уторак, 5. април 2011.

povedi me sa sobom.


sedim i čekam
da realan život uđe na vrata
zamiriše na meki malboro
i kafu iz kofi šopa
na tursku
domaću
smo odavno zaboravili.
sedim i čekam
da mali život bez inteziteta
sedne pored mene na klupu
ponudi mi neki koncert
na koji mi se ni ne ide
ali se lepo smešim
i pravim se
da sam najsrećnija na svetu
prosto me sramota koliko se foliram
pred samom sobom.
neverovatno je kako mi nije neprijatno
jer nikad ja nisam bila ja
skoro nikad
sem u paralelnom životu kome
sada
mašem sa prozora voza
tu sam se smejala u jednom velikom odgledalu
tu sam spavala na jednom kauču
pokrivena
tu sam se survala na pod sa njim
tu sam teško disala
tu sam se jednog jutra najteže u životu
probudila
tu sam se bojala
tu sam ležala na parketu
tu sam čaše razbijala
tu sam jedino za sve ove male godine
osećala
volela
drhtala
i tu se više nikada neću vratiti
jer to nije moj život
to je tuđa kutija
životna i mala
sa nepoznatim ljudima koji ne znaju
da postojim takva ja
i takav on.
kad je koga i bilo briga za emocije ?
samo korpa sa odgovornostima
korpa u kojoj su poređani
računi
poneki izlazak sa prijateljima
i ručak u restoranu blizu kuće.
sedim i čekam
i nikako da dođe
taj moj realan život
da me odvede na hiljaditi put viđenu
žurku
u šetnju
u kojoj ćemo planirati
odlazak u bioskop ili na neku premijeru
na kojoj ću pogledom tražiti
ostatak paralelnog života
dok mi bretela haljine
spada na rame
i dok igram još jednu u nizu
suludih uloga u neživotu
umesto da ležim
zagrljena sa svojim paralelnim životom
koji će zaspati pre mene
a ja ću mu krišom ukrasti jastuk.

Нема коментара:

Постави коментар