamo gomilu želja sa kojima se dobacujemo
kao da smo tinejdžeri bez plana
a ne ljudi koji bi trebalo da hvataju život za vrat
ja pevam haustor
bejbe ne boj se ja ću biti tu kraj tebe
jednog beogradskog proleća
sa pogledom u daljinu
gde smo mikrosvet
svi mi sa mnogo želja
i glavom pod oblacima.

понедељак, 21. март 2011.

kontrola

ostala je prazna polica u kupatilu.

namerno je zaboravila četkicu za zube i češalj.

kao što sam ja namerno u detinjstvu zaboravila kuću za lutke
koju nikad nisam imala.

pomislila sam na to kako je vreme za mnogo rada, nespavanje i velike odluke.
pomislila sam na sebe, 15 kila mršaviju, sa kratkom kosom, u crnim helankama i crnoj tunici,slikam na terasi, pijem stock 84 i osmehujem se.

ona je prošla pasošku kontrolu, nasmejala se i mahnula.

ja sam prošla emotivnu kontrolu,nasmejala se i mahnula.

trčimo jedna drugoj u susret.sve brže.

петак, 18. март 2011.

ja i multivita
u jutro rano
pričamo pametno
o protestima
ratu
sociologiji
prodajemo pamet jedna drugoj
za udahe između gutljaja
jedna je navučena na ljubavne romane
druga je zaljubljena u zdrav život
mršava i ova
što je boli stomak
rasprodaju neku treću pamet
samostalno
za male pare
nadam se samo
da kad sve ovo prođe
ću i ja napisati jedan
ljubavni roman
sa srećnim krajem.

недеља, 13. март 2011.






ja i on
sinhronicitet
ja i ona
isto.
mislimo da će jednom sve biti u redu.

четвртак, 10. март 2011.

suprotan pravac.

ti ideš pravo
ja cik-cak
možda se sretnemo ponekad
popijemo pivo
kad ne budem na dijeti
ili stanemo na ugao pa prozborimo koju
glupu
formalnu
ti ideš pravo
ja cik-cak
ti polako
ja trkom
ti pitaš prolaznike kuda ćeš
ja ne pitam nikoga
nije me briga gde ću stići
život je ipak samo jedan
ti ideš pravo
ja cik-cak
imaš sve što ti treba za put
a ja idem bosa
sa jednim rancem
ti ideš pravo
imaš svoj svet
ja idem cik-cak
imam svoj svet
koji je sve što tvoj nije
neka tako i ostane
jer kad se put slomi
uvek ostanu rasuti parčići
asfalta.
a i morao bi mnogo da lomiš
svoj
prav
čist
kakotreba
put
da bi počeo malo da liči na moj.

hrabri heroji sudbinu gaze.




Jeleni

Smejemo se u njenoj kuhinji
Jednog prvog januara
jedemo pečenje i rusku salatu
u cvetnim suknjama sa Bulevara
hleb nam pucka pod prstima
dok zvuk prvih autobusa
prolazi ulicom Maksima Gorkog
Smejemo se mi
imamo sve na ovom svetu
deca trudbeničkih porodica
u kojima se vikendom kuva
nešto jako lepo od čega miriše cela zgrada.
Smejemo se na parketu njene
novobeogradske sobe
sa velikim prozorima
ja pričam kako se neću udati
i kako ću da imam vanbračno dete
onda ona kaže da moramo da pravimo
devojačko veče
pa se zagrlimo i
pod teretom ispreplitanih ruku
mojih i njenih
slažu se slike
slobode
za koju smo se borile
bez predaha
ludosti
koja nas je spašavala
ljubavi
koju smo osećale i
bez zadrške davale
to
kako naš život nikada nije imao
trofejni karakter
čak i u vremenima najvećih uspeha
koji su za nekog mali
a nama su bili ceo svet.
Radničko poreklo
roditelja sa prosečnim platama
intelektualaca koji se nisu prodali
a mogli su
i pušenja domaćih cigara
omiljenog filtera 57
kad nismo imale ni za užinu.
Pozajmljivanja garderobe
u WCu
Šeste Beogradske gimnazije
svakog petka.
A uvek smo radile šta smo htele
i kad smo htele
bežale od stvarnosti sivog Beograda
u nova jutra koja su nekad menjala sve
radikalno odbijajući forme.
Menjale smo i bile promenjene
ne zaboravljajući kakav je ukus
vina u parku kod SKC - a
što nikada nismo polagale račune
sem jedna drugoj ponekad
u jutarnjim autobusima.
I znam
biće još i bolnije
kada se odgovornost života sruši na glavu
kada više ne budemo imale kud
ali nešto mi govori
da ćemo da zajebemo i tu odgovornost
trčeći na keju jedna drugoj u susret.

