четвртак, 1. новембар 2012.

Marija koja ne misli na sebe.



Marija ima trideset godina. Rođena je u Beogradu, jednog proleća.
Marija radi u trafici. Svakog jutra ustaje u pet. Svake večeri leže u osam, posle dnevnika koji ne gleda, i posle crtanih filmova koje gleda.
Marija nije ni srećna, ni tužna. Raduje je topao dan, grejalica sa dve šipke i tulumbe u poslastičarnici kod Cvetnog trga.
Marija svakog dana razvrstava novine, magazine, časopise. Briše pakovanja žvaka od prašine. Kada pada kiša, pažljivo razapinje ciradu. Ne sme da pokisne ono što mora da proda.
Marija ne čita i ne jede ništa što postoji u trafici. Kada primi platu, pokuša da napuni zajednički frižider. Kao dete, skupljala je kutije od cigareta, klikere i salvete. Sada su to dragoceni delovi njene sobe. Iako Marija ne puši, ne igra se, i ne koristi salvete dok jede.
Marija svakog dana kada dođe kući sprema supu od paradajza iz kesice. Uvek ih u ostavi ima više od dvadeset. Ponekad, stavi mrvicu bibera. Ponekad, stavi mrvicu origana.
Kada spava, Marija sanja drvene kućice za ptice prepune klikera koji prave kišu radosti za neodraslu decu. Njeni snovi su kratki filmovi o radovanju drugih.
Trafiku posećuju razni ljudi. Mangupi, menadžeri, stjuardese, bankarke, mlade mame, zabrinute deke. Ponekad je pitaju da li zna nešto o nestašici ulja i ponovnim izborima. Marija se blago osmehuje i odmahuje glavom. Srkne čaj iz termosa.
Kada dođe vreme razmene sličica iz kesice, Marija navija da klinci što pre sakupe sve. Mada, uvek ostaju neka prazna polja koja muče male kolekcionare.

Kao što u njenom životu postoje polja koja niko nije popunio.

1 коментар: