среда, 16. фебруар 2011.

Moj drveni ringišpil i njegov voz na baterije




Silazim niz stepenice u zelenoj spavaćici, bosa, pokušavam da se razbudim. Dolazim u baštu, i iz nepoznatog razloga se bacam na travu, u rosu. Vidim ga kako čisti naočare na prozoru, i gleda u Beograd koji se razbuđuje. Nećemo danas ići nigde. Ovo je jedan od onih momenata kad poželim da prestanemo da postojimo. Pijem kafu. Vrela šolja sa okrnjenom ručkom stoji na drvenom stolu u bašti, i čujem kako silazi.Ljudi se nikada ne nalaze kad treba. Postoje ljudi koje pronađete,ili oni vas pronađu, da biste se međusobno spašavali.Kada vam ne treba spašavanje, dolaze ljudi koji su pravi, oni sa kojima možete da komunicirate bez reči, koji mogu da sede sklupčani, ne dišući a opet da vas čine srećnima. Jedino što je apsolutno nemoguće je da u tom trenutku mogu samo vama da se posvete. Prošli životi su jedna nezaobilazna stvar, moj traje, bez prekida, četiri godine, bez okretanja novog lista, jer to, na neki suludi način i ne želim. Promene su potrebne, samo onim jako hrabrim ljudima, koji se istih ne plaše. Ja sam previše plašljiva. Njegov prošli život, takođe pretvoren u trenutni, mnogo je ozbiljniji i iz njega ne može tek tako da se ode. Baš kao ni iz mog. Možda, samo, mi nismo takvi ljudi. Okrutni i neodgovorni, koji povređuju. Miriše mi more, i zvuk vode koja samo što nije provrela u tufnastoj džezvi pomešana sa krčanjem radija i starim italijanskim pesmama.Potpuna sloboda unutar potpune zarobljenosti, nešto što nikada neću moći da objasnim. Zapaljena prva cigareta, izvađena iz išarane paklice , gledanje u plavo avgustovsko nebo i jedna ruka koja se polako spušta na rame. Onda sedne, držeći me sve vreme za ruku i ćutimo, žmirkamo kroz naočare. Da smo na moru, verovatno bih slušali Arsena Dedića, čitali novine , a ja bih zalivala cveće, ili bih krpila svoju belu haljinu koju sam negde na steni, zakačila i pocepala. Pošto smo u gradu, samo sedimo i ćutimo, tešeći se da dan još nije počeo a telefoni nisu počeli da zvone. Svaki minut mira vredan svih onih nervoznih sati. Ne trudim se da se obučem. Pidžama je mentalno stanje. Odbrana od prihvatanja da dan počinje. U prolazu mi spomene gde smo sve mogli da se sretnemo. Ja kažem – to je bio period života kada sam igrala po kafanama i pila vino iz flaše. Onda on kaže da je to nemoguće, da ličim na francuske glumice šezdesetih godina. Ja kažem svi imamo pravo na prošle navike, a onda on kaže kako voli što mi ruke mirišu na duvan i da mi neće dati da prestanem da pušim. Ja kažem – to je bizarno, on kaže sve u vezi nas dvoje nije baš normalno, pa me uhvati za ruku. Maštamo već dva dana o našem malom stanu u centru grada. Sa cvetnim tapetama, ljubičastim i crnim jastucima po podu i dva lap topa. Ništa više. Možda neki radio i džezva na kafu, onda rupa u parketu gde ćemo da krijemo naše stare igračke iz detinjstva. Moj drveni ringišpil i njegov voz na baterije.

Нема коментара:

Постави коментар