Iza prozora su puške, iza pušaka su oči
Iza očiju su ruke, iza ruku kuca srce
Baby, ne boj se
Ja ću biti tu kraj tebe
Baby, ne boj se
Ja ću biti tu kraj tebe
Kad bude vrijeme za to
Kad bude vrijeme za to ...

среда, 9. март 2011.

Na osmi mart...


Umeo je sa mnom.
Da me sluša, zagrli, pusti da sa cigaretom uđem u auto.
Umeo je sa mnom iako ja nisam umela sama sa sobom.
Poklonio mi je četiri ploče Arsena Dedića.
To nisu diskovi, to su ploče.
Umeo je nekako nežno da spusti tu moju histeriju.
I uvek je govorio prave stvari.
Umeo je sa mnom toliko vidljivo da ga je i moja Jelena pozvala na kafu.
Mislim da se bori za mene. Ili će se boriti.
Ne znam.

...u toplim danima biću dobro...

среда, 2. март 2011.

ići nikuda.

Ne mogu,Miloše, čujem sebe kako izgovaram. Ne mogu, nemoj da si tako predvidiv. Miloše, ja hoću da mene neko odvede daleko, da budem slobodna. Da me spasi od sigurne smrti, i još sigurnije depresije. Ovo nije moja priča, nije moj svet, ništa ovo nije moje. Mislim da je shvatio da neću ostati. Vratili smo se u stan, ja sam uzela stvari i bez reči izašla napolje. Kupila sam energetsko piće na trafici, zapalila cigaretu i krenula pešaka kući. Smešila sam se, bilo je gotovo.
*
Srđan je suštinski imao pravo. Miloš i ja smo sve preživljavali u glavi. Ja bih dodala – i u getu njegovog stana. Mi nismo zajedno izlazili, nikada se nismo ljubili u javnosti, još manje držali za ruke. Moj pokušaj da ga upoznam i vodim kod mojih drugarica, ostao je na nivou da bi on dolazio, ponašao se opasno, i odlazio sa mnom kao stvar. Srđan je govorio da previše maštam, a da je on previše lenj. Naš put u daleke krajeve završavao se a da nije ni počeo. Miloša niko od mojih prijatelja nije konstatovao, iako smo se viđali već više od dve godine. On je bio onaj moj. Onaj iz Marvina, što lepe devojke gleda ispod oka i uvek pije strano pivo. Što pridržava šank. Lelin što voli Stonse. Nikad ga nisam pitala, a poželela sam kako bi trebala da izgleda devojka koju će hteti da prošeta Knez Mihajlovom.
*
Idem da operem čaše, dobacila sam Srđanu u prolazu. Pokušavajući da otpušim sudoperu, krenula sam da mislim na šta trošim svoj maleni život. Na troje prijatelja, roditelje zaglavljene u nekom drugom vremenu, nju koja je daleko od mene i njega koji me ne voli. Na noći u Marvinu. Na jutra na reci. I u krug. Za to nema izgovora. Za toliko mali život. Izašla sam ispred. Sumrak se spuštao na obnovljeni Bulevar, tramvaji su išli ka gradu, a ja nisam išla nikuda.