уторак, 30. август 2011.

Ti samo voliš nekog drugog

"Ti samo voliš nekog drugog ", rekla je polako.

Preterano ne razmišljajući o posledicama. Odšetala je niz ulicu. Nije bilo patetike. Ni plakanja. Rekla je to istim tonom koje kasirke izgovaraju ono - " Još nešto za vas, komšinice ? ". Ona je bila jako sigurna u izgovoreno. I tog avgusta, možda najviše. Ušla je u svoju malu sobu, na poslednjem spratu zgrade na Novom Beogradu i spakovala ranac. Nju je samo neko povredio. Mada nije ona tome pridavala neki značaj.

On je uvek govorio - " Reka teče ispod mosta,mala. Sve zaboraviš. "

To je naučila. Od stranica knjige, ostaje ta rečenica. A Beograd je divan grad, pored reka. Tu sve prolazi. Tu postoji mir, pogled sa obale u slobodu, pogled u sutra, a življenje tog trenutka, intenzivno.

Njen crni ranac, poslat iz Amerike, čekao je spakovan na krevetu, sutrašnji polazak voza. Mirno je sedela na terasi, pušila i gledala u ulično osvetljenje.

Bila je jedna od onih devojaka koje se ne osvrću. Ali jedna od onih koji se bore. Jako i bez povlačenja ručne kočnice. Smejala se iz glasa. Plakala teško. Umela je da se raduje krempitama, razglednicama koje su stizale iz Seula, Berlina, Moskve i labradoru mamine najbolje drugarice koji je umeo da je budi svakog leta na moru. Smejala se zvuku otvaranja limenke piva, nacrtanoj školici i deci na Tašmajdanu koja preskaču lastiš. I iznad svega, trenucima kada bi čuvala tri prelepe devojčice iz zgrade prekoputa.

Radila je nekad premalo, nekad previše. U etapama.

Volela je užasno mnogo sve ljude koji su joj bili blizu.

Namestila je kratke šiške svoje dečačke frizure i obukla treger pantalone. Izbrojala ostatak džeparca i setila se kako je nekad, ljubio ovlaš u rano jutro, dok su roletne u njenoj sobi još bile spuštene.

Ona je bila jedna od onih žena. Lepih, ali ne preterano. Zgodnih , ali ne fatalnih. Oblačila se kao devojčica, nosila je često belo-teget mornarske haljine. Njemu to nije bilo dovoljno.

Stračala je niz stepenice, kupila cveće na pijaci i otišla kod mame na posao. Verovala je bekrajno u nove početke. U nove temelje i nove prve kore na torti. Ono čega se plašila, je da strah postoji. A mnogo se plašila. Samoće, liftova, visine, aviona, mraka, smrti. I ostavljanja.

" Nije tu niko nikog povredio, znaš. Samo, mi smo dva sveta. "

Floskula, koju je izgovorila, gledajući me dok kuvam grašak, bila je jedna od onih stvari koja me uplašila. To , više nije bila moja drugarica. Ja sam gledala, jednu tužnu neodraslu ženu, koja se borila dugo, a onda samo otišla. Kad više nije mogla. Nije tu bilo zagrljaja, nismo plakale, ali sam joj hvatala pogled dok gleda ka vratima.
Toga ima u američkim filmovima. I u romanima. Da neko uđe na vrata, i sve bude u redu. Ovde, nas dve smo spremale naš zajednički ručak u mojoj kuhinji. Pred njen odlazak na more, a kasnije ću saznati, i odlazak iz zemlje.

Vratila se prvi put u grad posle dve godine. Preplanula i mršava, sa velikim slamnatim šeširom. Naučila je jezik i imala posao. Šetale smo Zetskom, tog leta dve hiljade i neke, držeći se za ruke i grleći se. Nikad joj za dve godine nisam napisala da mi nedostaje.

Srele smo ga četiri dana kasnije. Nisu se pozdravili. Nismo pričale. Nisam pitala.
Sačekale smo jutro na Savi, duvao je vetar.

Narednih godina dolazila je sve ređe. Ja sam putovala kod nje, svake godine. Traženje jeftinih avionskih karata bio nam je omiljeni hobi. Nikad je nisam pitala šta se tačno desilo. Jednom je samo, u malom lisabonskom baru, rekla da je sve zaboravila. Nisam ni sumnjala. Kao i u to da se sigurno, nikad nije tako zaljubila.

Kako je prolazilo vreme, sve sam ređe imala potrebu da ga pitam zašto je to uradio. Nismo komunicirali, iako sam ga često viđala. Nikad mi nije bilo jasno, kako je mogao da pusti da tako ode.

Trči mi u zagrljaj u cvetnoj dugačkoj suknji. Baca kofer i grli me. Plače nekontrolisano, smeje se, u isto vreme. Mnogo te volim, kaže, idemo negde odmah, kaže, srećna sam mnogo.

Senka je sad srećna. Promenjena i slobodna i sama. Ima kornjaču i stan sa malom terasom koju deli sa mladom pevačicom fada. Često govori kako je ipak možda mama, trebala je vaspita da se uda dobro, i bez ljubavi.

Нема коментара:

Постави коментар