недеља, 3. октобар 2010.

nedelja.


Ti teški udari depresije
nedeljom popodne
koji dugo nisu dolazili
dugo
sa ćebetom ispod koga se sakrivam
jer negde znam
da sama neke stvari ne mogu
da rešim.
Svest o trenutnosti
pa onda svest o vremenu
i godinama
koje kao da je neko
spakovao u kofer i odneo
zajedno sa video kasetom filma
" Moje pesme, moji snovi ".
Spavam
a ne bi trebalo
jer je nemoguće
rešiti stvari u snu
makar još uvek.
Hvatam je za ruku
preko skajpa
nedostaje
more i ona
i neko možda bezbrižnije vreme
kada smo jele tulumbe
i pile limunadu u poslastičarnici
" Lion "
slušale Olivera
i " Imala je lijepu rupicu na bradi "
sa horskim pevanjem
Nije bila osobito lijepa
ali nije bila kao druge ...
Držim je za ruku
preko skajpa
i svašta bih joj rekla
a ne mogu
jer to su samo moji problemi
uvijeni u omote
belgijske čokolade
i slike na balkonu
Jugoslovenskog Dramskog pozorišta.

Нема коментара:

Постави коментар