понедељак, 10. децембар 2012.

crno.


koliko ne volim
taj osećaj dok
izgovaram
ja se toga ne sećam
ili
podseti me
taj strah koji dođe
sam od sebe
stresem se i nastavljam dalje
kao
u stvari me mnogo strah
mnogo
da se ne ponove periodi
nesećanja
koje sam uspela da potisnem
srećom
tobom
zbog toga što sam našla
mog velikog dečaka
koji gura nos u šal kad je hladno
i smeje se očima
koliko mrzim to
ne sećam se
šta je bilo
tužne pesme
koje odzvanjaju u glavi
sve je to skupa deo prošlog života
kad sam sebe puštala da se raspadam
od besmislenih emocija
sada je neki drugi život tu
sada znam šta je sreća
sreća je kad nekog grlite ujutru
kad ste nekoga stalno željni
kad se hrabrite
sreća si jednostavno
ti
i zato neću da se ne sećam
nikad više
ljubavi
samo hoću da pamtim
svaki tvoj korak i reč
svaki osmeh i
svako kijanje na bulevaru
dok gledaš u sunce
ljubavi
nikad više neću da se ne sećam
tada su me povređivali
i nisam umela ništa
sad umem da se ponašam
ili
učim da umem
uglavnom
ne mogu da se ne sećam
nije to za mene
hoću da pričamo kako su lepa
ruska imena
i da me vodiš na doručak.

Нема коментара:

Постави коментар