уторак, 9. новембар 2010.

mnogo rano jutro.

i kroz san
me mazis po kosi
poljubis me
tata i kazes mi
da ti nedostajem
i da me ne vidjas
ja se okrenem
i nastavim da spavam
a onda imam
najteze
najsivlje
najtuznije
jutro
na svetu
sa socrealistickim
zgradama
koje se vide
sa mostarske petlje
i sa barama
koje se ne suse
jer ovde vise
odavno nema vazduha
o zivotu
da i ne govorim
ljudi u prljavim
cipelama
u gradu u kome
mali ratovi nikada
ne prestaju
moja stopala
upadaju u asfalt
i jutarnje pucanje
kicme
nepotrebno
neshvatljiv
osecaj
nepripadnosti
nemara
prema ovom malom zivotu
za koga nikoga nije briga
iz beograda ne odlaze
samo
picke i idioti
picke su ovi sto spavaju
a idioti ovi sto piju
i samo nemoj nikad
nikad vise
da me pitas zasto
jer ovde se vise
niko ne raduje
i ljubav je odavno
otisla
nepovratno
nestala
otisla u neke gradove
u kojima duva vetar
i prolaze ljudi
sa cistim cipelama
i cistim glavama.

( " Svim majkama bih izbrisao bore,
ucinio da ocevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate,
i da mirno zive svoje sate,
da sam ja netko. " )

1 коментар:

  1. Malena moja,

    pridružujem se čitaocima...još kad bih mogla lagano, uz prvu jutarnju kafu. A možda i mogu , ako podesim svet na deset minuta ranije...ko te voli, to znaš !!!!

    ОдговориИзбриши