понедељак, 28. март 2011.

kad nema zagrljaja

pricam ti o svadbi
tatinog druga
i o tome kako mi je nekad tesko jer
sam sama
pricam ti i da je zivot tako siv
kad nema zagrljaja
pricam ti i ne place mi se
prazna sam
i smesim se tako
a ti mi pricas
neke jednacine koje ne poznajem
neke delove nezivota
ja kao pomazem
grlim
smejem se
kupujemo kolace
a u stvari se rastavljam na sitne cinioce
tu pred tobom
na bulevaru
jer ima hiljadu ali
koje ne mogu da ti postavim
mala
uplasena
isuvise nezna
devojcica
sa
zeljama
nadanjima
mastanjima
sa svim tim stvarima
koje ne znace
nikome
eto tu se rastavljam
i u sebi se molim
nekom nepostojecem bogu
da me odvedes na more
zagrlis
i obecas da cu se smejati
svakog jutra.

Нема коментара:

Постави коментар