среда, 2. март 2011.

ići nikuda.

Ne mogu,Miloše, čujem sebe kako izgovaram. Ne mogu, nemoj da si tako predvidiv. Miloše, ja hoću da mene neko odvede daleko, da budem slobodna. Da me spasi od sigurne smrti, i još sigurnije depresije. Ovo nije moja priča, nije moj svet, ništa ovo nije moje. Mislim da je shvatio da neću ostati. Vratili smo se u stan, ja sam uzela stvari i bez reči izašla napolje. Kupila sam energetsko piće na trafici, zapalila cigaretu i krenula pešaka kući. Smešila sam se, bilo je gotovo.
*
Srđan je suštinski imao pravo. Miloš i ja smo sve preživljavali u glavi. Ja bih dodala – i u getu njegovog stana. Mi nismo zajedno izlazili, nikada se nismo ljubili u javnosti, još manje držali za ruke. Moj pokušaj da ga upoznam i vodim kod mojih drugarica, ostao je na nivou da bi on dolazio, ponašao se opasno, i odlazio sa mnom kao stvar. Srđan je govorio da previše maštam, a da je on previše lenj. Naš put u daleke krajeve završavao se a da nije ni počeo. Miloša niko od mojih prijatelja nije konstatovao, iako smo se viđali već više od dve godine. On je bio onaj moj. Onaj iz Marvina, što lepe devojke gleda ispod oka i uvek pije strano pivo. Što pridržava šank. Lelin što voli Stonse. Nikad ga nisam pitala, a poželela sam kako bi trebala da izgleda devojka koju će hteti da prošeta Knez Mihajlovom.
*
Idem da operem čaše, dobacila sam Srđanu u prolazu. Pokušavajući da otpušim sudoperu, krenula sam da mislim na šta trošim svoj maleni život. Na troje prijatelja, roditelje zaglavljene u nekom drugom vremenu, nju koja je daleko od mene i njega koji me ne voli. Na noći u Marvinu. Na jutra na reci. I u krug. Za to nema izgovora. Za toliko mali život. Izašla sam ispred. Sumrak se spuštao na obnovljeni Bulevar, tramvaji su išli ka gradu, a ja nisam išla nikuda.

Нема коментара:

Постави коментар