четвртак, 8. септембар 2011.

noću.



zašto se zovemo noću
pitam se
zamotana u dečju posteljinu
dok buljim u plafon
dok čekam da ustanem
konačno
i napravim tost i jogurt
koji mi se i ne jede zapravo
zašto se zovemo noću
i govorimo jedno drugom
gomilu nebitnih rečenica
nekada nežnih
a nekada jednostavno previše tužnih
za naše male godine
jer nekako svaki put kad sam budna
dugo
setim se neke slike
ti na brodu
ti mi daješ nadimak
ti gledaš kroz prozor
ti voziš
ti premeštaš cigaretu
iz ruke u ruku
setim se neke slike
i nasmejem se
pa nastavim da
pijem pivo
pišem
perem sudove
čitam
ili nešto treće
ubijajući još jednu noć
polako
sigurna
jer ti razumeš
šta je
posoljeni zrak i razlivena tinta
.

zašto se zovemo noću
pitam se
čak i iz
milionskih evropskih gradova
trošeći impulse,minute,redove na skajpu
zašto ne šetamo po snegu
nasmejani
zašto se zovemo noću
pitam se
možda se volimo
možda nedostajemo
jedno drugom
stalno
možda nas niko drugi
ne razume
a možda smo jednostavno
samo
previše


usamljeni.

( Nevezano od svega, mislim da bi ti jedini razumeo kad bih umesto ZDRAVO rekla Adio )

Нема коментара:

Постави коментар