уторак, 3. септембар 2013.

generacijski bluz, br.1987.


Punimo dvadeset šest godina
ove godine
svi.
Svi moji sa kojima sam odrasla
ova jedna što je nastavnica
predaje u školi
ne voli da viče na decu
zovemo je
prosvetni radnik
evo stigao
prosvetni radnik
kaže moj tata kad je vidi
bacite cigare
mi se smejemo
pritupavo nekako
ova druga ona ima glup posao
ali ima platu
ima to smisla
ima kako nema
plati se račun struja telefon
nekad piće nekad neka lepa hrana
ova treća
ima dečka stranca koji se ovde doselio
zbog nje
imaju šest ptica i kuče
usvojeno
staro dve i po godine
mnogo se vole
sa njima je sve u redu.
ova četvrta o kojoj mislim
upravo danas jer se
opraštamo
ide u afriku da živi
prati svog čoveka
nikad se ne bi družile
da ja na prvoj godini fakulteta
nisam mislila da ona ima jako lepu kosu
i da se super oblači
posle smo par puta imale
teške duboke ispovedne razgovore
mislim da je ona
možda najveća žena borac koju znam
danas se opraštamo
ide u afriku da živi
prati svog čoveka
slaće mi razglednice
možda se nikad nećemo videti
a možda i hoćemo
upravo danas
biram najlepšu haljinu u ormanu
jer je prva od mojih stvarno
povukla nogu
da ode iz ove zemlje u kojoj više ničeg
nema
samo trivijalnost koju sustiže
druga trivijalnost
trač i pakost
povukla je nogu
sešće na avion i otići toliko daleko
da ja to ne mogu da zamislim
ali neka je povukla nogu
neka je živa i zdrava
nadam se da ćemo sve mi za njom
kao moja komšinica iz sela
živi u kanadi i ima troje dece
kao mamine najbolje drugarice
kao ko zna koliko ljudi koji su se jednog
jutra
probudili i shvatili
da ako ne odu neće biti ljudi
e pa drugovi
došlo je vreme da se zavesa spušta
svetlo gasi
koferi pakuju
lako ćemo se mi
sastajati na transfer-aerodromima
Evrope
lako ćemo tada raditi
gajiti sitnu decu
osmehivati se
tada nas neće ganjati ovaj balkanski nemir
ova mnogo istorije za naše male stomake
ovo mnogo bezrazložne tuge i
malo ljubavi koja je ostala
došlo je vreme da se koferi pakuju
da se radujemo životu
u širokom,dalekom svetu.

Нема коментара:

Постави коментар