недеља, 5. мај 2013.

svaki dan.


ljudi umiru kao psi
pušteni kao đubre
u stanovima
na ulici
nema mesta da se u bolnicama
umre dostojanstveno
ogromni automehaničarski centri
za popravku ljudi prepuni su
dođeš da te malo zakrpe
odmah posle tebe je sledeći
nema tu altruizma
suštinske empatije
i ljubavi
red je predugačak da bi ljudi
umirali kao ljudi
već su pušteni kao đubre
ne znam čega se više plašim
smrti
ili umiranja
to je toliko panični strah da
ću se ugušiti jednom
ne znam kad je počeo
ne znam kako se boriti protiv njega
treba samo
pisati
pisati
pisati
o tome
raščlaniti svaki strah na atome
udahnuti duboko
radovati se životu
prženom parizeru koji nikad ne jedem
sem kad ga ti spremiš
kokicama iz mikrotalasne
šetnjama i zagrljajima
ponekoj rečenici koja mi govori da ćemo preživeti
da ćemo se spasti
i osloboditi svih strahova zauvek.

Нема коментара:

Постави коментар