уторак, 27. април 2010.

Par reči o pozorištima u Srba danas…




U trenutku kada je otpuštanje radnika u kulturni neminovnost, ili je to samo tako nametnuto, imam zaista veliku potrebu da napišem ovaj članak. Dakle, za one koji nemaju tu sreću da čitaju svu dnevnu štampu, Ministarstvo kulture Republike Srbije, odredilo je spisak kulturnih ustanova u kojima postoji višak radne snage. Na tom spisku, su i neka od beogradskih pozorišta, moram priznati, određena po jako čudnom kriterijumu.
Meni, kao budućem radniku u kulturi, ne pada na pamet da se bavim tračevima koji su prepravili čaršiju, već da analiziram par činjenica.
Na smanjenom budžetu grada je pozorište “ Boško Buha “ – jedno od tri pozorišta za decu i mlade u Beogradu. Odgovorno tvrdim, kao neko ko gleda gotovo sve predstave u svim pozorištima u gradu, da su predstave ovog pozorišta preko potrebne za mentalnu vitalnost budućih naraštaja, i da je otežavanje rada ovog pozorišta potpuni jeres. Ne samo zbog dečje scene, na kojoj generacije odrastaju, već i večernje scene koja na neki način prvi put mlade upoznaje sa dramskim klasicima. Nije mi jasno odakle ljudima obraza da sadržaje za decu svedu na takvu marginalizaciju kao što je to sada. Ne bih da zvučim kao neka baba, ali iskreno, suštinska stvar je da o deci i adolescentima NIKO ne brine, i da je Beogradu potrebno još minimum 3 dečja pozorišta, ali očigledno do toga nikome nije stalo.
Dakle, svesna sam ja, da je prelazak na novi sistem neminovan, da je potrebno imati ljude po ugovoru, a ne ljude na plati, ali to mora postepeno da se uradi. Ne ovako stihijski i nasumično, bez plana. Rezultat čitave te buke, jeste taj da ćemo i dalje imati jako skupe državne projekte koji ne služe ničemu sem pranju novca, i napijanju posle premijera, a mali, jako jeftini, a dobro promišljeni projekti ostaju na apsolutnoj margini.
Drugo, jedna od stvari o kojoj niko ne priča je prirodna smena generacija, koja u Srbiji izgleda jedino funksioniše u sportu ( ipak je tu verifikacija starosne granice za kadete, juniore i seniore zahtevana dokumentima ). Mladi ljudi, i uopšte kulturni radnici na početku karijera, prepuni entuzijazma i želje da uče, ne mogu da dobiju šansu da rade koja odgovara njihovim kvalitetima, i pre svega mogućnostima. Na tim, njihovim potencijalnim mestima, sede dinosaurusi koji ne rade svoj posao, a za to primaju plate, koje uopšte nisu male. Time, odliv kreativaca postaje neminovan – odlazak u marketing, kao jedinu granu u kojoj možete zaraditi za ‘leba – a dinosaurusi sede na tim pozicijama, serviraju nam jedne te iste predstave, sa istim glumcima, istim kostimografima, scenografima, rediteljima. Tu nema govora o bilo kakvoj pobuni – samo o nekom realnom procentu praizvedbi dramskih komada, diplomskih predstava, prvih glumačkih angažmana. A to realno je jako jasno – godišnje izađe jedva pet studenata pozorišne režije, dakle molim koliko diplomskih predstava ? Pet. To ne da nije neizvodljivo, nego je jako realno, i preko potrebno baš zbog smene generacija, i raznovrsnosti.
Medijska pažnja, kada govorimo o pozorištu, uvek se fokusira na jednu stvar – određenu predstavu ili festival, makar kada govorimo o dnevnoj štampi, koju čita najveći deo populacije u Srbiji. Šire bavljenje ovim problemom, nije dozvoljeno pre svega zbog manjka medijskog prostora, a posle zato što to zapravo nikoga suštinski ne zanima. Tako, ostaće sve na nivou suludog pokušaja – otpustiće se dvadeset ljudi, time se neće dobiti apsolutno ništa, budžet će biti smanjen, a time i šanse mladih. To je nadasve super interesantno kako se neko ne zapita zašto su prvi na listi za odstrel sadržaji za decu i mlade i sredstva za finansiranje studentskih projekata ? Ukidanjem vaspitnog i umetničkog sadržaja dobijamo te buduće agresivce, kojima ništa nije sveto, jer oni nemaju gde da pronađu utočište ili još bolje bilo kakav sadržaj koji bi mogao da ih interesuje a nije vezan za instant kulturu novog milenijuma.
Ovo nije nikakav apel, ili slično. Ovo je jedan nezavisan stav, koji izražavam u jednim nezavisnim novinama. Ovo je istinski protest, nešto što sam morala da kažem jer mi je pripalo muka da gledam moje divne kreativne kolege koje se bave ili potpunim adergraundom ili odlaze da služe kreativnom kapitalističkom svetu marketinga.

Jelena Lela Paligorić, student dramaturgije

tekst će biti objavljen u narednom broju časopisa " STUDENT "

http://www.facebook.com/?ref=home#!/profile.php?id=1112559071&v=wall&ref=ts

Нема коментара:

Постави коментар