субота, 27. октобар 2012.

tenesi.



Ima možda jedna jako kukavička, ali istinita životna rečenica.
Ne mogu više.
Izgovaraju je slabi.
Izgovaraju je jaki.
Ovi slabi možda stvarno ne mogu.
Ovi jako sigurno mogu, još mnogo, ali osećaju da su na izmaku snaga.
Ne mogu više.
Tri reči u koje stane sva suština ljudske glave i srca.
Tenesi Vilijams, govori da je smrt lepa a umiranje strašno.
Mislim da je ipak najstrašnije osvešćivanje smrti.
Život posle smrti.
Kada se lažemo da sve može da bude isto.
Kada pričamo o tom nekom danima, a onda ćutimo mesecima.
Da se ne bih rasplakali.
Kad sam bila mala, uvek me je bilo sramota od ljudi koji su izgubili nekog.
Uvek mi je u glavi odzvanjalo - ne znam šta da radim.
Kad sam bila mala, imala sam taj luksuz da neko nešto radi umesto mene.
I činjenica je da sam se dugo osećala malom.
A onda, odrasteš u sekundi. Čovek je životinja. Kada dođe do odrastanja na brzinu, organizam počinje da radi kao mašina. Ego se utopi u neizmernu želju za pomoći. I tek kad sve prođe, ostaje to pitanje. Šta ostaje posle smrti ?
Tešenje i nastavak života.
Ogromne prepreke koje prelazimo sa nekim ko je izgubio nekog.
Grčevita potreba da tog nekog nasmejemo. Da ga obradujemo. Da ga zaštitimo.
Ogromna vera da se taj neko nije promenio. Da će opet biti srećan. Da će jednostavno sve biti u redu. Jednom.
Posle smrti ostaje ogromna količina ljubavi koju moramo da damo onome ko je izgubio nekog. Iako znamo, da nam se ona u prvo vreme neće vraćati. Treba popuniti jedan deo slagalice koji se zauvek izgubio.
Depresija nestane. Postane smešno sve ono što nas je nerviralo. Što nas je činilo tužnima. Zbog čega smo plakali.
Dani, međutim, neosetno prolaze. I kada se okrenemo, kao da je to nešto što se desilo nekom drugom. Oslobađajuće je samo rasterećeno plakanje, od olakšanja. Plakanje zato što se trudite nekome da pomognete a to ne ide tako lako.
Plakanje zato što se bojite svega, a u stvari se ne bojite ničega. Više.
Posle smrti ostaje neverovatno jaka potreba da što pre imate svoju porodicu.
Dok još za to ima vremena.
Posle smrti ostaje potreba da uhvatite svaki sekund ljubavi.
Posle smrti nema - ne mogu više.
Posle smrti mora doći uragan istinske ljubavi.
Da bi bilo lakše.
Da bismo mogli dalje.
Da bi oprostili svima i pamtili samo srećne dane.


уторак, 16. октобар 2012.

Tusta.



Ponedeljak, osam sati ujutru. Pera mi je javio da je umro Tusta.
Sedim na krevetu umotana u sivi pokrivač koji sam dobila baš negde u vreme
kad sam počinjala da slušam KUD IDIJOTE. Pre više od deset godina.
Nema odmotavanja filma. Sedim, u Beogradu je hladno, tek sam ustala.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Dugokosi heroj odrastanja moje najbolje drugarice i mene.
Film počinje da se odmotava par sati kasnije.
Uz špricer.
Ispisane reči " Devojke S " na zidu.
Anđela koja se udala na koncertu KUD IDIJOTA na Akademiji.
Plakanje uz " Baj, baj bejbi " sa Jelenom.
Februarsko letovanje u Puli.
Dranje uz " Za tebe " pred Milicin odlazak u Ameriku.
Pivo ispred dragstora kod KST-a.
Šišanja na dvojku za vreme bombardovanja. Zbog panka i još ponečeg.
Boris i ja na koncertu, ponovo na Akademiji, jedne zime, pre sedam godina.
Kasete snimljene sa radija.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Teksta " Devojke S " ne mogu da se setim.
Anđela je dobila dete, i razvela se.
" Baj, baj bejbi " nisam čula mesecima.
U Pulu nikad posle nisam otišla.
Milica se vratila iz Amerike. I otišla u Francusku.
U KST više ne idem.
Imam dugu kosu.
Boris i ja se više ne družimo.
Kasete mi skupljaju prašinu. Radio ne slušam.
Pera mi je javio da je umro Tusta.
Ima 25 godina a nisam porasla.
Još uvek studiram.
Živim sa roditeljima.
Nemam posao.
Nisam porasla.
Opet bih se ošišala na dvojku.
Ali sad, treba da stvaram odrasli život.

želje


i pozdravi
od svih ljudi koji žele
mnogo komplikovane
bitne
materijalne stvari
nama jednostavnima
koji smo toliko dosadni
da želimo samo
sigurnost i ljubav
želje i pozdravi
nama koji smo luzeri
koji bi žrtvovali karijeru
za porodicu
koji bi bezgranično davali
bez brojanja
najlepše želje nama
kojima kičma nikada ne puca
pod pritiskom tereta najbližih
topli pozdrav
za topli šporet
od svih nas koji ništa
od toga nećemo želeti
ima mnogo toga bitnijeg
kuća
kola
stan
novčanice na čelu partijskog orkestra
osmeh od hiljadu zubarskih stolica
želje i pozdravi
sitnim dušama koje će decu nositi
na krkače
onim kukavicama
koji se smeju
životu.

петак, 12. октобар 2012.

podgorica.



dom je tamo gde je tvoja ulica
koja je sad malo i
moja
dom je tamo gde su nasmejane tete
u supermarketu na uglu
gde je kućica od drveta
za najlepše dečake
i burek u vozu za sutomore
dom je tamo gde miriše pita
domaća supa
piljevina od tek iscepanih drva
dom je tamo gde si ti
lampioni od papira
koje ćemo zajedno da kačimo
po dečjoj sobi
i da se smejemo do besvesti
nekim prvim izgovorenim rečima
dom je tamo gde plačemo zajedno
gde se radujemo zajedno
gde svi moji mogu da dođu
vozom.
dom je tamo gde moje uspomene
mogu da stanu u tvoje
pa da se zajedno druže
grade nove svetove
dom je trpezarija sa kariranim stoljnjakom
flašama piva
otključanim vratima
na koje ulaze svi dobri ljudi
da podele sitnicu.
dom je tamo gde si ti
gde sam ja
gde možemo od početka
sve.

уторак, 9. октобар 2012.

neznam.



mislila sam to se dešava drugim ljudima.
sad se desilo nama.
drugačije se smejemo.
nisam tužna.
vučem kola dalje.
i dalje.
i dalje.
i dalje.
daleko.
daleko.
daleko.

среда, 5. септембар 2012.

čergari moji.



vi što putujete svuda
od amerike do zagreba
od trsta do pariza
vi ste moja braća
jer niko nikad
nije pravio muziku od koje se
toliko smeje i plače
i niko nikad
nije pravio muziku zbog koje se
toliko grli.
čergari moji !
dobro sam.
više se ne bojim
samoće
mračnih ulica
budućnosti
više se ne bojim
onih koji su me povredili
i onih koji će me tek povrediti
čuvate me vi
usna harmonika i truba
u evropskim vozovima
čuva me sloboda koju
više nikad neću da pustim
čuvaju me moji
svi oni koji nisu odustali od mene
moji preci koji su lunjali
duž celog sveta.
čergari moji!
dobro sam.
umem da se dobacujem voćkama na pijaci
i da trčim ispod prskalice u parku
ono šta ne umem
o tome ne mislim.
ni danas.
ni sutra.
mislim o tome kako me mama ljubi u kosu
dok se trudim da završim fakultet
o tome kako moja sestra jede francuske sireve
i tera loptu da bude disciplinovana
mislim o tome kako će moj tata drugi put u beogradu
da sluša marka noflera
i kako će da mu sklizne suza uz
brothers in arms.
čergari moji...
imam još samo nešto da kažem.
i moj deda je bio jedan od vas.
otišao je pre 11 godina na neko bolje mesto
a ja sam bila jako ljuta što je odlučio
da ode na dan kada sam se ja rodila.
on je bio čergar, ali sa knjigom u ruci,
uvek.
i ako ga sretnete negde
tamo u boliviji i čileu
recite mu da više nisam ljuta.
i da se sećam njegovog kačamaka
i paradajza sečenog na kolutove.
recite mu da više nisam ljuta
i da čekam razglednicu.
zadnja pošta, latinska amerika.

петак, 8. јун 2012.

španija.


junski je toplo
i stresno pomalo
pomnogo, šule
ili sam se samo odvikla
ma nisam
nema šanse
dobro je
biće dobro
možda ja sad stvarno odem
na zimu
tamo negde
kako ću onda da trčim tih
par stotina koraka
od mene do tebe
koji se smanjuju jer sam sve brža
u februaru mi je trebalo 15 minuta
u martu 10
u aprilu 8
u maju 6
sada mi treba 3
trčim i gutam vazduh
zvonim zadihana
uvek nosim neke kese
eurokrem blok
koka kola
boranija
hajde molim te jedi neko povrće
sa vrata se smejemo
i ja sad treba da odem
da uzmem sve diplome sertifikate priznanice
i dobijem neku sobicu kutijicu
dobro
vratiću se
to znam i pre nego što sam otišla
iako mislim da bi mi
i u granadi našli
našu kafanu
stavljam naočare
ozbiljna sam
idem u granadu da učim neke ljude
i smejem se
i jedem malo
pa za tih par meseci smršam mnogo
čini mi se sad da ću celu noć
samo da ti pišem pisma
da ću da imam svesketinu
u koju ću da opisijuem
vozove
stanice
ljude
novine
pa da ću da budem najbolja drugarica
sa nekom Marijom iz pošte
koja će da uvek pogrešno speluje
tvoju ulicu
neću ništa jesti
ostaviću cigarete
samo ću da kupujem novine
sve novine
nedeljne dnevne mesečne
nedeljni paket španskih novina
sa mojim komentarima na srpskom
sa zaokruženim delovima koji mi se sviđaju
eto
sad ja treba da se pravim
da mi se ide u španiju da radim
ono što jako volim
da mi se ne diže glava od knjige
i kompjutera
treba da se pravim da najviše volim
titrajući stres ispod vratnih žila
i buljenje kroz prozor
u paničnom strahu
treba da se pravim da mi se ide na koncert
Majki
e ne ide to, šule
ne ide i ne pada mi na pamet
da budem neko drugi
to su sve koraci koje moram da pređem
pretrčim
preskočim
dok se jednom stvarno ne budemo
dovikivali sa komšijama
i blago raspravljali ko će
danas po hleb.