четвртак, 29. септембар 2011.

sve te.

i sve te slike
dokazi da nismo usamljeni
da smo negde bili
da nas neko
grli
voli
ljubi
sve te slike
mi ne daju da spavam
nekad
i pitam se
ko si ti
ko je on
ko je ona
ko sam ja
i svi ti ljudi
uz
vas
nas
i njih
da li ti ljudi znaju
kad plačemo
kad se smejemo
i kad smo sami.

петак, 16. септембар 2011.

spava.

kad bih mogla da žmurim
čvrsto čvrsto
da vidim belo svetlo
kao ona u daljini
juče
kad smo se grlili na brankovom
ti i ja
mnogo si bio smešan
onako krakat i smeten
pokušao si da me
utešiš
a meni je trebao neko
da me odvede da
spavam
pa da mi napravi
kakao
u velikoj šolji
i ostavi ga
pored kreveta
u mojoj dečijoj sobi
u kojoj nikad nisam odrasla.
i znam da će proći
jednom kada u velike
kofere
spakujem sve svoje
igračke
i gumu za žvakanje
u tubi
i isto tako
znam da će to sad brzo
jako brzo
ali nekako više
ne mogu da sedim
i čekam.

" Mali Ričard je potpuno pase sa svojom Lusil i Tuti Fruti.Sinoć sam u Lotusu, od prijatelja, koji inače radi u Bejrutu, čuo da su u Londonu sada glavni Čempsi. Na Luksemburgu sam slušao Elvisa i njegovu "It's now or never". Sjajan je, ovo ovde je pravi primitivizam. Zaista bez Stratokastera i Dinakorda nema pravog saunda. Na zimu ću u Ameriku da vidim ko je na topu. Hoćeš leblebije ? "

среда, 14. септембар 2011.

izgubljeno - nađeno.

U slavu poslednjeg indi-go događaja na Kalemegdanu u sezoni, jedna priča.

Imala je 17 godina, crvena, drečava, duga kosa. Ogromna kosa. Tanke, pretanke obrve i noge uvučene u uske farmerke. Karirana košulja. Plitke crvene starke. Bleda koža. Smeđe oči.

Imao je 25 godina. Neuredna Liam Galager frizura. Izlizane farmerke. Adidas retro crni duks. Crne plitke starke. Mršavost na granici anoreksije.

Drže se za ruke. Šetaju.

субота, 10. септембар 2011.

Slušali smo ranog Majlsa.

Emilija : Ja inače ne jedem krempite. Nikad.
Boris : Vidim, vidim.
Emilija : Nego mi došlo nešto sad.
Boris : Pa jedi.
Emilija : Ima još ?
Boris : Ima još jedna.
Emilija : Daj.
Boris : Kad si jela poslednji put ?
Emilija : Juče.
Boris : Ne laži.
Emilija : Ne lažem, majke mi.
Boris : Kako ste se upoznali ?
Mrak.
Emilija : Pa, nije kao da je bilo potpuno neobično. Radila sam knjižari. On je došao, tražio poslednjeg prevedenog Begbedea. A ti znaš koliko ja volim Frederika. I onda smo pričali, pričali, pričali. Dok nije došla Marica, terorista, da predam smenu. Sačekao me i otišli smo na pivo. Na tri piva. Na pet piva. Sledeće čega se sećam je jutro, ulica kojom prolaze trole. E, nije bilo black out pijanstvo. Samo je bilo na prazan stomak. I tu sam se iznenadila. Izašla sam iz stana. Sutradan smo se sreli na žurci. Ceo Beograd se sreće po žurkama. I tu smo pričali. I shvatili da ... smo bili zajedno svuda i da se nismo poznavali. I da je stariji od mene deset godina. I da izlazi svaki dan. I da zarađuje mesečno deset puta više od mene ( ovo sam se zapitala pošto pije samo dupli džin tonik, sa stranim džinom ). Ukrala sam flašu tia marie, sela sa njim na motor i vratili smo se u ulicu kojom prolaze trole. Ništa se nije desilo. Učila sam iz rečenice u rečenicu kako neko ko završi književnost može da pravi pare. I ima ikea sto. I lampu. I da živi u potkrovlju, na Vračaru, gde je čak i wc dizajniran. I da vozi motor. I da ima najgotivniji crni kožni mantil ikad. Slušali smo ranog Majlsa. Opet sam tu prespavala. Lep vikend, spavaš kod nepoznatih. Iskreno, nisam mislila da sam se zaljubila. Mislila sam da se dobro zabavljam. Kao i uvek. Dva koraka dalje, i pogrešno proceniš. Otišla sam na odmor, nisam se javila. Zapravo nisam ni imala broj telefona. Prvi beogradski dan, posle letovanja u Dalmaciji od deset predivnih dana, srela sam ga u kafiću. Tu me pitao – A je li, ti si sad moja devojka ? Smejala sam se i pila limunadu. Uvek sam se smejala sa njim. Ma lažem. Tako izgleda iz ove perspektive. Godinu dana kasnije, upala sam u restoran u kome je sedeo sa porodicom – znaš, to je jedan od onih restorana gde je sve sto evra, gde izlaze ljudi u bosovim odelima i žene sa peglanim kosama i cipelama na štiklu – ugasila cigaretu u potaž njegove tetke i rekla da ga vodim sa sobom. U sledećem kadru, mi trčimo, moje plave martinke ubijaju beogradski asfalt, on me stiže, toliko je slobode da jednom mestu, da mi se čini da ću se ugušiti, upadamo u stan, pakujemo se, i... Tu sam se zajebala.

