среда, 7. април 2010.

ne znam da li se sećaš.

Ne znam da li se sećaš
kada smo kod tebe na terasi
svirali Atomsko sklonište
na tvom novom Ibanezu
i ja sam se ložila
da ću da postanem
opasna rokenrol cica
kao u filmu Vatrene ulice.
Ne znam da li se sećaš
kada si mi rekao da sam najbolja
i puštao mi Ganse
na telefon
pijan od vinjaka
u 5 ujutru.
Ne znam da li se sećaš
prvih zapaljenih cigareta
na platou i u šiptarcu
prvih ćevapa na kajmaku
u kafani Kalenić
kada smo upisali fakultete.
Ne znam da li se sećaš
koncerta Mejdena
na koji nikada nismo zajedno otišli.
Ne znam da li se sećaš
kada smo spavali kod tebe na podu
i kada sam pila kafu
sa tvojom mamom
onda kad smo bili na moru.
Ne znam da li se sećaš
sunca
ratne vojne luke
špageta
crvenih starki
i pocepanih pantalona.
E, ja se svega toga sećam.
Sećam se toponima našeg vračarskog odrastanja
odranih kolena u crvenom parku
sećam se hiljade
poslednjih cigareta
u rana jutra
na uglovima
Golsvortijeve
Mutapove
Kursuline
Sinđelićeve
Sećam se pijace
na kojoj si mi jednom
kupio praziluk umesto cveća.
Sećam se dilera dopa
dole na uglu
koji su mi sa 8 godina
davali žvake od cimeta.
Sećam se komisiona
šampona od koprive
pacova u samoposluzi
Dejana Koturovića sa torbom preko ramena
i
Caneta koji kupuje pljuge
preko puta moje zgrade.
Sećam se mleka
koje je moja mama kupovala preko reda
i jednog dečka iz kraja koji je vozio motor.
Svega se ja sećam
a ti
NE.
I zato ja mogu da se raspadnem od emocija
i napišem pesmu
a ti samo možeš da me pitaš
kad se slučajno u prolazu sretnemo
kako mi je na fakultetu.
Kome je teže,
pitam te,
sad.

4 коментара: