субота, 11. фебруар 2012.

ko je koga.

ko je koga tukao
a ko koga povredio
ko je s kim čaše lomio
i ko je kome decu pravio
ko je kome majku psovao
sestru
oca i krv
ko je kome nož u leđa
zabadao
i kleo mrtvo i živo
ko je kome pare dugovao
ženu otimao
kola slupao
ko je kome pušku za vrat
držao
prilike dobre otimao
ko je kome decu pravio
ko tu decu istu nije rađao
ko je čiji život proćerdao
pogrešne ženio
prave žalio

ko je kome
svoj svome.

четвртак, 9. фебруар 2012.

naša.

jednom bilo naše
otišlo
bog je zaboravio
sad nešto novo
a bojim se
mnogo.

koga briga što se bojim.
pijem svoje pivo, gazim dalje
a možda me nekad

i zavoli.

четвртак, 2. фебруар 2012.

oko ručka.

jednom neću čuti
je l' ti trebaju pare
neće mi trebati
jednom se nećemo svađati
oko ručka
i neću dolaziti ujutru kući
sa šminkom od juče
i tugom od prejkuče
jednom ona će doći
ješćemo saher tortu
i smejaćemo se
jednom se neću sećati
mirisa prženog luka
silazaka da bacim đubre
moje mame kako kači zavese
zaleđenog veša na terasi
neću se sećati svih tih stvari
koje su ubijale decenijama
neke predivne ljude
jednom dora će trčati sa sladoledom
u rukama
i ja ću trčati za njom
puštaćemo zmaja
i nikada nećemo odrasti.

do tad mi samo ostaje da spavam.

Železnički bluz.

Na vrata ulazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
Mršava da je ne vidiš
Nemaju prtljag
Sedaju
Dva dupla vinjaka
I kafu
Gledaju se
Nemaju prtljag
Njoj se spava
On je posmatra
Ćute i piju
Svi ti
Koji tako piju
Imaju neku muku
Ona srkne kafu
Nasmeši se
Možda je sramota
On joj drži ruku
Gleda negde daleko
Gde vozovi odlaze brzo
Ne kao ovde
Gde vozovi odlaze zauvek
Piju tiho
Ne govore
Sa radija javljaju da je
Počelo
Vreme ubijanja za
Ničiju istinu
Na vrata izlazi
Težak hod
Veliki neki čovek
I do njega
Jedna neobična mala žena
On joj prebaci ruku preko ramena
A ona se popne na prste i
Poljubi ga.

понедељак, 30. јануар 2012.

dečaci nešto pričaju.

dečaci nešto pričaju
kažem ti
hladno je i miriše na praznike
koji su odavno prošli
hodam presporo
ne znam više gde bih se sakrila
dečaci nešto pričaju
kažem ti
plašim se
koliko se radujem
i koliko umem
da trčim po ledu
dečaci nešto pričaju
kažem ti
ne znam i ne želim da znam
ni sad
ni nikad
hoću samo

zagrljaje

nežnu britansku muziku
južno voće
i kolače.

недеља, 29. јануар 2012.

samotna.

slutim
nema više ljubavi
dobrog boksa
domaćeg fudbala
tufahija
i limunade
nema više ni
cirkuskih predstava
ringišpila
lakovanih cipela na kaiščić
pečenog pileta sa krompirom za ručak
nedeljom
nema više ljubavi
zagrljaja na ulici
usamljenog čekanja noćnog prevoza
nema više ničega
samo uzmi-ostavi
uloge su nam odavno podelili
naučili da gazimo
samo uzmi-ostavi
novac
hranu
piće
ženu
ne osvrći se
ne javljaj se na telefon
nema tu mesta za osećanja
nema tu mesta ni za šta
prazne police
za stavljanje-sklanjanje
novih stvari
koje čim više nisu nove
idu napolje
otpada je sve više
ne osvrći se
gledaj pravo
ne osmehuj se
ne plači
samo gazi
i gledaj u ništa.

субота, 28. јануар 2012.

jutarnja.

Uzimam čizme, i izlazim na prstima.
A ko se uopšte pitao šta ćemo dalje ?
Rano ujutru ljudi su užasni ili lepi.
Užasno lepi.
Lepo užasni.
Split-Marjan-Bačvice.
Goran Bare peva, ona povraća po svojoj haljini ostatke popijene loze.
Ne podnosi alkohol, pije da bi zaboravila.
Oseća u stomaku, život prolazi.
Uzimam sneg u ruku. Smrzavam se kao i uvek. Bosim nogama tapkam po parketu.
Ko je kome ovde nešto uspeo da pokaže ?
Prosuli smo reči po šanku, a ja svoju ogromnu kosu po jastuku.
Dok razmišljam o mladežima, koje ima svuda, setim se koliko je teško ujutru se buditi u sobama koje ne prepoznaješ.
Koliko je teško buditi se i ustajati iz kreveta. Uopšte.
Vođenje ljubavi, neki slatkasti miris, jedna petrolejska lampa u stanu prekoputa, dogorela cigareta, Cinerama, slepljeni kapci od šminke.
Bojim se nekad da se neću probuditi.
Bojim se nekad da ću se probuditi i opet biti ja.
Poželim da se neke stvari dešavaju duže.

Nema tih sati koje ne bih mogla da prespavam.
A trenuci su za zarobljavanje.
I za zaboravljanje.
Kod mene je pomešano.
Moglo je svetlije, nežnije, treznije, smislenije.
A nije.
Moglo je da ne bude tamno, iskreno, bolno, intenzivno.
A nije.
Kao da je važno.
Nekad je samo lepo kada imate kome da zakopčate dugmeta na košulji ujutru.