hoću da ustanem
i da bude proleće
da se otopi sneg
i da ljudi skinu kapute.
hoću da se smejem
i da svuda miriše cveće
da idem na pijacu
i pijem čaj od lipe.
hoću da gledam filmove
sa hemfri bogartom
da nosim sivi borsalino šešir
i muške košulje.
napolju je hladno
ljudi se ne smeju.
петак, 19. фебруар 2010.
среда, 17. фебруар 2010.
opipavanje početaka.

Pulsirajuća radost kada pomislim
na to
koliko sam mrzela crne trikoe i helanke
zbog krivih nogu
koliko sam mrzela baletanke za fizičko
i miris sintetike.
Pulsirajuća radost kada se setim
Milice i mene
koje pevamo
Evribaaaaaaaadi jeeeeeeeee rok jor booooooodi jeeeeeeeeeeeea
i Mbop braće Henson.
Pulsirajuća radost ponovo dok gledamo " Fantoma " sa Bili Zejnom u ledenom bioskopu
" 20.oktobar ".
Bi-bam-bam srca kada se bacamo u sneg i mama nam peva " Devojko mala " a prolaznici čudno gledaju jer je 1993. pa je pevanje zaboravljen pojam.
Bi-bam-bam srca kada kreću spavaća kola za more i kondukter gasi svetlo.
Bi-bam-bam za male stvari.
Zauvek.
уторак, 9. фебруар 2010.
kafana.
otišle smo na rakiju.
jer smo jedna drugu skupljale usput.
od emocija.
od svega.
od studiranja.
od života.
i pile smo rakiju.
i vikale.
gledale smo
" Rudarsku operu " i ja nisam mogla da hodam.
žao mi je ljudi koji ne razumeju to.
rekla mi je nemoj nikad da me izdaš
i zagrlila me.
moja mala drugarica mene kravu od 70 kila
i plakala sam opet.
imam 70 kila i jaka sam žena
smejem se glasno i volim glasno.
naručujem pesme u kafani kad hoću.
volela bih da umem da lomim čaše.
i da mi neko svira makedonske narodne pesme na uvo.
hodale smo po hladnoći
i ja sam se onda smejala.
kafanama. životu. nama dvema.
koje se toliko bojimo da će nas strah pojesti.
koje se toliko krijemo da će nas to pojesti.
i dođe mi da kao u jednoj drami koju mnogo volim
jednu kafanu razbijem a u drugoj pijem.
i da naručujem da mi pevaju tozovca i da plačem i smejem se
i da me baš briga.
i da ne nosim suknju i da ne budem žena.
makar malo.
jer smo jedna drugu skupljale usput.
od emocija.
od svega.
od studiranja.
od života.
i pile smo rakiju.
i vikale.
gledale smo
" Rudarsku operu " i ja nisam mogla da hodam.
žao mi je ljudi koji ne razumeju to.
rekla mi je nemoj nikad da me izdaš
i zagrlila me.
moja mala drugarica mene kravu od 70 kila
i plakala sam opet.
imam 70 kila i jaka sam žena
smejem se glasno i volim glasno.
naručujem pesme u kafani kad hoću.
volela bih da umem da lomim čaše.
i da mi neko svira makedonske narodne pesme na uvo.
hodale smo po hladnoći
i ja sam se onda smejala.
kafanama. životu. nama dvema.
koje se toliko bojimo da će nas strah pojesti.
koje se toliko krijemo da će nas to pojesti.
i dođe mi da kao u jednoj drami koju mnogo volim
jednu kafanu razbijem a u drugoj pijem.
i da naručujem da mi pevaju tozovca i da plačem i smejem se
i da me baš briga.
i da ne nosim suknju i da ne budem žena.
makar malo.
понедељак, 1. фебруар 2010.
neoni.
Пријавите се на:
Постови (Atom)