среда, 5. септембар 2012.

čergari moji.



vi što putujete svuda
od amerike do zagreba
od trsta do pariza
vi ste moja braća
jer niko nikad
nije pravio muziku od koje se
toliko smeje i plače
i niko nikad
nije pravio muziku zbog koje se
toliko grli.
čergari moji !
dobro sam.
više se ne bojim
samoće
mračnih ulica
budućnosti
više se ne bojim
onih koji su me povredili
i onih koji će me tek povrediti
čuvate me vi
usna harmonika i truba
u evropskim vozovima
čuva me sloboda koju
više nikad neću da pustim
čuvaju me moji
svi oni koji nisu odustali od mene
moji preci koji su lunjali
duž celog sveta.
čergari moji!
dobro sam.
umem da se dobacujem voćkama na pijaci
i da trčim ispod prskalice u parku
ono šta ne umem
o tome ne mislim.
ni danas.
ni sutra.
mislim o tome kako me mama ljubi u kosu
dok se trudim da završim fakultet
o tome kako moja sestra jede francuske sireve
i tera loptu da bude disciplinovana
mislim o tome kako će moj tata drugi put u beogradu
da sluša marka noflera
i kako će da mu sklizne suza uz
brothers in arms.
čergari moji...
imam još samo nešto da kažem.
i moj deda je bio jedan od vas.
otišao je pre 11 godina na neko bolje mesto
a ja sam bila jako ljuta što je odlučio
da ode na dan kada sam se ja rodila.
on je bio čergar, ali sa knjigom u ruci,
uvek.
i ako ga sretnete negde
tamo u boliviji i čileu
recite mu da više nisam ljuta.
i da se sećam njegovog kačamaka
i paradajza sečenog na kolutove.
recite mu da više nisam ljuta
i da čekam razglednicu.
zadnja pošta, latinska amerika.

Нема коментара:

Постави коментар