šta je to sparing partner.


... al' ako smo tim, e, onda pravila znaš ...

kad neko uhvati vruć pleh umesto tebe.
kad ti neko da kartu za prevoz.
kad te neko zagrli sa ledja.
kad ćutite.
kad neko spusti roletne u sobi. kad treba. i zna tačno kad treba.
kad te neko sačeka da izvadiš kamenčić iz cipele.
kad ti neko da preveliku belu košulju.
kad te neko ne tera da se istuširaš posle kupanja u moru i kad mu je lepa tvoja kovrdžava ućebana kosa ( od mora ).
kad šetate.
kad trčite.
kad sedite na betonu u parku ( šafarikova ).
kad ste tim koji zna pravila. i ne krši ih. nikad. ili skoro nikad.

svuda.



Ti lepo spremaš salatu
onu koju zovemo baštica
u kojoj ima malo balsamica
i strugane šargarepe
slatke
koju smo kupile
kod krezave seljanke
na cvetku
one što ima izrastak
i glasno se smeje.
Ti lepo postaviš sto
uvek
karirani stoljnjak
drvena daska
tufnasta šerpa
a u njoj dalmatinska supa
što miriše
na stepenice u dubrovniku
i kamenje koje sam našla u cavtatu.
Ti lepo pričaš
kad te zovem sa raznih autobuskih
stanica
i iz raznih luka
odakle jadrolinija
vozi za mljet i korčulu
lepo pričaš
i vidim te kako
idući sa posla
mašeš komšinici
preko ulice.
Vidim te dok ti preko
telefona kažem
da ćemo ići
svuda
draga moja mamice
i da ću jednom tako dugo
da ti mašem sa nekog broda
sa cvetom u kosi
u beloj haljini dugoj
stežući nekog za ruku.

четвртак, 8. септембар 2011.

noću.



zašto se zovemo noću
pitam se
zamotana u dečju posteljinu
dok buljim u plafon
dok čekam da ustanem
konačno
i napravim tost i jogurt
koji mi se i ne jede zapravo
zašto se zovemo noću
i govorimo jedno drugom
gomilu nebitnih rečenica
nekada nežnih
a nekada jednostavno previše tužnih
za naše male godine
jer nekako svaki put kad sam budna
dugo
setim se neke slike
ti na brodu
ti mi daješ nadimak
ti gledaš kroz prozor
ti voziš
ti premeštaš cigaretu
iz ruke u ruku
setim se neke slike
i nasmejem se
pa nastavim da
pijem pivo
pišem
perem sudove
čitam
ili nešto treće
ubijajući još jednu noć
polako
sigurna
jer ti razumeš
šta je
posoljeni zrak i razlivena tinta
.

zašto se zovemo noću
pitam se
čak i iz
milionskih evropskih gradova
trošeći impulse,minute,redove na skajpu
zašto ne šetamo po snegu
nasmejani
zašto se zovemo noću
pitam se
možda se volimo
možda nedostajemo
jedno drugom
stalno
možda nas niko drugi
ne razume
a možda smo jednostavno
samo
previše


usamljeni.

( Nevezano od svega, mislim da bi ti jedini razumeo kad bih umesto ZDRAVO rekla Adio )