недеља, 26. септембар 2010.

takonekako.



klupa
i kao sedimo
a treba mi jastuk
za moju kičmu
koja boli
i kao sve je u redu
jedemo
i pričamo
jedemo
pa ćutimo
svetli
ljubičasto neonsko
svetlo
ja se pravim
da me ne boli ništa.
volim što u svetogorskoj
nema uličnog svetla
da se ne vidi
koliko sam umorna
i koliko sam
napeta.
sedimo
ćutimo
život gazimo
malo
i on gazi nas
šetamo
radimo
kladimo se
na konje koji će izgubiti
ali se ipak kladimo
ne odustajemo
to je za kukavice
to je za begunce
mi smo kauboji
francuski tajni agenti
stavljamo naočare
i odlazimo u noć.

1 коментар: