петак, 18. јун 2010.

sviće.


na onom parčetu
grada
za koji nikad ne znam
da li je novi beograd
ili moja soba
spuštena na reku
u kojoj kad svane vidim
plutajuće
promašene
prozračne
prazne
šanse odrastanja
mojih i njegovih
drugova po jeftinim cigarama
i jeftinom pivu.
dok ležim na vrelom asfaltu
rasipajući
razorenu
razneženu
raskrinkanu
glavu po
betonskim oblacima
koji plutaju
gradom koji je lep
samo kad sviće
i koji
ne zna
ne ume
neće
da čuva
ono malo
nas koji umemo
da ga grlimo
svaki dan


mislim da je vreme
da naučim
kako se korača
po budućnosti.

1 коментар: