петак, 29. јул 2011.

Una.

"Je li to sve što ostaje od ljubavi? I šta uopšte ostaje posle nje?
Telefonski broj koji lagano bledi u sećanju. Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Tri lađara". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u dve čaše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod "Znaka?" I začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima.

Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." i "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona".
I neki brojevi studentskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi.

Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju znaci ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena". Ušao je u amfiteatar i rekao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac.

Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž.
Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put ne.

Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikoga u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli.

Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama.
Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene.
Posle ljubavi ne ostaje ništa. Sranje."

*

Mislim da je prošlo sedam godina. Uglavnom, prilično je prošlo. Nemam više crvenu kosu. Ni toliko ogromno dupe. Nisam više, guzata tinejdžerka. Imam prirodnu kosu. Smeđu. Slične dužine.
Sedeli smo u nekom kafiću. Bilo je toplo, proleće. Čini mi se da sam pobegla iz škole. Smejali smo se. Tog vremena se sećam ovako - nas dvoje sedimo za stolom i stalno dolaze neki ljudi. Razni. Pijemo čaj ili pivo. Ponekad kafu. On vrti kesicu od čaja i prska po stolu. Ja se smejem. Kao devojčica. Vozimo se kolima, slušamo muziku. Glasno.
Jedan od ljudi koji je sedeo za stolom bio je jedan njegov drug. Zapamtila sam. Pamtim skoro sve ljude iz tog perioda. Čini mi se da je nosio belu majicu. I imao je lepu devojku. Bio je sunčan dan. Sećam se da sam pomislila kako bih volela da nosim belu haljinu bez rukava. Pubertetska građa pravi frustracije. Čini mi se da smo popili kafu i ja sam otišla. Spustila se dorćolskom ulicom na tramvaj. Slagala mamu da sam išla u školu. Pogledala da li je Iva sakrila cigarete u vatrogasno. Slušala EKV.
Mislim da je prošlo sedam godina. A onda smo se sudarili. Ovaj put bio je sam. U glavi mi je da je opet nosio belu majicu. Svetlo i mrak. Nosila sam punđu i bisernu ogrlicu. I kao iz topa ispalila rečenicu - Sada izgledam mnogo drugačije. Prošlo je sedam godina. Osoba koja nas je upoznala sada je daleko.

Nešto manje od dva meseca kasnije kisnemo na Bekinoj terasi i pijemo sangriju u mraku.
Nešto manje od dva meseca kasnije moja ispeglana bela haljina stoji na krevetu. Spremna da krenemo u popodnevnu šetnju bulevarom. On i ja. Na bozu i sladoled. Jednog jula 2011. godine.
I ja mislim kako je lepo što pamtim detalje.

2 коментара: