понедељак, 7. септембар 2009.

O trenutno nepostojećem moru,Otisu i Milici

Nisam išla na more ove godine. I dok je leto prolazilo, bilo me baš briga. Onda su počeli da me hvataju neki napadi da u pojedinim trenucima, osećam miris mora na mojoj terasi, dok hodam Bulevarom. Zatvaram oči i u vozu sam, sama ili sa Urošem ili Milicom, cigaretom i kafom, Chetom Bakerom ili Otisom, tufnastom šerpom i paprikašom od ribe. Nekog drugog leta. Za sad samo Karla Bruni i hladan septembar. I novi crtani filmovi, u čekanju Bitefa i pokušavanja da se naviknem da se više ništa ne dešava. Tout est calme. To što su me nažuljile cipele je događaj vikenda. I to što čitam poslednji deo trilogije Dnevnik dezertera. I sinoć i jutros sam pisala Milici o toj post-letnjoj krizi. Gde sa sobom dok traje ispitni rok ? Jedino što mi ciklično pada na pamet je čitanje do iznemoglosti, u sobi i nemrdanje. Taj inkubacioni period je u redu. Nije preterano depresivan iako se čini. Samo je statičan,ležeći. I ide mi se na more. Tamo sam uvek u zenu. Pokušavam da se setim kad sam se iznervirala na moru. Nikad ? To je nemoguće. Letovanja ispunjena rečenicama, lepim vinima, osmesima i uvek dragim ljudima. Komadić u slagalici leta 2009. Koji nedostaje.
Još samo malo više od 6 meseci ( koja uteha ! ) pa ćemo Milica i ja da sedimo on the dock of the bay.

1 коментар:

  1. Ne volim more.
    Nikad nisam.
    Verovatno zato što su svi uvek išli na more i pričali o moru i o tome kako su se divno proveli, a ja tamo nikad nisam išla.

    Osim jednom kad sam bila jako mala pa se i ne sećam, I još jednom kad mi je neko preneo vaške, pa sam takva otišla na more i glava me pekla u slanoj vodi i jako sam bila nervozna i nije bilo ni malo zabavno.

    ОдговориИзбриши